Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj

Počevši od 2004. godine, svakog 10. veljače, na godišnjicu potpisivanja Mirovnog ugovora u Parizu, u Italiji se obilježava Dan sjećanja na žrtve fojbi – kraških jama i egzodusa Talijana iz Jugoslavije. I ove godine je ovaj dan obilježen brojnim manifestacijama koje su kulminirale komemoracijom u talijanskom Senatu.

No ove godine kao da se Italija vratila u užarenu klimu prošlosti i učinila korak natrag koji nije opravdan – tvrdi tim povodom talijanski povjesničar Guido Crainz. On optužuje suverenističku desnicu da je ove godine stvorila atmosferu progona onih koji žele ove tragične događaje postaviti u kontekst povijesnih zbivanja.

Nedvojbeno je da su odmah nakon pada Italije, a pogotovo posljednjih dana Drugog svjetskog rata i oslobođenja od nacifašizma, krenule akcije ”čišćenja” od strane partizanske vojske, pri čemu su stradali ne samo talijanski fašisti, već i brojno civilno stanovništvo talijanske narodnosti bilo zbog sumnje kolaboracije, ili pak kao klasni neprijatelji.

Ove godine kao da se Italija vratila u užarenu klimu prošlosti i učinila korak natrag koji nije opravdan – tvrdi talijanski povjesničar Guido Crainz tim povodom. On optužuje suverenističku desnicu da je ove godine stvorila atmosferu progona onih koji žele ove tragične događaje postaviti u kontekst povijesnih zbivanja

Kraške jame – fojbe – u koje su bacani i fašisti osuđeni na smrt prijekim sudom i civili koji su ubijani bez ikakvih vidljivih razloga – postale su tako sastavni dio povijesti ovih krajeva u kojima je oduvijek živjelo miješano stanovništvo. U gradovima pretežno Talijani, a u ruralnoj okolici Slaveni – Hrvati i Slovenci.

Nakon ovih sumarnih egzekucija uslijedio je egzodus Talijana iz ovih pograničnih krajeva: brojke se kreću od 250.000 do 350.000 ljudi, među kojima je bilo i stanovništva slavenskog etničkog sastava koje je optiralo iz straha od nasilja komunističke tajne policije i opće atmosfere pritisaka i nesnošljivosti.

O ovome su objavljena mnoga djela, i u Italiji i kod nas, razotkrivajući zločine počinjene prema Talijanima u Istri, Hrvatskom primorju i Zadru.

Primjerice, nakon oslobođenja Rijeke ubijeni su vodeći riječki autonomisti (inače antifašisti), a OZNA je te zločine pripisala nepoznatim razbojnicima iako ih je sama izvela.

No ove godine zaratili su oko interpretacije zbivanja tih godina dva tabora: sami egzilanti, esuli po talijanski (ovaj pojam je dobro objasnio u svojoj knjizi pod tim nazivom ”Ezuli” politolog Šenol Selimović) koji su optužili neke od povjesničara, kao i nacionalnu udrugu partizana – ANPI – za negacionizam, za negaciju tragedije fojbi, dok je druga strana, uključivši neke povjesničare, optužila institucije za poticanje povijesnog revizionizma, kako je opet iznio ugledni povjesničar Guido Crainz.

Ove godine je došlo do izvjesne eskalacije u optužbama: tako je predsjednica Senata Elisabetta Maria Casellati u svom govoru tim povodom ustvrdila da se na talijanskoj istočnoj granici dogodio ”genocid Talijana”, a gradonačelnik Trsta Di Piazza nazvao je tragediju egzila i fojbi ”holokaustom”, usporedivši je tako sa stradanjem Židova u Drugom svjetskom ratu. Zatraženo je da se donese i poseban zakon protiv negacionizma fojbi i stradanja Talijana u egzodusu kojim bi se sankcioniralo one koji negiraju ta zbivanja ili im umanjuju značaj.

S druge strane, članovi ANPI-ja, talijanske partizanske udruge, održali su komemorativne skupove na kojima su ove događaje stavili u kontekst kontinuiteta prethodnog nasilja fašista prema političkim protivnicima, posebno prema Slavenima, Hrvatima i Slovencima, u krajevima koji su nakon Prvog svjetskog rata pripojeni Italiji, a koji su nakon Drugog svjetskog rata postali dio Jugoslavije.

Došlo je do eskalacije u optužbama: tako je predsjednica Senata Elisabetta Maria Casellati u svom govoru tim povodom ustvrdila da se na talijanskoj istočnoj granici dogodio ”genocid Talijana”, a gradonačelnik Trsta Di Piazza nazvao je tragediju egzila i fojbi ”holokaustom”, usporedivši je tako sa stradanjem Židova u Drugom svjetskom ratu

Povjesničari kao što su rečeni Guido Crainz, Eric Gobetti iz Torina, pa i Raoul Pupo iz Trsta, smatraju da treba te događaje promatrati u širem kontekstu apsolutnog zla Dvadesetog stoljeća – pojave fašizma i nacizma, ratnih zločina okupatora, a onda i spirale zločina počinjenih od strane komunističkih vlasti.

Raoul Pupo je, primjerice, jedan od autora često osporavanog ”Vademecuma”, priručnika za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa objavljenog u Trstu, u kojem se negira da je progon Talijana bio fenomen etničkog čišćenja, kako se danas u Italiji općenito shvaća ta tragedija.

S druge strane, svaki pokušaj da se ti događaji situiraju u kontekst, doživljava se, a priori, kao pokušaj opravdavanja tih zločina, čemu zaista nema mjesta.

No Crainz upozorava da te tragedije – pojavu fašističkog nasilja u tim graničnim područjima, ratne zločine talijanskog i njemačkog okupatora i kasnije tragedije fojbi, izvansudskih ubojstava i egzila – treba ostaviti povjesničarima i smanjivati tenzije izazvane političkim manipulacijama.

Zato je potreban smiren dijalog, u prvom redu novih generacija povjesničara, uz dužno poštovanje svih nevinih žrtava i onih koji su likvidirani na posebno okrutan i ponižavajući način.

Daleke 1993. bile su tako formirane i dvije povijesne komisije – talijansko-slovenska i talijansko-hrvatska komisija. Talijansko-slovenska komisija završila je svoj rad nakon sedam godina rada i 2001. objavljeno je izvješće te mješovite komisije povjesničara u kojima su iznesene realne procjene o žrtvama na jednoj i na drugoj strani.

Nažalost, talijansko-hrvatska povijesna komisija nije nikada završila s radom, već se raspala u prvom redu zbog neinzistiranja Hrvatske da se taj istraživački rad dovrši.

U svjetlu najnovijih događaja, sada bi bio pravi trenutak da se obnovi bilateralni dijalog između talijanskih i hrvatskih povjesničara, da se toliko vremena nakon tih događaja onemogući politička zlouporaba povijesti i da se, u europskom kontekstu, doista prevlada podijeljena i suprotstavljena memorija o jednoj tragičnoj prošlosti, jednih i drugih

Kada sam, svojevremeno, upitao predsjednika hrvatskog dijela talijansko-hrvatske povijesne komisije zašto komisija nije nikada završila svoj posao, profesor Vladimir Ibler slegnuo je ramenima i priznao da nije u hrvatskoj vladi prepoznao interes da se taj posao – doista i dovrši.

Pokušavao sam uskrsnuti rad ove Komisije dok sam u Rimu obavljao dužnost hrvatskog veleposlanika, ali opet interesa nije bilo na hrvatskoj strani.

Sada, kada je talijanska suverenistička i neofašistička desnica eskalirala svoj diskurs o fojbama i egozdusu, pokazuje se da je hrvatski nehaj, u ovom slučaju, rezultat jedne politike šutnje koja daje dojam da Hrvatska ne želi do kraja otkriti povijesne istine o tim događajima – iz oba perioda naše povijesti.

U svjetlu najnovijih događaja, sada bi bio pravi trenutak da se ponovo otvori bilateralni dijalog između talijanskih i hrvatskih povjesničara, da se toliko vremena nakon tih događaja onemogući politička zlouporaba povijesti i da se, u europskom kontekstu, doista prevlada podijeljena i suprotstavljena memorija o jednoj tragičnoj prošlosti, jednih i drugih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Demokracija i solidarnost na kušnji
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Politika u doba koronavirusa
• Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
• Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska
• Banalnost zla u hrvatskoj verziji
• Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
• Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
• Kako vjerovati političarima?
• Kako da Milanović vrati dignitet predsjedniku Republike

» Svi tekstovi ovog autora