Rada Borić: ”Za malo žena u politici krive su stranke”

S izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Radom Borić, dugogodišnjom feminističkom aktivisticom razgovaramo povodom jubileja ove organizacije koja već dvadeset godina edukativnim, izdavačkim i aktivističkim projektima radi na podizanju svijesti žena kao i na njihovoj boljoj vidljivosti u društvu i većoj angažiranosti u političkom, odnosno, javnom životu.

Centar je nastao 1995. godine kao reakcija na ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj sa željom rješavanja problema s kojima su se tada žene suočavale, no problema na tom polju ne manjka ni nakon 20 godina. O evoluciji Hrvatske po pitanju rodne tematike, kao i o aktualnim društvenim problemima govori naša sugovornica koju petkom možemo gledati kao dio ekipe televizijske emisije ”Peti dan” koja će joj zasigurno biti izvrsna platforma za rodno senzibiliziranje gledateljstva.

Možete li se prisjetiti početaka i rezimirati ukratko najveće dosege i uspjehe Centra za ženske studije?

Centar za ženske studije osnovan je 1995. godine, a nastao je u želji da se propita tranzicijski, ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj, pruži otpor mizoginom okruženju, nacionalizmu i militarizmu, u namjeri da promovira kritičko mišljenje i nenasilnu kulturu, s posebnim naglaskom na afirmiranju žena i znanja o rodnom.

Naš odgojno-obrazovni sustav traži korjenite promjene. On ne robuje samo rodnim stereotipima, zabrinjavaju i drugi sadržaji, a o nastavnim metodama da i ne govorim. Roditelji, nažalost, obrazovani u istome tome sustavu, ne mogu imati bolje uvide u rodnu problematiku, budući da te uvide nisu imali ni od koga dobiti, no odgoj, posebice obrazovanje, pripadaju zajednici koja mora biti odgovorna za rast i razvoj osobe koja treba biti osoba bez spolnih predrasuda, i predrasuda općenito

Teško je ukratko rezimirati najveće dosege i uspjehe, ali sama činjenica da smo u dvadeset godina uspjele održati kontinuitet u ženskostudijskom obrazovanju i istraživanju ženske i rodne tematike na interdisciplinarnoj i interaktivnoj osnovi i kritičkim modelima spoznaje obrazovati više od 600 studentica i studenata, a u drugim, različitim obrazovnim programima preko 2.000 osoba, dovoljan su razlog za zadovoljstvo. Znanja i iskustva stečena u Centru našla ”primjenu” u drugim znanstvenim disciplinama, zanimanjima i osobnim životima.

Bili ste dugogodišnja lektorica hrvatskoga jezika, književnosti i kulture na Sveučilištu u Helsinkiju i predavačica kulturne povijesti Balkana na istom sveučilištu. Kako uspoređujete rodnu osviještenost našeg i skandinavskih društava?

Svakako moramo poznavati kontekst, u ovom slučaju povijest borbe žena za svoja prava. Finske su žene, na primjer, dobile pravo glasa još 1906. godine, te ranije masovno izašle na tržište rada i zahtijevale svoja prava. Društvo mora obrazovanjem, ali i različitim mjerama, poticati i podupirati rodnu ravnopravnost. No, nije dovoljna samo emancipacija žena, cijelo se društvo mora emancipirati, tj. prepoznati da je jednakost svih temelj demokracije, ali i napretka zajednice.

Možete li objasniti skandinavsku sintagmu rodna profitabilnost o kojoj ste govorili?

Skandinavske su zemlje uvele kvote od 40 posto žena na mjestima odlučivanja u javnim poduzećima kao i onima izlistanim na burzi. Norveška je kvotu uvela još 2004. godine, te se do danas pokazalo da oni upravni odbori koji u svom sastavu imaju 40 posto žena posluju bolje.

Žene su unijele promjene u način upravljanja, uključujući zahtjeve za većom društvenom odgovornošću poduzeća. I poduzeća koja imaju žene u svojim upravama pokazala su veći ostvareni profit. Kao feministkinje moramo biti oprezne oko sintagme ”rodna profitabilnost” jer je u njoj sraz rodnog i kapitala, koji je uvijek na štetu žena, iz rodnog i klasnog aspekta, čak i u Norveškoj.

Možemo se pohvaliti i nizom provedenih istraživanja, od onih koja se odnose na sjećanja žena na socijalizam, kada je bilo zazorno baviti se nasljeđem socijalizma, te produkcijom filma Sanje Iveković ”Borovi i jele” ili projektom Ženskog antifašističkog Zagreba, danas kada svjedočimo fašizaciji zajednice, ili pak projektima osnaživanja radnica tekstilne industrije i žena s invaliditetom, s kojima smo napravile predstavu ”Vaginini monolozi”, seminarima koji su ojačali žene da se bave politikom…

Ukratko, nije bilo teme koja nam nije bila važna i u kojoj s nama nisu sudjelovala ponajbolja imena hrvatske znanosti i kulture. Godišnje tako, samo u dvosemestralnom ženskostudijskom obrazovnom programu sudjeluje preko 40 predavačica i predavača, iz Hrvatske, ali i regije, Beograda, Ljubljane, Tuzle, a u drugim programima i projektima i sto osoba godišnje. Želim istaknuti i teorijski časopis ”Treću”, kao i preko 40 naslova knjiga i priručnika koje smo tiskale, a posebice naslova domaćih autorica koje se bave feminističkom teorijom i kritikom, poviješću i kulturom.

Centar za ženske studije osnovan je 1995. godine, a nastao je u želji da se propita tranzicijski, ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj, pruži otpor mizoginom okruženju, nacionalizmu i militarizmu, u namjeri da promovira kritičko mišljenje i nenasilnu kulturu, s posebnim naglaskom na afirmiranju žena i znanja o rodnom

Tu je i poslijediplomski seminar Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi, koji organiziramo u suradnji s Institutom za etnologiju i folkloristiku i Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i nekoliko fakulteta i instituta iz svijeta.

Centar od 2009. upravlja i organizira programe u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke i posebice smo ponosne što smo uspjele sačuvati njezin stan i revalorizirati Zagorkin život i rad kroz niz programa. Nama je važno i zagovaranje za ženska prava, pa smo tako, uz suradnju kolegica političarki, uspjele u Saboru izboriti da se novinarska soba nazove sobom Marije Jurić Zagorke, naše prve profesionalne novinarke.

Na proslavi je upriličena i panel diskusija ”Feminizam: politika nade i otpora” na kojoj su sudjelovale istaknute regionalne feministice. Što se moglo čuti o novim trendovima i aktualnim problemima žena u društvu?

Panel je pokušao odgovoriti na nove izazove, posebice neoliberalnog kapitalizma, ekonomske krize i prekarijata, ali i ”smekšavanja” feminističkog diskursa.

Kao bumerang nam se vraćaju teme/problemi za koje smo mislile da smo ih riješile: radna ili reproduktivna prava žena, primjerice, ili pak sudjelovanje žena u političkom životu i na mjestima odlučivanja. Upravo je i Ustavni sud rekao svoje oko poštivanja kvota na izbornim listama, a ne prestaje ni pritisak Crkve i ”molitvenih zajednica” oko prava na pobačaj.

Slične uvide dijelimo i s kolegicama iz regije, a panel, i naša ”prekogranična suradnja”, koja također ima kontinuitet iz vremena sukoba/ratova, svjedoči o važnosti ”sestrinstva” i solidarnosti, a upravo je i o intersekcionalnoj solidarnosti i potrebi da feminizam ponudi odgovore i izvan »rodne priče« bilo govora i na panelu.

Kritičari feminizma naglašavaju da je feminizam izgubio aktivistički element. Od dobivanja prava glasa, od ’68. kada se borilo za seksualnu emancipaciju, kažu, nije se ništa značajno postiglo za boljitak žena u društvu. Potplaćenost žena je konstantna kao i slaba zastupljenost u javnom životu. Kako komentirate tvrdnju da je feminizam u krizi? Slažete li se?

Ne bih se složila da je feminizam izgubio aktivistički element ili da je u krizi. Ovisi kako definiramo feminizam, kao teoriju, kritiku patrijarhata ili emancipatorski pokret za ostvarivanje prava žena. No, i feminističku teoriju valja gledati kao aktivizam, dok god ona subverzivno podriva tradicionalno znanje. Feminizam je i inspiracija i ”zastava” za aktivističke akcije u Hrvatskoj.

Može li feminizam ponuditi strategije za rješavanje ovih pitanja? U čemu je problem?

Finske su žene, na primjer, dobile pravo glasa još 1906. godine, te ranije masovno izašle na tržište rada i zahtijevale svoja prava. Društvo mora obrazovanjem, ali i različitim mjerama, poticati i podupirati rodnu ravnopravnost. No, nije dovoljna samo emancipacija žena, cijelo se društvo mora emancipirati, tj. prepoznati da je jednakost svih temelj demokracije, ali i napretka zajednice

Feminizam, dakako, može ponuditi ”strategije” za rješavanje nekih od pitanja ili prijepora oko položaja žena u društvu, njihove potplaćenosti ili podzastupljenosti, zagovarajući rodnu jednakost. Još je 1917. Marija Jurić Zagorka rekla da se ”narod ne dijeli na muško i žensko kad im se dijele dužnosti, te da se ne treba niti dijeliti kad im se daju prava” i gotovo 100 godina kasnije svjedočimo da se ženama uskraćuju prava.

Spomenuli ste odluku Ustavnog suda o ukidanju obavezne 40-postotne zastupljenosti žena na izbornim listama? Je li ta odredba zapravo bila tek alibi mjera za rodnu ravnopravnost budući da su žene bile na začeljima lista i da ih naprosto nedostaje kao političkog kadra?

Zakoni su pisani tako da ih se vrlo lako može osporiti kada to nekome zatreba. Već je Zakon o ravnopravnosti spolova ostavio ”fleksibilnom” provedbu kvote od 40 posto podzastupljenog spola i to s odgodom od tri izborna kruga.

I tada, kao ni danas, nije bilo političke volje i propuštena je prilika da se uvede tzv. zip sustav u Zakon, odnosno zastupljenost na listama po redoslijedu: žena – muškarac – žena – muškarac. Kao što je prijedlog izmjena i dopuna Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor ionako doveo u pitanje stvarnu namjeru i iskrenost predlagatelja, te se stvorio dojam da se kvote uvode samo radi zadovoljenja forme, a ne s ciljem stvarne provedbe paritetne demokracije.

Kao bumerang nam se vraćaju teme/problemi za koje smo mislile da smo ih riješile: radna ili reproduktivna prava žena, primjerice, ili pak sudjelovanje žena u političkom životu i na mjestima odlučivanja. Upravo je i Ustavni sud rekao svoje oko poštivanja kvota na izbornim listama, a ne prestaje ni pritisak Crkve i ”molitvenih zajednica” oko prava na pobačaj

K tome, u praksi, vezano uz nadolazeće izbore ova odluka Ustavnog suda neće imati nikakvog učinka. Ženska mreža Hrvatske, čiji je Centar članica, upozoravala je i prije da uvođenje kvota, zajedno s uvođenjem preferencijalnog glasanja ne može proizvesti učinak ravnomjerne zastupljenosti žena i muškaraca u Hrvatskom saboru.

Treba tražiti da se uvedu kvote za ulazak u Hrvatski sabor, tj. da kvota obvezuje i liste i Sabor – time bismo doista postigli da žene (i stranke) u Saboru zastupa bar 40 posto zastupnica. Kad bi naše stranke istinski podržavale ravnopravnost spolova, one bi bez obzira na odluku Ustavnog suda otpoštovale vrednote Ustava i same ostvarile ravnomjernu zastupljenost žena i muškaraca na kandidacijskim listama po zip sistemu.

Što je zapravo srž problema slabe zastupljenosti žena u politici i parlamentu?

Za slabu zastupljenost žena u politici ”zaslužne” su političke stranke. Na njima je odgovornost potaknuti i podržati žene da se politički angažiraju u stranci, a ne da stranci budu ”logistika”, često perpetuirajući stereotipe o ženama koje peku kolače i bave se humanitarnim radom u okviru stranačkih aktivnosti.

Stranke su dužne zastupati vrednote Ustava. Svi će reći, a tako stoji i u dokumentima EU, da ”bez žena nema demokracije”, ali neće podržati, već će dapače i tražiti od svojih stranačkih kolegica, da odustanu od mjesta koje su osigurale na izborima, radi ”stranačkih interesa”.

Također, znamo to iz iskustva u radu sa ženama koje smo educirale i osnaživale da se uključe u politiku da se žene rjeđe i same uključuju stoga što nemaju osnovni preduvjet: ravnomjernu podjelu poslova u kući, koja bi im omogućila značajniji politički angažman. Nakon radnog mjesta, ženi ostaje najveći dio obaveza oko brige o obitelji i domu. A to valja mijenjati, no bojim se da će se urušavanjem sustava društvene, socijalne skrbi i fleksibilizacijom radnog vremena žene još teže same uključivati u politički život.

Hrvatsko sveučilište jedno je od rijetkih koje još uvijek nema ženske studije ili rodne studije? Centar za ženske studije nije uspio ući u sveučilišni sistem. U čemu je problem? Imate li još takvih ambicija?

Da, nažalost, ženskih ili rodnih studija nema pri našim sveučilištima. Postoje na nekim odsjecima kolegiji koji se bave ženskim/rodnim temama, ali nema cjelovitog programa. I tu je u pitanju ”politička volja”, vjerojatno vezana uz uvriježenu percepciju feminizma (kao opasnosti!).

Proglašeni ste jednom od sedam najmoćnijih feministica svijeta. Što smatrate svojim doprinosom feminizmu, najvećim postignućem?

To s Forbesovom listom najmoćnijih feministica ovisi o onome, tj. ovaj put onoj, koja je predložila listu. K tome, feministkinje zagovaraju horizontalnu podjelu moći, dakle ja mogu biti samo jedna od ili uz drugu moćnu ženu.

Osobno, mislim da je još rano govoriti o nekim mojim doprinosima feminizmu, ili postignućima, no, ja uživam u aktivizmu i smatram da je od izuzetnog značaja podrška ženskom obrazovanju i organiziranju, i regionalno i na međunarodnoj razini, i trudim se na dnevnoj razini dati svoj doprinos borbi za bolji položaj žena.

Danas, posebice, s jačanjem retrogradnih tendencija u društvu, pod utjecajem Crkve, ali i neoliberalizma, bilo bi važnije no ikad imati ženske/rodne studije na sveučilištima u Hrvatskoj. Preduvjeti postoje, dok smo ranije, zagovarajući institucionalizaciju na Sveučilištu dobivale odgovor da ženski/rodni studiji ne postoje kao ”znanstveno polje”, sada i interes postoji. A i znanstveni kadar postoji, a mnoge buduće predavačice i predavači naši su bivši studenti/ice.

S druge strane, mi smo zadovoljne i s ovom sadašnjom pozicijom, gdje ”s margine” utječemo na mainstream. Ili kreiramo nova savezništva. Ostvarile smo suradnju s Filozofskim fakultetom i Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, planiramo suradnju sa Sveučilištem u Rijeci.

Za slabu zastupljenost žena u politici ”zaslužne” su političke stranke. Na njima je odgovornost potaknuti i podržati žene da se politički angažiraju u stranci, a ne da stranci budu ”logistika”, često perpetuirajući stereotipe o ženama koje peku kolače i bave se humanitarnim radom u okviru stranačkih aktivnosti. Stranke su dužne zastupati vrednote Ustava

Osobno, najradije bih utjecala da žensko-studijski program zaživi na učiteljskim akademijama. One formiraju učitelje i učiteljice i nastavnike i nastavnice koji prenose znanja djeci i mladima. Nažalost, udžbenici su puni stereotipa i seksizama, a mladi su, pokazuju to istraživanja, prepuni predrasuda prema drugima i različitima.

Osim odgojno-obrazovnog sistema, koliko sam roditeljski odgoj djece obiluje rodnim stereotipima? Kako odgojiti tolerantno dijete koje nema spolnih predrasuda?

Naš odgojno-obrazovni sustav traži korjenite promjene. On ne robuje samo rodnim stereotipima, zabrinjavaju i drugi sadržaji, a o nastavnim metodama da i ne govorim. Roditelji, nažalost, obrazovani u istome tome sustavu, ne mogu imati bolje uvide u rodnu problematiku, budući da te uvide nisu imali ni od koga dobiti, no odgoj, posebice obrazovanje, pripadaju zajednici koja mora biti odgovorna za rast i razvoj osobe koja treba biti osoba bez spolnih predrasuda, i predrasuda općenito.

Novo ste lice televizijske emisije ”Peti dan”? Hoće li televizija poslužiti kao dobra platforma za rodno senzibiliziranje? Upravo je prikazana prva epizoda, jeste li zadovoljni?

Govorit ću o temama i iz rodne perspektive i na taj način pokušati senzibilizirati javnost. Nisam pogledala emisiju jer se prikazivala upravo u vrijeme kad smo u Gliptoteci obilježavale 20. obljetnicu Centra. Čini mi se da sam bila suzdržanija no što to inače jesam, no treba aktivno slušati sugovornike i sugovornice. Bit će prigode, vjerujem, da žešće zastupam i ženska prava.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Slobodan Šnajder: ”Lako podnosimo nesreću drugoga”
• Alkemičarski rad kroničarke Zagreba
• Đurđa Knežević: ”Crkva u Hrvatskoj konzervativnija je i od one u Irskoj”
• Boris Pavelić: ”Šutnja o ‘Feralu’ mi je šokantna”

» Svi tekstovi ovog autora