Radovan Karadžić
Zamislimo na jedan trenutak da se ostvarilo ono što je lakomisleno i sasvim neodgovorno izvalio SDP-ov Orsat Miljenić – bilo bi bolje da Haški sud nikada nije postojao.
Što bi se dogodilo da Haaga nije bilo i da se pravosudnim tijelima u državama bivše Jugoslavije prepustio progon odgovornih za ratne zločine?
Vjeruje li itko da bi Srbija osudila Ratka Mladića i Radovana Karadžića?
Da bi ova dvojica bila kažnjena za strahotu i sramotu srpskog naroda, genocid u Srebrenici, najgori ratni zločin u Europi od Drugog svjetskog rata do danas?
Da se ostale lokacije pokolja i ubijanja za koje su Mladić i Karadžić odgovorni i ne spominju.
Opasno je i neutemeljeno kad bilo tko u Hrvatskoj govori kako bi bilo bolje da Haškog suda nije ni bilo unatoč svim propustima i traljavosti suda
Vjeruje li itko da bi Veselin Šljivančanin zbog zločina u Vukovaru nad civilima sjedio i jedan jedini dan u zatvoru da nije bilo Haaga?
Bi li mu se ikada sudilo u Srbiji ili bi i to suđenje možda bilo pretvoreno u farsu sa završnom oslobađajućom presudom?
Ako su Praljak i ostala petorica nevini, iako su proglašeni krivima za ratni zločin i potvrđena im je kazna od ukupno 111 godina zatvora, ostaje neodgovoreno pitanje kako su se dogodili koncentracijski logori diljem BiH pod kontrolom HVO-a u Dretelju, Heliodromu, Ljubuškom, gdje su masovno odvođeni Bošnjaci i Srbi i gdje su se događala ubojstva, mučenja, izgladnjivanje i druge torture, koji se redom klasificiraju kao zločini protiv čovječnosti.
Je li se i pokolj u Ahmićima dogodio slučajno i bez ikakvog višeg plana i kontrole ili se sve navedeno, a spomenuti su samo neki od mnoštva logora u tim krajevima, nije moglo dogoditi ukoliko nije bilo organizirano i kontrolirano na vrhu vlasti tadašnje Herceg-Bosne?
Ljudi su masovno i organizirano deportirani i odvođeni, mnogi u smrt, a sada bismo trebali povjerovati da zločina nije bilo, odnosno da za njega nema krivice.
Na kraju krajeva, jesu li sudovi u Hrvatskoj i BiH pronašli nekog drugog tko je ipak kriv?
Odrađeni posao Haškog suda sigurno nije sasvim opravdao očekivanja ponajviše zbog toga što se propustilo sustavno u svim presudama i s jednakim kriterijima odrediti prema ratu i tako sve presude jednako usmjeriti prema katarzi u svim zemljama bivše Jugoslavije, kako bi svatko i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj na kraju morao priznati da je zločina bilo, kao i da za njih mora postojati odgovornost na svim stranama.
Što bi se dogodilo da Haaga nije bilo i da se pravosudnim tijelima u državama bivše Jugoslavije prepustio progon odgovornih za ratne zločine? Vjeruje li itko da bi Srbija osudila Ratka Mladića i Radovana Karadžića?
Ostaje iza Haaga trajna mrlja u procjeni da je samo Hrvatska bila sudionik udruženog zločinačkog pothvata u BiH, a Srbija nije, jer to jednostavno nije točno.
Nažalost, katarze i suočavanja sa zločinima na svim stranama gotovo uopće nema. Svi su nezadovoljni, političari se bave relativizacijom ”svojih” zločina i tako potiču atmosferu linča. Karadžić i Mladić nigdje ne bi trebali biti heroji, ali u Srbiji i Republici Srpskoj jesu.
Tako se ni za Slobodana Praljka, unatoč njegovoj tragičnoj sudbini, ne bi smjela zaboravljati činjenica da je on osuđeni ratni zločinac na sudu, koji je bio dio hrvatskog pravosuđa.
Svaka je izjava političara u Hrvatskoj neodgovorna ukoliko se negira ili relativizira zločin.
Iste nažalost dominiraju, dolaze i od premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović, stižu iz Hrvatskog sabora, HDZ ne odustaje od obrane Tuđmanove promašene i osvajačke politike u BiH, a u tome im se, iz nekog neshvatljivog razloga, pridružuje čak i najveća oporbena stranka SDP, gdje je u modi apsolutno nekritična zaštita lika i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška u BiH.
Posljedično, prema svakome tko se usudi javno i konkretno odrediti prema zločinima, provodi se atmosfera javnog linča. Dovoljno je vidjeti kakvim su prijetnjama izloženi Vesna Pusić i Beus Richembergh.
Haški sud se za kraj pozabavio i vlastitom statistikom. U 24 godine rada optužena je 161 osoba od kojih je 83 osuđeno, najviše Srba – 63. I to valjda nešto govori o karakteru rata i odgovornosti Srbije.
Ostaje iza Haaga trajna mrlja u procjeni da je samo Hrvatska bila sudionik udruženog zločinačkog pothvata u BiH, a Srbija nije, jer to jednostavno nije točno
Baš zato, opasno je i neutemeljeno kad bilo tko u Hrvatskoj govori kako bi bilo bolje da Haškog suda nije ni bilo unatoč svim propustima i traljavosti suda.
Pa što bismo imali u tom scenariju? Tisuće mrtvih u logorima, masovna ubojstva, deportacije, silovanja i druga zlodjela za koja nitko ne bi odgovarao. Kakva bi se budućnost na tom nekažnjenom zlodjelu mogla graditi?
Ako u ovim krvavim ratovima političari na svim stranama nisu ništa naučili, crno nam se piše.
Haaga više nema, sada preostaje samo osloniti se na razum, razboritost i pacifizam u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Bez toga gradnje suživota, tolerancije, stabilnosti i mira ne može biti. Inače ćemo biti osuđeni na život u zločinu.
Na prijetnju i čekanje.
Do nekog novog rata.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska je grobar radničkih prava
- Nije to politika, već dijagnoza
- Jeremija u Agrokoru
- Štiti li Plenković kriminal u Agrokoru?
- Što je Kolinda naučila od Trumpa?
- Kupnja Ine Hrvatsku vodi u dužničko ropstvo
- Vlada u sjeni Vlade Tima Oreškovića
- Tim u Saboru, čista katastrofa!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.