Hrvoje Klasić
Foto: Lupiga
Gotovo dvadeset i pet godina nakon njegova završetka rat je i dalje jedna od najprisutnijih tema u hrvatskom društvu. Mediji ga spominju svakodnevno, politika ga (is)koristi po potrebi, a teško je zamisliti obično muško druženje bez prisjećanja na ’91.
I bez ikakve sumnje, svima koji su u njemu na ovaj ili onaj način sudjelovali, unatoč proteku vremena, ili baš zbog njega, ratni period će zauvijek ostati jedno od najvažnijih, najtraumatičnijih, ali ujedno i najutjecajnijih životnih razdoblja.
Sjećanje na takvu tragediju, na ljudske i materijalne gubitke, na tužne obiteljske sudbine, oduzeta djetinjstva, propale karijere i nikad ostvarena životna očekivanja samo po sebi nije problematično.
Naravno, pod uvjetom da s vremenom postane upravo to – sjećanje. S ciljem izvlačenja pouka i učenja na pogreškama. Vlastitim i tuđim.
A sve kako bismo u budućnosti bili bolji ljudi i gradili bolji svijet u kojemu će nadolazeće generacije na rat gledati kao prošlo i zauvijek svršeno vrijeme.
Problemi sa sjećanjem na rat počinju onog trenutka kada žrtvama i zločincima počinjemo davati nacionalne i vjerske predznake. Kada suosjećamo samo s “našim”, ali ne i “njihovim” žrtvama, kada inzistiramo na kažnjavanju “njihovih”, ali ne i “naših” zločina i zločinaca. Kada smo, po pitanju tumačenja prošlosti, “mi” uvijek u pravu, a “oni” uvijek u krivu.
Documenta – Centar za suočavanje s prošloću upravo ovih dana slavi 15 godina postojanja. Svi koji su od 2004. do danas sudjelovali u njezinu radu često su na daleko profesionalniji i društveno korisniji način odrađivali ono što je bilo u opisu posla pravosudnih organa, obrazovnih institucija, političara i medija
Problemi postaju sve veći kada rat nekome postane opsesija i smisao života, a posebno kada se sudjelovanje u ratu pretvori u ratno profiterstvo.
Vjerojatno najveći problem je kada kao društvo nemamo snage ni volje bezrezervno osuditi one među nama koji su u ratu sudjelovali u zločinima.
Kada se onih koji su naređivali mučenja zarobljenika po garažama, svirepo ubijali nenaoružane žene, provodili etnička čišćenja i organizirali logore za civile “pogrešne” nacije ne sramimo nego ih promoviramo u ugledne članove društva.
Kada takvi umjesto u zatvoru sjede u parlamentu, kada ih biskupi umjesto kao primjer nekršćanskog ponašanja uspoređuju s Isusom Kristom, i kada zbog svojih nedjela umjesto društvenih izopćenika postaju rado viđeni gosti na društvenim događanjima.
U sjećanju na rat problematično je i još nešto. Uporno ignoriranje onih koji niti u jednom trenutku, unatoč atmosferi koja im nimalo nije bila naklonjena, nisu odustali od borbe za mir.
Npr. koliko se danas zna o mirotvorstvu Franje Starčevića? Hrvata iz Gorskog kotara koji je za vrijeme rata pješice obilazio tamošnja srpska sela i koji je uvelike pomogao da taj nacionalno mješovit kraj preživi rat bez strahota kakve su zadesile slične krajeve po Hrvatskoj.
Ili o Josipu Reihl-Kiru, koji je više ostao upamćen zbog načina na koji je ubijen i pravosudne farse oko procesuiranja njegovog ubojice, nego zbog njegovih mirotvornih aktivnosti.
Kao ni pojedinaca, koji su, boreći se za tuđe, često riskirali vlastite živote, u Hrvatskoj se nije popularno sjećati ni brojnih organizacija koje su svojim humanitarnim i ljudskopravaškim aktivizmom umjesto na mržnju i nasilje ljude poticali na razumijevanje i mir.
Neke su se time nastavile baviti i nakon rata, a neke će godinama nakon rata tek i nastati baš zbog toga kako selektivno sjećanje na sukobe u prošlosti ne bi potaknulo neke nove sukobe u budućnosti.
Gotovo dvadeset i pet godina nakon njegova završetka rat je i dalje jedna od najprisutnijih tema u hrvatskom društvu. Mediji ga spominju svakodnevno, politika ga (is)koristi po potrebi, a teško je zamisliti obično muško druženje bez prisjećanja na ’91
Jedna od takvih organizacija je i Documenta – Centar za suočavanje s prošloću, koja upravo ovih dana slavi 15 godina postojanja. Svi koji su od 2004. do danas sudjelovali u njezinu radu često su na daleko profesionalniji i društveno korisniji način odrađivali ono što je bilo u opisu posla pravosudnih organa, obrazovnih institucija, političara i medija.
Međutim, bez obzira na sve njihove preporuke o poboljšanju sudske prakse po pitanju procesuiranja ratnih zločina, svu pravnu, psihološku i materijalnu pomoć koju su pružili žrtvama ratnih zločina, sustavan rad na dokumentiranju ljudskih gubitaka u Hrvatskoj tijekom posljednjeg rata, te brojne seminare i radionice na kojima su nastavnike i učenike podučavali kako se kritički suočavati s ratnim nasljeđem, o obljetnici djelovanja Documente nećete čuti u masovnim medijima, predsjednica ovoj organizaciji neće dodijeliti državno priznanje, niti će je biskupi zbog brige za svakog čovjeka u nevolji spomenuti u svojim propovijedima i poslanicama.
Na sreću, u Hrvatskoj u kakvoj živimo to zvuči kao kompliment.
Nažalost, da, u takvoj Hrvatskoj živimo.
(Prenosimo s portala net.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacionalističkom ludilu mora doći kraj
- Predsjednice, više nije smiješno. Zaslužujete jasnu osudu
- Europa je ponosna na antifašističku borbu. Što je s Hrvatskom?
- Laž je da su Hrvati u prvu Jugoslaviju uvućeni silom
- Za što su točno ”spremni”?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.