Djeca nam se vraćaju u školu. A vraćaju nam se i sjećanja na polemike u društvu oko vjeronauka i tzv. zdravstvenog odgoja u školama, polemike koje su i dalje ispolitizirane, polarizirane i, čini se, još daleko od toga da se pretvore u dijalog. Možda prigoda da opetovano razmišljamo.
Obrazovanje i religija imaju višestoljetnu povijest tijesne sprege. Posebice u Europi, gdje je Crkva zapravo sve do nedavno bila glavnom učiteljicom.
Stoljećima su svećenici i redovnici bili posvećeni obrazovnom i odgojnom poslu, znanje se tijekom srednjega vijeka čuvalo i njegovalo u samostanima te prenosilo dalje zahvaljujući religijskoj tradiciji.
Mislioci poput Erasmusa, Descartesa, Pascala, Spinoze ili Kanta nezamislivi su bez kršćanske kulture iz koje su izrasli.
Laicitet se razvijao kao traženje autonomnosti u odnosu na moć sakralnoga koja je stoljećima punila prazninu stvorenu zbog neznanja. A Crkva je dugo odbijala zahtjev svijeta za autonomijom od njezina globalnog autoriteta, suprotstavila mu se čak i u područjima u kojima je on legitiman te osudila napredak
Sekularizacija obrazovanja noviji je i još nedovršen proces. Počeo je s prosvjetiteljstvom, odnosno s pojavom ateističkih i racionalističkih škola misli, kada su se obrazovanje i religija počeli smatrati nekompatibilnima iz niza razloga.
Poslije dugog razdoblja zajedničkoga života što ga zovemo kršćanskom kulturom još uvijek živimo u vremenu traume odvajanja Crkve i svijeta.
Pod utjecajem dvostruke želje: vlastite da vlada u ime Božje i ljudske da po njoj uživa Božju zaštitu, Crkva je u prošlosti mogla učvrstiti svoj autoritet u mnogim područjima udaljenima od njezine vlastite kompetencije, odnosno njezina vlastita poziva i znanja. Njezino miješanje u najrazličitija područja ljudskih aktivnosti bilo je dugo vremena ne samo općeprihvaćeno, nego i poželjno.
No, s vremenom svijet je, kako je sam zadobivao vlastita znanja i kompetencije, postupno počeo odbijati intervencije Crkve, a naposljetku i samu nebesku intervenciju u zemaljsko te, dakako, uskraćivati religiji i Crkvi ono mjesto koje su imale ranije.
Laicitet se, dakle, razvijao kao traženje autonomnosti u odnosu na moć sakralnoga koja je stoljećima punila prazninu stvorenu zbog neznanja. A Crkva je dugo odbijala zahtjev svijeta za autonomijom od njezina globalnog autoriteta, suprotstavila mu se čak i u područjima u kojima je on legitiman te osudila napredak.
Svijet je svoju nadu stavljao u ovaj napredak koji je postao laičkom religijom. No, ova nova ”vjera” nije odolijevala revolucijama, genocidima, slomovima ideologija, naftnoj krizi, efektu staklenika, sidi, pandemijama te se ne pokazuje zamjenom za religijom.
Čini se da su se i Crkva i svijet na neki način prevarili: Crkva negiranjem autonomije misli, a svijet vjerovanjem da napredak može odgovoriti na potrebu vjerovanja u smislenost našega svijeta upisanu u ljudsko biće.
Suvremena Europa naslijedila je taj prijepor i on se očituje ponajprije u području obrazovanja. I sve je oštriji od pojave sekularnih škola. Od vremena Francuske Republike na pragu dvadesetog stoljeća pa sve do komunističkih i socijalističkih režima u istočnoj Europi u školama je država htjela imati kontrolu kako bi mogla nametati vlastitu vladajuću ideologiju.
Između 1950. i naših dana kontekst se duboko promijenio. Društvo iz 1950. godine uglavnom je bilo homogeno. Tomu više nije tako na mnogim razinama: institucija obitelji se rastače, društvena raslojavanja povećavaju, konzumerizam jest nova ideologija, Crkve su uglavnom zabavljene održavanjem vlastitih identiteta svedenih na očuvanje religijskih običaja i obreda te zadržavanjem pastve koja se rasipa, susrećemo se s brojnim imigrantima drugih kultura. Rastakanje institucija, odnosno supsidijarnosti kakva je tvorila koheziju društva čini da tu ulogu ponovno preuzimaju države
Krajem Drugoga svjetskog rata europske su države nastojale izbjeći taj sukob jamčeći slobodu savjesti i vjere te poštujući prava roditelja da odaberu obrazovanje kakvo žele za svoju djecu.
Protiv statičnog i totalitarnog sustava kakav se nameće ljudima odozgo, europski dokumenti o ljudskim pravima nastali su iz kulturnog konteksta koji je, s jedne strane, oblikovan pozitivnom vizijom obitelji, posredničkih institucija i religija, a s druge strane, negativnom vizijom države, statičnosti i ateističke ideologije.
Ovaj organski pogled na društvo naglasio je supsidijarnost. Cilj je bio obnoviti društvo iz njezinih korijena, ”odozdo prema gore”, utemeljeno na dostojanstvu osoba i važnosti obitelji.
Obitelj je prepoznata kao temeljna i prirodna cjelina društva. Stoga, Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine izjavljuje da ”roditelji imaju prioritetno pravo odabrati vrstu obrazovanja koje će se dati njihovoj djeci”.
Ovaj prioritet je izraz prednosti i superiornosti prava roditelja nad pravima društva. Uloga države je supsidijarna i ne smije se apsorbirati ili biti zamjena za obitelj, nego, naprotiv, trebala bi prepoznati i pomoći obiteljima u ostvarivanju vlastitih odgovornosti te ih nadopuniti kada one izostaju.
Prava roditelja nazivaju se ”prirodnim“, ”elementarnim“, ”temeljnim“, ili ”prioritetnim“ pravima. Na tomu se insistiralo i u pripremnim radovima za Europsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1950. U članku 12. Konvencije promijenjen je naslov iz ”Pravo na obrazovanje“ u ”Prvenstveno pravo roditelja da odaberu obrazovanje za svoju djecu“, čemu je cilj zaštita obitelji ”od opasnosti nacionalizacije, apsorpcije, monopolizacije i rekvizicije mladih od strane države“.
U izvještaju o Konvenciji 4. prosinca 1951. precizira se da prava roditelja da odaberu obrazovanje za svoju djecu ”jamče njihova prava da odgajaju svoju djecu u skladu s vlastitom savješću, što god to značilo, te da država o tomu ne treba suditi“.
Na temelju takvih liberalnih načela naglašeni su pravo etničkih i vjerskih manjina na obrazovanje u skladu s njihovom kulturom te, dakako, važnost pluralizma i tolerancije.
Između 1950. i naših dana kontekst se duboko promijenio. Društvo iz 1950. godine uglavnom je bilo homogeno. Tomu više nije tako na mnogim razinama: institucija obitelji se rastače, društvena raslojavanja povećavaju, konzumerizam jest nova ideologija, Crkve su uglavnom zabavljene održavanjem vlastitih identiteta svedenih na očuvanje religijskih običaja i obreda te zadržavanjem pastve koja se rasipa, susrećemo se s brojnim imigrantima drugih kultura.
Tkogod će se možda pitati: što će zapravo biti s kohezijom društva ako roditelji nacionalnih ili religijskih manjina koriste svoje pravo da odgajaju svoju djecu u vlastitoj kulturi?
Rastakanje institucija, odnosno supsidijarnosti kakva je tvorila koheziju društva čini da tu ulogu ponovno preuzimaju države.
Imigranti koji europski kulturalni pejzaž mogu obogatiti živošću svojih zajednica iz niza su razloga getoizirani od ostatka društva, nisu integrirani u postmoderno ”tekuće društvo“, kako ga opisuje Zygmunt Bauman. Plutaju po njemu okruženi individualističkim relativizmima i dočekivani rastućim neprijateljstvom.
Kako društvena kohezija slabi, škole ponovno postaju glavnim političkim pitanjem.
Država ne samo da nastoji održati bivšu koheziju društva, nego se i nastoji boriti protiv njegovoga raslojavanja. A često to čini nametanjem integracije na sve aspekte društvenoga života uvjetovanoga modernizacijom kakva sekularizaciju u njezinom najpovršnijem očitovanju gura sve dalje.
Drastičan europski primjer bio je slučaj Osmanglu i Kocabaş slučaj u Švicarskoj u siječnju 2017. Roditelji su se, u skladu s pravom da odlučuju o obrazovanju svoje djece i s vlastitim vjerskim uvjerenjima, bunili protiv toga da njihova djeca sudjeluju u sportskim aktivnostima, konkretno plivanju, ukoliko dječaci i djevojčice nisu odvojeni. Sud se očitovao protiv njih tumačeći da je ”kršenje njihovih roditeljskih prava metoda da učenike strance zaštite od isključivanja iz društva“ (§ 64).
Drugim riječima, stali su obranu djece protiv njihovih roditelja jer su oni stranci!
Drugi je, suprotan, Konrad slučaj iz 2006. u Njemačkoj kada je sud dopustio privatnu nastavu u kućama s istim argumentom: ”kako bi se pripadnici manjina integrirali u društvo te kako bi se izbjeglo stvaranje paralelnih društava“. Prije se čini da je riječi o izbjegavanju sukoba nego stvarnoj brizi za koheziju društva.
Liberalni filozofi, poput Friedricha von Hayeka ili Chantal Delsol, misle da je, bez obzira na ove situacije, upravo supsidijarnost jamstvo zdravoga liberalizma. Ovakav liberalizam temelji se na iskazivanju povjerenja u dostojanstvu osobe i izražavanju nepovjerenja prema državi. No, kada se problemi rješavaju na terenu, kako dalekosežno razlučiti kompetencije? Može li se iz područja sukoba doći u područja aporija? I kako bi Crkva mogla pomoći koheziji društva a da ne nameće svoju viziju?
Tkogod će se možda pitati: što će zapravo biti s kohezijom društva ako roditelji nacionalnih ili religijskih manjina koriste svoje pravo da odgajaju svoju djecu u vlastitoj kulturi?
Liberalni filozofi, poput Friedricha von Hayeka ili Chantal Delsol, misle da je, bez obzira na ove situacije, upravo supsidijarnost jamstvo zdravoga liberalizma. Ovakav liberalizam temelji se na iskazivanju povjerenja u dostojanstvu osobe i izražavanju nepovjerenja prema državi.
No, kada se problemi rješavaju na terenu, kako dalekosežno razlučiti kompetencije?
Može li se iz područja sukoba doći u područja aporija?
I kako bi Crkva mogla pomoći koheziji društva a da ne nameće svoju viziju?
Logika crkvene tradicije, zapravo, logika je konzerviranja svega prošloga što konstituira njezin identitet. Ova logika integrizma onemogućuje Crkvi da samu sebe pogleda pogledom izvana.
Braneći tradiciju, Crkva ju shvaća kao taloženje paradigmi, a ne kao niz inovacija. Ona, zapravo, sluti da bi rasap starih paradigmi i nju samu kao instituciju doveo u pitanje.
Stoga Crkva i dalje negira već svima jasnu očitost da se vrijednosti na kojima počiva naprosto raspadaju, destrukturiraju te da je iluzorno pozivati se isključivo na vlastito teološko utemeljenje jer je i sama teologija tek jedna od mogućih interpretacija evanđeoskoga utemeljenja.
Vjerovati da su korijeni kolektiviteta u protuteži s učincima utrke za inovacijama iluzorno je jer upravo ta utrka izbacuje iz kolektivnog pamćenja pamćenje korijena.
Stoga je kritizirati svijet zbog gubitka kršćanskih vrijednosti gotovo naivno. Valja gledati mnogo dublje.
Stoljećima su svećenici i redovnici bili posvećeni obrazovnom i odgojnom poslu, znanje se tijekom srednjega vijeka čuvalo i njegovalo u samostanima te prenosilo dalje zahvaljujući religijskoj tradiciji. Mislioci poput Erasmusa, Descartesa, Pascala, Spinoze ili Kanta nezamislivi su bez kršćanske kulture iz koje su izrasli
U Crkvi trajno supostoje dvije struje: ona koja je, ponajprije iz osjećaja poštenja, a onda i iz želje da povrati izgubljen kredibilitet na novim, ponovno otkrivajućim evanđeoskim temeljima, spremna priznati vlastite pogreške i ići naprijed te druga koja se boji ovoga čišćenja pamćenja koje bi moglo još više destabilizirati ionako oslabljenu institucionalnu Crkvu, pa kredibilitet nastoji povratiti povratkom na staro.
Pretenzija racionalizma da sve može objasniti negira epistemološki legitimitet religija. No, postupno ga gubi i samo kršćanstvo jer Crkva sve manje ulaže u svestrano i ozbiljno obrazovanje svojih kadrova sposobnih pratiti što se događa u suvremenoj znanosti i misli te društvu.
Ni država n Crkva se ne bave ponajprije kvalitetom obrazovanja i zdravljem djece, nego se bakču s očitovanjima religijskih uvjerenja: Crkva nastojeći zadirati u sadržaje moralnih uvjerenja mladih, a država nastojeći imati nadzor nad tim očitovanjima.
Bavi li se itko dostojanstvom osobe?
Još tekstova ovog autora:
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
- Papa Franjo protiv iluzije ”povratka u normalnost”
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.