Josip Ćapin
Hrvati vole nogomet. To je općepoznata i prihvaćena činjenica. Dobri smo u tome, a velikom dijelu Hrvata ta igra znači više nego rast BDP-a ili smanjenje nezaposlenosti u društvu. I to je, na neki način, razumljivo.
Trajanje ljudskog života je osuđeno na nekoliko dekada patnje, uspona i padova, frustracija, smrti, spajanja kraja s krajem, teškog rada, tijekom kojeg se steže remen, sitni životni užici postaju luksuz, a kupovina nižerazrednih prehrambenih i drugih za život potrebnih proizvoda postaje temelj našeg životnog standarda i naša svakodnevnica.
Naše tijelo, koje zub vremena sve više i više nagriza, postaje kuća raznih bolesti, tegoba, smetnji i frustracija. Isto je i s duhom. Razna bolesna stanja u kojima se naš duh s vremenom počne nalaziti se smatraju prihvatljivima i općeprihvaćenim.
Termin duh ovdje koristim u najsveobuhvatnijem značenju. Shvaćali ga mi psihološki, teološki ili metafizički, potpuno je irelevantno. Nogometni uspjesi nam služe kao opijum. Ono što je Nietzsche vidio u umjetnosti, kada je tvrdio da je istina ružna, da nam treba umjetnost da ne bismo umrli od istine, to je velikom dijelu Hrvata nogomet.
Unatoč svim životnim nedaćama, više puta smo pokazali da smo sposobni solidarizirati se s onim najpotrebitijima, bili oni unesrećeni djelovanjem čovjeka (ratovi) ili nekom drugom, najčešće prirodnom, nepogodom. Kao društvo se tada u sekundi ujedinimo i sva naša patnja koju nosimo, sve naše razlike i tenzije koje nas dijele, sve to nadilazimo i priskačemo u pomoć.
Tu ujedinjujuću ulogu u našem društvu, ne naravno, na istoj razini kao i prethodno rečeno, ali svakako primjetnu, ima i nogomet. Nogometni uspjesi nas povezuju, ujedinjuju. Ne na razini da ćemo na Trgu bana Josipa Jelačića, tijekom praćenja utakmice, zagrljene vidjeti Velimira Bujanca i Katarinu Peović, ali bi se mogao zamisliti scenarij u kojem se grle, recimo, Miro Bulj i Tomislav Tomašević.
Osim što vole nogomet, Hrvati, više ili manje, vole i izbornički posao. Imamo argumentiran stav tko bi trebao igrati u prvom sastavu, tko bi trebao biti na golu ili u napadu, kako bi se trebalo igrati, vidimo što ne funkcionira u igri i dajemo rješenja da se te poteškoće otklone. To rade oni koji u potpunosti ni ne vladaju svim pravilima nogometne igre, ali oni stručniji, oni koji su plaćeni da to rade. Ipak smo mi zemlja od, kako se ono kaže, četiri milijuna izbornika.
Osim izborničkog, snalazimo se i u poslu Saveza kada treba odlučiti koji kandidat će biti izbornik reprezentacije. Veliki dio ljudi ima mišljenje o tome tko, kako i zašto treba ili ne treba biti izbornik. Ne toleriramo sasvim normalne oscilacije i krize, sumnjamo u kompetentnost izbornika ako se dogodi niz lošijih rezultata te spremno i argumentirano govorimo o tome tko treba biti novi izbornik.
Naglasak stavljam na ovo posljednje, na to tko bi trebao biti novi izbornik, iz razloga što se stječe dojam da nas se više tiče i više nas zanima tko će biti izbornik nogometne reprezentacije, nego tko vodi, slikovito rečeno, reprezentaciju vlade svih građana Republike Hrvatske.
A reprezentacija vlade ne igra dobro. Jako su neuspješni u mnogim aspektima njihove igre. To pokazuju svi mjerodavni pokazatelji. Uz već kronično lošu igru u borbi protiv kriminala, nepotizma, u reformama pravosuđa, obrazovanja, zdravstva i nizu drugih pitanja koje smo već naučili trpjeti i s čime smo se već naučili živjeti u nadi da će doći bolji dani, reprezentacija vlade jako podbacuje i u onom najbolnijem – u obnovi Banije.
Teško je i nabrojati sve igrače kojima je izbornik reprezentacije vlade tijekom trajanja svog ugovora dao priliku za zaigrati, u njih se kleo, predstavljao ih kao najizvrsnije, pa ih jednostavno zamijenio. Teško se sjetiti čak i njihovog broja.
Nogometni izbornici se odvaže dati ostavku ako vide da rezultati nisu dobri ili ako je velik pritisak Saveza ili javnosti. Rijetko se dogodi da nogometni izbornici ili menadžeri krivnju za neuspjehe svaljuju na igrače, prvenstveno jer su i sami svjesni da su ih oni selektirali, osmišljavali taktiku i radili na strategiji i razvoju kluba ili reprezentacije. Jednostavno rečeno, znaju da su najodgovorniji.
No ono što vrijedi za bilo koju ozbiljnu reprezentaciju ili klub, očito ne vrijedi za reprezentaciju vlade. U njoj je kriv svaki igrač osim izbornika premda se, istini za volju, ne trebamo zavaravati jer su krivi i oni.
Iako su nesposobnost za neki posao i neznanje također ljudske osobine, preuzimanje odgovornosti za nešto gdje su ulozi i stupanj odgovornosti vrlo visoki, a znati da se za taj posao nema potrebne vještine, mogu samo egoistični pojedinci kojima je stalo da mogu u svoj životopis upisati da su bili igrači u reprezentaciji vlade i sudjelovali u igri moći i utjecaja koju takva uloga povlači za sobom.
Oni od udobnosti svoje fotelje, beneficija koje proizlaze iz njihove pozicije i blještavila svojih ureda koje im je zaslijepilo oči, nisu vidjeli da unesrećeni ljudi već godinama sjede u hladnoći, bez minimalnih uvjeta za život. Jednostavno su, samorefleksijom, mogli doći do zaključka da nisu za taj posao.
Unatoč tome, veća odgovornost leži na izborniku. I on je kao čovjek podložan napraviti pogreške, ali činiti greške ovoliko često i ovoliko kardinalno, a obnašati takvu funkciju, jednostavno ne bi smjelo biti prihvatljivo.
Zamislimo scenarij u kojem Zlatko Dalić, nakon lošeg kvalifikacijskog ciklusa za svjetsko prvenstvo, započne mijenjati igrački kadar koji je sam sastavljao. Kada se to napravi prvi put, to bi se moglo i opravdati. Shvatio je gdje je pogriješio, sada će ispraviti pogreške. No ako se to događa nakon niza kvalifikacijskih ciklusa u kojima on izmijeni desetke igrača, a rezultati ostanu loši, složit ćemo se da on zapravo nema nikakav ni plan ni ideju kako poboljšati rezultate.
Tada bismo mi svi znali da on treba dobiti otkaz i tada bi, u zemlji od četiri milijuna izbornika, svatko nudio svog kandidata, a oko nekoga bi se mogli i većinski usuglasiti iako dobro znamo da mi, građani, nemamo moć izabrati novog nogometnog izbornika.
Ono što mi itekako možemo je izabrati novog predsjednika reprezentacije vlade.
I upravo zbog te činjenice se opravdano zapitati: Što nas, svakog od ova četiri milijuna izbornika, sprječava da, putem već uspostavljenih demokratskih mehanizama i prava, smijenimo starog i izaberemo novog izbornika reprezentacije vlade, izbornika koji će znati odabrati kompetentne igrače, isplanirati strategiju i riješiti probleme koji nas muče ako ovaj postojeći izbornik iz dana u dan dokazuje da nije za taj posao, a očito ne zna da treba dati ostavku?
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nuklearno oružje je sredstvo u rukama politike moći
- Nije problem ako se krade, problem je ako se i nama ne dade
- U nacionalni stadion staviti kontejnere i ljude s Banije
- Samo je sloboda zalog trajnog mira
- Ono što je sezonski radnik turizmu, to je turizam Hrvatskoj
- Svijetu prijeti izgradnja ”Kijevskog zida”
- Whataboutism – omiljeno oruđe političara
- Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
- Hrvatska sama sebi podmeće nogu u obnovi nakon potresa
- Putinov simulakrum i čvrsto ujedinjenje Zapada
