Dvadeseto stoljeće obilježeno je mobilizacijom ateizma u političke svrhe. Poslije Revolucije 1917. u Rusiji je za Lenjina vladalo još ozračje relativne tolerancije prema fenomenu religije jer na nju se gledalo kao na nužan proizvod ugnjetavanja i materijalne prakse proletarijata: kao ‘‘izokrenuta svijest o svijetu“ religija će naprosto iščeznuti pred znanstvenom obaviještenošću i uklanjanjem uzroka njezina nastajanja.
Kasnije je, pod utjecajem dogmatske interpretacije Marxovih i Lenjinovih tekstova, Staljin otpočeo žestokim represijama protiv religije. Štoviše, Sovjetski Savez i njegove satelitske države učinili su antiteizam temeljem vlastite ideologije, a represivne su prakse (uznemiravanja, društvene degradacije, hapšenja) varirale u intenzitetu, ovisno o zemlji u kojoj su se provodile.
Nakon razlaza Tita sa staljinizmom 1948. u socijalističkoj je Jugoslaviji politička vlast uglavnom bila manje isključiva u odnosu na religiju nego u drugim socijalističkim i komunističkim zemljama. Premda je, dakako, preuzeo glavninu crkvene imovine većinskih kršćanskih Crkava (Katoličke i Pravoslavne), socijalistički režim vodio je pomirljiviju politiku prema religijskim praksama, prepuštajući ih privatnoj sferi.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere
Ateisti iz javnoga kulturnog života kritički su se obrušavali na negativne aspekte iz povijesti Katoličke crkve kao institucije (Križarski ratovi, Inkvizicija, razdoblje korumpiranih i moralno dekadentnih papa iz obitelji Borgia), no rijetko izrijekom posve negirali mogućnost vjere kao takve ili se izjašnjavali kao antikršćani.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere. Katolička crkva se pokazala dovoljno zrelom da prihvati i provodi smjernice Drugoga vatikanskog koncila, a pojedini obrazovani svećenici otvorenima za dijalog sa svijetom.
Što se zapravo dogodilo simboličkim činom rušenja Berlinskog zida 1989, odnosno propašću komunističke ideje i pokušaja njezinoga političkog ostvarenja? Dalekosežnost toga golemoga povijesnog loma tek počinjemo naslućivati: nestanak socijalističko-komunističkoga poretka s političke scene nije značio tek propast jednoga totalitarnog sustava, nego i gubitak ravnoteže na kojoj je, za tzv. Hladnoga rata, počivao cjelokupan svjetski poredak. Gubitkom uzajamnih izazova i korekcija među moćnim društvenim ideologijama, komunističkom i liberalnom, s vremenom sve su se više očitovali njihovi stvarni nedostaci. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest što ju je prouzročio liberalni kapitalizam i koja se počela širiti diljem svijeta bila i jest itekako prava.
Nudeći svijetu ostvarenje ljudskoga posvemašnjega razotuđenja i socijalizam kao tehniku toga ostvarenja, komunizam je čovjeka nastojao lišiti prava na individualne slobode i raspolaganje privatnim kapitalom te se, naposljetku, i uz mnoga dobra rješenja socijalne politike, pokazao nesposobnim nositi s tržišnom konkurencijom. Liberalni model uređenja svijeta potkopavao je socijalizam svojim prestižnim gospodarskim potencijalom, a očekivanja ljudi u postsocijalizmu iznevjerio upravo onim čime ih je bio privlačio: deklaracijama o slobodnom društvu, zauzimanjem za individualne slobode, slobodu poduzetništva, transgraničnost, ljudska prava.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću
Zatečeno gubitkom ravnoteže, pluralističko društvo s tržišnim gospodarstvom našlo se pred otvorenim geopolitičkim prostorom u nedoumici kako da ga organizira na nov način. Više ne raspolaže konstruktivnom, pokretačkom idejom, a sve se alternative pokazuju neizvjesnima. Polarizacija se više ne stvara na temelju ideološko-političkih, nego na temelju civilizacijskih i tržišnih razlika. Svijet se više ne dijeli na Istok i Zapad, čak ne ni na ‘‘lijeve“ i ‘‘desne“, nego na – bogate i siromašne.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću.
Hegemonizam i ideološko nijekanje nacionalnih identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je glavno neuralgično mjesto procesa otpočeta slomom komunizma. Lančano raspadanje višenacionalnih država – budući da se bivšim bratskim nacionalnim entitetima umjetno stvorene države htio nametnuti jedan: srpski (koji se oduvijek najtješnje identificirao s jugoslavenskim) – nije se, čini se, moglo dogoditi drukčije nego ratnim sukobom. Proces nacionalne homogenizacije i identifikacije u bivšoj Jugoslaviji zatekao je tzv. Zapadnu Europu posve nespremnom: ne mogavši ga dugo vremena pravilno shvatiti i kanalizirati i sama je pridonijela stvaranju novih trauma u mladim državama te bitno usporila njihovo iscjeljivanje.
Traumatska situacija bitno je narušila i narušava zdravlje demokratskoga procesa u zemljama bivše Jugoslavije.
Umjesto pluralističkoga, multikulturnog društva – nacionalizmi; umjesto suživota različitih etniciteta – opetovano brojanje kostiju žrtava iz ranijih sukoba te izjednačivanje žrtava kolaboracije i revolucije; umjesto revizije i čišćenja pamćenja – antikomunistički revizionizam; umjesto uspostavljanja novoga društveno-gospodarskog sustava na temelju privatnog vlasništva – nacionalno državotvorstvo, prvobitna akumulacija kapitala i korumpiranost elite; umjesto jasnih programa lijeve i desne političke opcije – borba za vlast; umjesto odgovorne demokratičnosti – pasivnost građana; umjesto slobode religija – tendencije fundamentalizmima, umjesto ekumenizma – nesposobnost dijaloga, umjesto katoliciteta – katolicizam; umjesto vjere – politizirana religija.
Povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost. Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija
U socijalističkom sustavu nije bilo radikalnoga prekida s religijskom tradicijom, ne samo kao prostorom prakticiranja religijskih praksi, nego i prostorom kulturnoga i nacionalnoga kontinuiteta, a marksistička demonizacija religije samo je ojačala njezin politički potencijal. Stoga je većinska Katolička crkva od samoga početka borbe za državnom nezavisnošću u Hrvatskoj bila i njezin glavni akter. Institucionalna Crkva i mlada država su od toga uvelike profitirale mobilizirajući ljude svaka za svoje interese. Konfliktni, ratni okvir pridonio je brzoj i instrumentalnoj revitalizaciji javne uloge tradicionalne religije i Crkve u konfesionalnoj homogenizaciji, mobilizaciji i zaštiti nacionalnoga identiteta.
Naglo afirmirana, Crkva je odjednom, i ne svojom zaslugom, postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom i održavanjem nade ratom napaćenih ljudi da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost.
Međutim, povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost.
Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija.
Zasluge institucionalne Katoličke crkve u osamostaljivanju Hrvatske zasigurno su neosporive, ali to je otprilike sav njezin udio u demokratizaciji traumatiziranoga tranzicijskoga društva koje grca u problemima globalizacijskoga procesa i društveno-ekonomskoj krizi. Štoviše, Crkva zaostaje i za općim kretanjima u društvu. Dok građanske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokratičnosti, tj. spremnosti na dijalog i zalaganje za ljudska prava (takvu je političku zrelost pokazala, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu ili prosvjed protiv profitom uvjetovanih urbanističkih zahvata u Zagrebu), Katolička crkva i njezine udruge ostaju po strani.
Premda govori da njezin posao nije politika te ne stvara ozračje za slobodno političko djelovanje svojih vjernika, miješa se u politiku, sugerirajući neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati, pri čemu daje prednost onima koji potiču spregu nacionalnoga i vjerskoga, osnažujući na taj način mentalitet kakav isključuje različite političke opcije. Skandale u svojim redovima prešućuje i zataškava, nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Drugoga svjetskog rata, te se pokazuje posve nesposobnom za uvažavanje tuđih kritika i, dakako, za autokritiku.
Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati
Ateisti i agnostici u Hrvatskoj su u velikoj manjini – prema istom popisu stanovništva iz 2001. deklariralo se 132.000 agnostika (3%) i 98.000 ateista (2.2%). Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati.
Do koje mjere, zapravo, nisu precizno definirana, kao što očito nisu jasno razgraničene ni kompetencije Crkve i laičke države, najbolje svjedoči neusuglašenost Zakona o izboru Predsjednika i Ustava. Naime, iako se novi predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović javno deklarirao kao agnostik, za vrijeme predsjedničke inauguracije morao je legalistički prisegnuti na Boga u kojega ne vjeruje.
Utjecaj institucionalne Katoličke crkve iznimno je velik. Podupire ga argument statistike: prema popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj se čak oko 90 % stanovništva deklariralo kršćanima, štoviše katolicima. Hrvatski sabor je 1997. ratificirao četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice te otada Crkva ima pravo na povrat crkvene imovine, na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnike u Vijeću hrvatske državne televizije i emisije u programu, a uvelike utječe i na donošenje zakona (primjerice: o neradnoj nedjelji, umjetnoj oplodnji, buci…).
Riječju: Katolička je crkva prožela sve pore javnoga života te, u sprezi s državnom vlašću koja si među vjernicima osigurava glasove na budućim parlamentarnim izborima, nametnula manjinama – pripadnicima drugih konfesija i religija te nereligioznim osobama i osobama kojima je važnija vjera od religije – svojevrstan kulturno-religijski totalitarizam. Njemu se sve više ljudi i udruga opire, čak i među vjernicima što izaziva negodovanje crkvenoga vrha. Nadati se da će odustati od svojega nacionalističkoga i imperijalističkoga projekta te se napokon početi baviti onim što im je temeljno poslanje. Ili su to zaboravili?
Još tekstova ovog autora:
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
- Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
- Sretan rođendan, planete Zemljo!
- Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- Kako je Jean Vanier umro po drugi put
- Ljubljena Amazonija pape Franje
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.