Postojalo je vrijeme, ne tako davno, kad se činilo da Hollywood suvereno vlada bar jednim žanrom – žanrom melodrame. Najčešće ogrnuti u čokoladni preljev romantične komedije ljubići su godinama harali multipleksima, posluživši kao odskočne daske u karijerama Julije Roberts, Sandre Bullock ili Meg Ryan (premda se potonja izgubila u doskoku).
A onda ih je naprasno nestalo, barem na prvi pogled: kada ste posljednji put u multipleksu pogledali pravi ljubavni film, neprikriven u formi natprirodne romance ili vulgarne komedije?
Pa, evo ga: ”Krive su zvijezde” najljubavniji je film dosadašnjeg desetljeća i potrudit će se iz petnih žila da toga postanete svjesni. Za početak odstranit će komplet petnih žila svojemu muškom protagonistu, začudno nazvanome Augustus Waters.
“Krive su zvijezde” najljubavniji je film dosadašnjeg desetljeća i potrudit će se iz petnih žila da toga postanete svjesni. Za početak odstranit će komplet petnih žila svojemu muškom protagonistu
Da, taj markantni, dopadljivi osamnaestogodišnjak nema jednu nogu, ali ne dopušta da ga to omete: napokon, uz suvremenu visokotehnološku protezu može hodati tako graciozno da se to uopće ne primijeti. Noga mu je kirurški odstranjena kad mu je u njoj otkriven početni stadij raka, ali nakon operacije oporavio se u tako dobroj mjeri da se sada s vršnjacima oboljelim od karcinoma druži uglavnom iz pozicije veterana koji je davno već iza sebe ostavio to kroza što oni sad prolaze.
Najbolji prijatelj među njima u početku mu je Isaac, mladić kojemu je rak oduzeo jedno oko, a uskoro će i drugo. Gus (da, Augustusovo ime tako je nezgrapno da ga svi zovu Gus) beskrajno je strpljiv prema Isaacu dok on prolazi svoje traume. Premda osakaćena tijela, Gus je čvrsta stijena, predan bližnjima, nikad sentimentalan, uvijek spreman na duhovitu pošalicu. A i bistar je: iz kuta usana uvijek mu visi cigareta, nikad zapaljena, kao metafora pobjede Gusa nad rakom.
E sad, možda ćete se zapitati kako mi se opisivanje “najljubavnijeg filma desetljeća” tako brzo prometnulo u opisivanje smrtonosnih medicinskih simptoma koji snalaze vrlo mlade ljude. Vidite, u tome je cijela ideja ovog filma, kao i fenomenalno popularnog romana na kojem se temelji: u smještanju romantične priče među protagoniste koji su tako beznadno nesretni da će im već i najmanja iskra topline djelovati kao rasplamsala baklja, lučonoša nade u životnome mraku. A kad tu bukne ljubav, prava ljubav, pa, bit će to plamen kakav u ljudsko srce stati ne može.
Film vrlo promišljeno udara ispod pojasa već samim svojim konceptom, što je prvi znak za uzbunu. Ako i postoji bilo kakav potencijalni odmak od ovako zacrtane emocionalne dinamike, vrlo se pomno izbjegava: priča podsjeća na uvodni dio “Kluba boraca”, samo lišen svake ironije
Zvuči li to samo meni krajnje cinično? ”Krive su zvijezde” vrlo promišljeno udara ispod pojasa već samim svojim konceptom, što je prvi znak za uzbunu. Augustus Waters, zvani Gus, stoji nasred pustopoljine kancerogenog jada i bijede kao utjelovljenje idealnog dečka: autor John Green valjda zna što radi kad stavlja takav mamac pred senzibilna srca svoje mlade publike. A ako i postoji bilo kakav potencijalni odmak od ovako zacrtane emocionalne dinamike, Green ga vrlo pomno izbjegava: priča podsjeća na uvodni dio ”Kluba boraca”’, samo lišen svake ironije.
I dok je Gus u svojoj jednoznačnoj savršenosti antiteza Tylera Durdena, riba koja se na mamac napokon upeca jednako je anonimna kao protagonist Palahniuk/Fincherova klasika. (U onome su filmu redatelj i pisac književnog predloška bili kongenijalni; u ovome je redatelj Josh Boone puki realizator.) Hazel Grace Lancaster nominalna je protagonistica filma; kao i u knjizi, pratimo radnju kroz njezine oči, slušamo njezina razmišljanja i prisjećanja u (na svu sreću ne prečestoj) pozadinskoj naraciji. Ali ona je u isti mah do te mjere općenita kao lik da se svaka gledateljica bez naročitih problema može projicirati u nju: ona je, rekli bi Amerikanci, tipična Mary Sue.
Koji je glavni problem Hazel Grace Mary Sue Lancaster, osim plućnih metastaza zbog kojih cijelo vrijeme za sobom mora tegliti bocu kisika na kotačićima? Pa, ispostavlja se da je riječ o knjizi: o knjizi punoj likova koji fasciniraju Hazel (među njima je i nekakav glodavac, ne znam), a koju je pisac namjerno ostavio nedovršenu usred rečenice. Hazel ne može mirno živjeti (ili umirati) dok ne sazna što se dogodilo s njima, ali pisac – Amerikanac prezimena Van Houten – povukao se u samovanje u (prije par naraštaja očito rodnom) Amsterdamu i odbija svaku komunikaciju sa svijetom u poznatoj maniri J. D. Salingera.
Naravno, tu je spas u zadnji Gus, pa će Hazel Grace dobiti priliku za osobni sastanak s Van Houtenom i otkrivanje iz prve ruke emocija koje prožimaju roditelje djeteta umrlog od raka (jer je, naravno, u Van Houtenovu trenutku sentimentalnosti prema preživjelome Gusu i bio ključ odlaska u Amsterdam).
Samo, odmaknimo se malo od slijeda zbivanja i promotrimo širu sliku. I Gus i Hazel Grace imaju roditelje koji ih iskreno vole i nastoje živjeti s činjenicom da bi svaki čas mogli izgubiti dijete: ali, ne, za suočavanje s boli nadživljavanja potomka potreban je susret s nekakvim čangrizavim piscem na suprotnoj strani oceana? Zašto točno? Jer, pazite, ovo je glavni narativni moment cijele priče – bez njega bi sve ostalo na druženju po kućama i crkvenim skupinama za samopomoć u anonimnoj američkoj suburbiji.
Imajući u vidu samopromotivne sklonosti Johna Greena, kao i simptome njegova cinizma, ne mogu ne zaključiti da je lik Van Houtena unošenje autorova alter ega u priču samu: samo još jedna od strategija za uvlačenje pod kožu čitateljstva, jer sâm Green – koji tako dobro poznaje emocije i dubinu mladih – naspram Van Houtena djeluje utoliko bolje.
Odlazak u Amsterdam priči donosi još jedan moment, ganutljiv posjet kući Anne Frank, gdje se Hazel Grace usprkos razorenim plućima uspije popeti skroz na Annein tavan u metaforičkom prikazu snage koju joj je podarila ljubav prema Gusu. Cijelo vrijeme je prate riječi iz ”Dnevnika Anne Frank” s razglasa u kući-muzeju: ali ni Hazel Grace, ni Gus, ni Green ni trenutka ne mogu odvojiti za one kojima je ikad bilo teže od njih. Čak su i žrtve holokausta tu bitne samo u mjeri u kojoj osvjetljavaju tu najljubavniju ljubav pod kletim zvijezdama.
Dodiri sa stvarnošću ovdje se neprestano u potpunosti izbjegavaju – možda biste očekivali da suvremene protetičke noge, onkološki tretmani i prekooceanska putovanja imaju financijske posljedice po srednjoklasne obitelji u zemlji s najgorim zdravstvenim osiguranjem razvijenog svijeta, ali episkopalca Greena, kojeg je rad u crkvenoj skupini za samopomoć nadahnuo na pisanje knjige, za tu cijenu bolesti nimalo nije briga. Kao da Michael Moore nikad nije snimio ”Sicko”.
Ako se do ovog trenutka čini da i sâm zvučim pomalo cinično, neka – strategije Johna Greena samo su dio šireg trenda u izdavaštvu za mlade, koji je tek ovim filmom zapljusnuo kinodvorane. Riječ je o novome pravcu u Young Adult literaturi (usput, nemamo hrvatski naziv za nju otkako smo zabranili pridjev “omladinski”) koji odbacuje natprirodno i fantastičko, sve one bajkovite elemente koji su se tinejdžerskoj publici donedavno servirali kao glavno jelo kroz vampire, čarobnjake i cijelu tu ekipu.
Taj New Adult namijenjen je klincima koji se osjećaju pametno kao da su već navršili dvadesetu i do neke mjere se temelji na eksploatiranju njihove suštinske potrebe za odraslošću kroz suočavanje s vlastitom smrtnošću – do poprilične mjere, zapravo, kad je već cijeli taj smjer New Adulta o ljubavnim jadima bolesne mladeži dobio priimak sick lit.
”Krive su zvijezde” najdoslovniji je proizvod cijeloga trenda – ni ozbiljno djelo o raku, ni ozbiljno djelo o ljubavi, nego tek povratak na suštinski melodramatsku sentimentalnost kakvu Hollywood nije vidio od ”Ljubavne priče” Arthura Hillera iz 1970., navodno omiljenog filma onog starog cmizdravca Richarda Nixona.
“Krive su zvijezde” najdoslovniji je proizvod cijeloga trenda “sick lit” priča za mlade – ni ozbiljno djelo o raku, ni ozbiljno djelo o ljubavi, nego tek povratak na suštinski melodramatsku sentimentalnost kakvu Hollywood nije vidio od “Ljubavne priče” Arthura Hillera
Samo, dok nam je ”Ljubavna priča” donijela klasične romantične citate poput “voljeti znači nikad ne morati reći da ti je žao”, ”Krive su zvijezde” upotpunjavaju ljubavni vokabular tek jezgrovitim izjavama kakva je “okej”, koliko god (izvorni) naslov knjige i filma citirao Shakespearea.
A to “okej” više će se nego vjerojatno odraziti na karijere dvoje mladih glumaca u ulogama Gusa i Hazel Grace. Ansel Elgort (okej, eto imena čudnijeg od “Augustus Waters”) ovim je filmom već postao Ryan O’Neal naših dana, pa čeka nekog novog Kubricka da ga povede pravim smjerom. (Ne treba gubiti nadu – čini se da je njegovom prethodniku Robertu Pattinsonu to pošlo za rukom kroz suradnju s Davidom Cronenbergom.)
Ali još i više se očekuje od njegove partnerice Shailene Woodley: spontano uvjerljiva, nenametljivo lijepa i upravo besprijekorno prikladna za projiciranje empatije Woodley je najveća zvijezda u usponu još od Jennifer Lawrence.
Ovo joj je, uostalom, drugi veliki hit ove sezone: već je ponijela glavnu ulogu u ”Različitoj”, novoj Young Adult franšizi iz naporednog trenda distopijske fantastike za mlade. Pa što ako je ondje Elgort glumio sporednu ulogu njezina brata? Pa to nijednom pametnom tinejdžeru neće smetati da ga ovdje prihvati kao ljubav njezina kletog života. Posve metaforički, to je okej.
Još tekstova ovog autora:
- Preveliki da propadnu
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Exsultate justi
- Sila se nudi
- Za Lisu
- Exsultate justi
- Uzurpiranje revolucije
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Važno je imati žicu
- Grimizna glina
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.