Revolucionarni konzervativac

Kako li je ovaj papa, koji je do kraja svoga života bio nadahnut hipertradicionalnom vjerom, mogao sa 77 godina započeti razdoblje odlučnih promjena? Nekoliko dana nakon što ga je papa Franjo proglasio svetim (u isto vrijeme kada i Ivana Pavla II.) ponovo se susrećemo s čovjekom koji je bio fasciniran preobrazbom Crkve.

 

Ivana XXIII. nazivati naprednjakom je pretjerano pojednostavljivanje.

 

Angelo Roncalli je rođen 1881. u siromašnoj obitelji u pokrajini Bergamo, u sjevernoj Italiji i nasljedovao je vrlo tradicionalnu predodžbu vjere koje se držao do kraja svog života. Njegov uzor je bio čak i Pio X., poznat po svojoj antimodernističkoj žestini. U svom dnevniku Roncalli otvara svoje srce i, slijedeći vrijednosti Tridentskog sabora, veliča umiranja i žrtve. U predvečerje svoje smrti predaje se Bogu prema pomirbenom konceptu koji je bio vrlo popularan u to vrijeme: ”Oltar želi žrtvu, evo me spremnog!“ Možemo se zabaviti zamišljajući kako bi on reagirao da je susreo popuštanja u odnosu prema autoritetu unutar Crkve nakon 1968. ili određene avangardne eksperimente u katehezi ili liturgiji 70-ih godina…

 

Premda je bio konzervativac, nije istina da Ivan XXIII. nije bio revolucionar.

U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu

 

U roku od nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu u svojoj 77. godini, ovaj pontifeks ”tranzicije“ na iznenađenje svih odlučuje sazvati ekumenski sabor. Ovaj put se nije radilo o riganju vatre osuda ni o proglašenju dogmi, nego se zaista krenulo promišljati o odnosu Crkve prema svijetu. Ivan XXIII. je procijenio da je vrijeme okrenuti novu stranicu neprijateljstva papinstva prema modernom dobu.

 

Aggiornamento koji je želio je sređivanje temeljnih postavki Crkve, a bez grozničave uzrujanosti, sređivanje posebno u pitanjima liturgije ili odgoja svećenika. Glavni lom koji je htio postići ticao se dubokog obraćenja katolika prema onima koje su dugo smatrani ”neprijateljima”.

 

Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam.

 

Angelo Roncalli zahtijeva od katolika preobrazbu

 

Ona je njemu samom pošla za rukom u dobroj školi tijekom pet desetljeća iskustva na periferiji Crkve. Umjesto mirne karijere župnika, mladi je svećenik bio usmjeren na diplomatsku karijeru. Njegov prvi zadatak je bila Bugarska, kamo je stigao s 44 godine, 1925., kako bi predstavljao interese Svete Stolice. Ovdje je otkrio pravoslavlje.

Još prije sabora Ivan XXIII. uvećava broj kontakata sa Židovima i odvojenom braćom, pravoslavcima s istoka te s reformiranom braćom… Radi se o tome da treba prestati s prezirom i neprijateljstvom koji su predugo prevladavali, kako će to proglasiti saborska deklaracija Nostra Aetate, i da treba širiti raznovrsne tekstove koji uspostavljaju ekumenizam

 

Deset godina poslije biva poslan u Istanbul. Za vrijeme rata sudjeluje u spašavanju mnogih izbjeglih Židova. Početkom 1945. godine evo ga kao nuncija u Parizu, gdje je smirivao generala de Gaullea u njegovom nastojanju da radikalno pročisti biskupe koji su bili previše bliski Petainovom profašističkom režimu. Zatim je sudjelovao neumorno u organiziranju susreta svih dioceza u Francuskoj.

 

Nezamislivo u današnje doba, upravo mu prvi čovjek laičke RepublikeVincent Auriol predaje kardinalska obilježja u siječnju 1953.!

 

Malo kasnije Pio XII. ga zove kako bi ga imenovao patrijarhom Venecije, radničkog grada gdje pruža ruku suradnje ljevici što pobuđuje nezadovoljstvo pape.

 

Ivan XXIII. kao pacifist

 

Briga Ivana XXIII. da se svim srcem uključi u zemaljske preokupacije ljudi svoga vremena odražava se u njegovoj najpoznatijoj enciklici Pacem in Terris, koju upućuje ”svim ljudima dobre volje”, u kojoj predstavlja svoju viziju pomirenog čovječanstva.

 

Pogođen rakom želuca umire 3.lipnja 1963. na opće zaprepaštenje naroda. Pedeset godina kasnije Franjo ga odlučuje kanonizirati zanemarujući izostanak drugog čuda. Ivan koji je bio tako dobar, zovu ga Ivan Dobri, može biti samo sveti Ivan.

 

(Izvor: portal LA VIE – le site chretien d’actualite, 24.04.2014. Izbor i prijevod za Autograf.hr: RAND. Zahvaljujemo teologinji Ani Raffai).