Razvlašćivanje građana od strane marionetske vlasti

”Oslobađanje od kreditne ovisnosti” glasio je naslov elektronske poruke čitatelja (podaci poznati redakciji).

Poruku poslanu s čitateljeva iPada objavljujem u cijelosti, jer izvrsno ilustrira (ne)moralni metež u hrvatskom bankarstvu:

”Vrlo jednostavno, imam kredit u ‘švicarcima’ na 100.000 CHF, stan tržišno vrijedi 90.000 CHF, dogovorim se s ‘posrednikom za mučku’, ne platim rate kredita i stan ide na dražbu.

Na prvoj dražbi stan nitko ne kupi. Isklična cijena stana smanjuje se za 50 posto. No, ni nakon toga nitko nije zainteresiran za kupnju stana.

Slijedeća dražba i stan se nudi za trećinu cijene, pa ga ‘posrednik’ kupi. Iz ‘raspoložive stečajne mase’ djelomično se podmire stečajni vjerovnici, sve je formalno legalno.

Ja kao dužnik uzmem drugi kredit i otkupim svoj stan od ‘posrednika’ za trećinu vrijednosti, te ‘posredniku’ platim proviziju.

Ne treba mi ‘Živi zid’, to je financijska ‘spretnost’ koja sadrži i malo rizika, nema politike.

Nacionalni ekonomski razvoj može se potaknuti preusmjeravanjem kreditnog kapitala s hipotekarnih nenamjenskih kredita za ubrzavanje potrošnje uglavnom uvoznih dobara na kreditiranje domaćih poduzetničkih projekata i poslova u funkciji stvaranja viška novih ekonomskih vrijednosti

To nije samo priča, to se i desilo i išlo kako sam opisao, dakle teorija potvrđena u praksi, eksperiment na licu mjesta. To je ‘bankrot s dobitkom’, tako treba to raditi”, s porugom preporučuje čitatelj.

Podsjetila me ova čitateljeva priča na izlaganje Renate Duka iz Ministarstva pravosuđa na savjetovanju o osobnom bankrotu.

Gospođa Duka je ispričala kako je jedna građanka koja je ”digla 350 tisuća CHF kredita” osobno došla u Ministarstvo pravosuđa da bi izrekla primjedbe na neka rješenja iz tada predloženog teksta Zakona o stečaju potrošača (Zakona o osobnom bankrotu).

Ne dovodeći u pitanje možebitnu istinitost, upozoravam na identične pogreške u obje priče.

U prvoj priči čitatelj je pogrešno naveo: ”Ja kao dužnik uzmem drugi kredit”, a u drugoj priči gospođa Duka iz Ministarstva pravosuđa pogrešno je navela: ”građanka je digla 350 tisuća CHF kredita”.

Nitko još, koliko je poznato, nije ”uzeo” ili ”digao” kredit, a da mu prethodno kreditor nije odobrio kredit.

No, da bi se što bolje ilustriralo stvaranje povoljnih poslovnih uvjeta bankara u Hrvatskoj, evo i priče o tome kako bankari korumpiraju one od kojih očekuju ”lobističke protuusluge”.

Odobre ”350 tisuća CHF” fiktivnog kredita ”klijentu od kojega očekuju ‘lobističke’ protuusluge”, pa sa tim ”klijentom” sklope ugovor za vezanu štednju na iznos odobrenog fiktivnog kredita i isplaćuju najpovoljnije kamate sve dok se ne namiri ”lobistički iznos”. Nakon toga se (fiktivni) ugovor o vezanoj štednji ”rasknjiži”, a tobožnju glavnicu fiktivnog kredita otpiše kao da je jednokratno u cijelosti vraćena, premda zapravo nikada nije ni bila isplaćena.

Dodajmo još tome da sve banke u Hrvatskoj u svojim internim pravilima imaju odredbe o pravu na odobravanje kredita po povlaštenim uvjetima dužnosnicima i ostalim ”VIP klijentima”.

Središnja banka morala bi poslovnim bankama ograničiti odobravanja hipotekarnih nenamjenskih potrošačkih kredita za ubrzavanje potrošnje uglavnom uvoznih dobara i poticati kreditore da počnu ponovo kreditirati projekte i poslove stvaranja viška novih ekonomskih vrijednosti u funkciji ekonomskog razvoja Hrvatske

Podsjećam čitatelje i na u pretvorbi korištene ”menadžerske kredite” samo radi toga da bih čitateljima predložio da razmisle zbog čega nisu i sami ”uzeli” ili ”digli” takav kredit i kupili si tvornicu, otpustili zaposlene i rasprodali tvorničke stvari i nekretnine i potom nad tvornicom bez imovine proveli formalnu stečajnu likvidaciju?

Zbog odobravanja nenaplativih kredita, međutim, i kreditori bi morali biti suodgovorni zajedno s korisnicima takvih kredita.

Svi kreditni rizici u Hrvatskoj su tzv. ”lobiranjima” bankara kod zakonodavnih vlasti prevaljeni pretežno na korisnike kredita.

Kada kreditor lošim plasmanima kreditnog kapitala ”rastrajba” kapital banke, umjesto bankrota ”proglašuje” se postupak sanacije banke (čitati: gubitke i privatnih bankara pokrivaju obveznici poreza).

No, ako je propisano da ”potrošač” (korisnik kredita) koji ne može otplaćivati kredit i nema imovine mora proglasiti osobni bankrot, onda treba propisati da i kreditor koji loše plasira kreditni kapital isto mora bankrotirati. U protivnom samo ”glumimo” tržište bankarskim uslugama.

Bankrot i kreditora, a ne samo korisnika (neotplativih) kredita, nije nužan samo zbog socijalne pravednosti, nego je neophodan i radi ekonomskog razvoja.

U proteklih 20-tak godina pretjerivalo se s odobravanjem založnih (hipotekarnih) kredita, u pravilu, bez ikakvih provjera isplativosti kreditnih investicija.

Takvo odobravanje kredita dovelo je do toga da se kreditni potencijali više nisu ulagali u stvaranja novih ekonomskih vrijednosti, nego gotovo isključivo u ubrzavanje potrošnje (najčešće uvoznih dobara) što je znatno pridonijelo suviše dugotrajnom izostanku ekonomskog razvoja u Hrvatskoj.

Praksa nekritičke primjene hipotekarnih kredita i zanemarivanja kreditiranja ekonomskog razvoja dovela je (i do globalne) ekonomske krize.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa broj predmeta prisilnog oduzimanja nekretnina i iseljenja porastao je u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu trostruko, sa 3694 u 2012. na čak 12.448 ”ovrha na nekretninama” u 2015. godini!

Nužno je zbog toga, želi li se potaknuti (osobito nacionalni) ekonomski razvoj, pravno ”preurediti” kreditiranje, te osobito postupke prisilne naplate/otplate loših plasmana kreditnog kapitala plasiranog u ubrzavanje potrošnje (najčešće uvoznih dobara) na osnovi isključivo založnog osiguranja kredita.

Ekonomski razvoj može se potaknuti preusmjeravanjem kreditnog kapitala sa hipotekarnih kredita na kreditiranje poduzetničkih projekata i poslova u funkciji stvaranja viška novih ekonomskih vrijednosti.

Sada je bankarski sustav u Hrvatskoj jedan od glavnih ”kočničara” ekonomskog razvoja, osobito zbog hipotekarnog kreditiranja ubrzavanja potrošnje (uglavnom uvoznih dobara) i općenito investiranjem kreditnog kapitala u ekonomski neproduktivne djelatnosti.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa broj predmeta prisilnog oduzimanja nekretnina i iseljenja porastao je u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu trostruko, sa 3694 predmeta u 2012. na čak 12.448 ”ovrha na nekretninama” u 2015. godini!

Logično bi bilo da ”zvona zvone na uzbunu”, da se hitno ozbiljno analizira i predlaže mjere za usporavanje ili zaustavljanje tako velikog rasta broja novozaprimljenih predmeta prisilnih oduzimanja nekretnina i iseljenja, odnosno ovrha na nekretninama.

Usporedno iz sudstva upozoravaju da je ovrhe na novčanim tražbinama preuzela Financijska agencija ”koja nema razrađene mehanizme zaštite od prijevara što uzrokuje da ovrhu sudskih odluka provodi izvansudsko tijelo bez ikakvog sudskog nadzora”!?

Da bi se izbjegli razgovori o izostalom ekonomskom razvoju i utrostručenom rastu broja novozaprimljenih sudskih predmeta prisilnog oduzimanja nekretnina i iseljenja, ekonomski marionetske hrvatske vlasti nameću teme o ”ustašama i partizanima”.

Prisilna iseljenja ili pravno eufemistički (ublaženo) rečeno ”ovrhe na nekretninama” imaju i ekonomske, a ne samo pravne učinke.

Ekonomisti realne učinke ovrha na nekretninama vide kao procese redistribucije ekonomskih dobara.

Usporedno s povećavanjem ovrha na nekretninama u Hrvatskoj odvija se i proces redistribucije ekonomskih dobara preusmjeravanjem prihoda od gospodarenja prirodnim i ostalim nacionalnim resursima iz državnog proračuna u dividende globalnih korporacija.

Prisilna iseljenja imaju i ekonomske, a ne samo pravne učinke. Ekonomisti ”rezultate” ovrha na nekretninama vide kao procese redistribucije ekonomskih dobara (redistribucije vlasništva na nekretninama). Uvijek dosad kada bi redistribucija ekonomskih dobara, osobito vlasništva na nekretninama, poprimila prevelike razmjere, završilo bi to socijalnim nemirima, nasilnim svrgavanjem vlasti, državnim udarom ili ratom

Pritom se nakon deindustrijalizacije, rasta nezaposlenosti i osiromašivanja stanovništva predlaže uvođenje poreza na nekretnine (vidjeti predložene reforme Oreškovićeve marionetske vlade) da bi se procesi redistribucije ekonomskih dobara potaknuli još većim ubrzavanjem razvlašćivanja stanovnika Hrvatske na nekretninama (iznimno veliki postotak nekretnina u vlasništvu građana nastao je agrarnom reformom u bivšem poretku i otkupom bivših društvenih stanova nakon osamostaljenja Hrvatske).

Takva politika hrvatskih marionetskih vlasti ”razvlašćivanja građana” unatoč glasnog izvikivanja živjela Hrvatska nije u hrvatskom nacionalnom interesu.

Uvijek dosad kada bi redistribucija ekonomskih dobara poprimila prevelike razmjere, završilo bi to socijalnim nemirima, nasilnim svrgavanjem poretka, državnim udarom ili ratom.

Redistribucija ekonomskih dobara je vrlo opasna, opasnija od provokacija s relativiziranjem fašizma i kriminalizacijom totalitarizma, premda ni opasnost od nasilne revizije povijesti nije zanemariva.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Još tekstova ovog autora:

• USKOK i ministar Bošnjaković zataškavaju krađu isprava u sudu
• Šeparović, Sessa i Turudić razbijači akademske čestitosti
• Hipoteka ruske SBERBANK-e na Novinarskom domu
• 200 kolumni: Je li besmisleno obraćati se javnosti bez učinaka?
• Istina je ova: cenzuru provode režimski novinari i sudstvo
• Rušenje vjerodostojnosti dužnosnika bez plaćanja poreza
• Ne hvala, gospodine ministre pravosuđa, ”ne pušim” to više
• U vrtlogu birokratske zajebancije ”tijela javnih vlasti”
• Zagrebački kazneni sud prepravlja iskaze svjedoka i stranaka
• Novinare izbacuju iz Zakona o pravu na pristup informacijama

» Svi tekstovi ovog autora