Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu

Dio drugi:

Pashalna žrtva onako kako je Torom zapovjeđena daleko je više politički/revolucionarni čin, nego li ritualni akt. Ona, zapravo, predstavlja vid unaprijednog osiguravanja organizatora ustanka od eventualnog kompromiserstva Izraelaca.

Istorija ne poznaje previše primjera uspješnih ustanaka robova. Razlog je jednostavan. Mentalitet roba (svjesno odgajan i njegovan od strane robovlasničke kaste) je vrlo specifičan mentalitet, donekle uporediv sa vjernošću psa (oba se postižu dresurom od rođenja).

Robovi su često tretirani kao životinje, a u momentima postizanja slobode znali su se i ponašati ”kao sa lanca pušteni”, paleći, pljačkajući i sveteći se za vlastite patnje bez nekog određenog plana i cilja, stihijski i neorganizovano.

”Zahvaljujući” upravo toj dezorganizaciji, tačnije anarhiji, ustanci robova, u mnogim slučajevima, završavali su neuspjehom. Za kratko vrijeme robovlasnici pohapse predvodnike ustanka, primjereno ih kazne – a ostalim robovima božanski velikodušno oproste grješnu pomisao o slobodi, nakon čega se robovi, presretni, vrate svakodnevnom radu, ”dirnuti” velikodušnošću robovlasnika.

Na koncu konca, ni za ukidanje ropstva u SAD-u nisu se izborili sami robovi – nego bijelci sa Sjevera, koji su, iz ekonomskih razloga, pretpostavljali ”slobodne” radnike robovima.

Egipatski robovi posve sigurno nisu uživali u mesnim obrocima. Uživanje, pak, jagnjetine bilo je tabu čak, i ”slobodnim ljudima” (tačnije robovima nadzornicima – jer osim faraona, koji je bio smatran za ”boga”, i sveštenstva, u Egiptu niko nije bio stvarno slobodan) – stoga što su drevni Misirci, između ostalog, obožavali i jagnje

U skladu sa svime rečenim, kako bi se Izraelce onemogućilo da se u susretu s prvom preprekom vrate pod čizmu faraona, trebalo je dovesti ih do toga da naprave nešto što će u njihovoj svijesti izazvati rez, probuditi u njima saznanje da je povratak u Egipat nemoguć. Nešto što faraon i ostala egipatska vlastela ne bi nikad oprostili.

Stoga, Tora propisuje jevrejskim robovima da na 14. dan mjeseca Nisana zakolju muško zdravo jagnje od godine, da ga ispeku, bez da mu slome i jednu jedinu kost, da njegovom krvlju namažu dovratke, te da ga pojedu u noći 14-og Nisana, sa gorkim biljem i beskvasnim hljebom, i to u žurbi, i ne ostavivši ništa za sutra.

Egipatski robovi posve sigurno nisu uživali u mesnim obrocima. Uživanje, pak, jagnjetine bilo je tabu čak, i ”slobodnim ljudima” (tačnije robovima nadzornicima – jer osim faraona, koji je bio smatran za ”boga”, i sveštenstva, u Egiptu niko nije bio stvarno slobodan) – stoga što su drevni Misirci, između ostalog, obožavali i jagnje.

Dakle, Jevreji, robovi robova, žrtvuju jednog egipatskog “boga”.

Jagnje je moralo biti zdravo – da bi se unaprijed spriječilo opravdavanje tipa ”mislili smo da zbog mane ovo jagnje ne predstavlja boga”, muško – da bi se unaprijed spriječilo opravdavanje tipa ”nismo znali da je i žensko jagnje bog”, od godine dana – da bi se unaprijed spriječilo opravdavanje tipa ”mislili smo da je ovo ovca, a ne jagnje”.

Jednako tako, žrtva se morala peći (da se osigura da miris dopre i do egipatskih kuća, jer ako bi se žrtva kuvala cijeli jevrejski raskid sa Egiptom mogao bi proći neopaženo), a za svo to vrijeme (pa čak ni za vrijeme jela) nije se smjela slomiti nijedna kost žrtve – jer su kosti (kao i krvlju namazani dovratci) trebali poslužiti kao korpus delikti prije mirisom privučenim egipatskim optužiteljima.

U slučaju da su kosti bile sklonjene mogao bi rob (zauvijek sklon kompromisu sa ”gazdom”) zanijekati da se radi baš o jagnjetu: ”Jeste pekli smo meso, piletinu”. Kosti i krvlju namazani dovratci trebali je da svjedoče glasno umjesto prepadnutih robova: ”Jeste pobili smo vaše bogove”, koji su očigledno pravi pravcati ”bogovi” – čim su ih najobičniji robovi mogli pobiti i pojesti, ”a kao što se ne bojimo vaših bogova – tako se ne bojimo ni vas”.

Meso se moralo pojesti do ujutru, kako bi se spriječilo da štednji skloni robovi ”razgode” meso na mjesec dana, shodno nemanju povjerenja u Slobodno Sutra. U pashalnoj noći robovima je zapovjeđeno da se ponašaju kao ”džentlmeni”, neopterećeni egzistencijalnim strahovima.

Uzgred, u Drugoj knjizi Mojsijevoj 8:26 stoji: ”A Mojsije reče: Ne valja tako – jer bismo prinijeli Gospodu Bogu našemu תועבת מצרים (to’avat Micrajim = egpatski tabu), a ako bismo žrtvovali to’avat Micrajim na njihove oči – ne bi li nas pobili kamenjem?

Prema mišljenju Sigmunda Frojda (”Totem i tabu”, str. 141.): ”Značenje pojma tabu razdvaja se u dva suprotna pravca. S jedne strane znači: sveto, posvećeno, a s druge: strašno, opasno, zabranjeno, nečisto”.

Istorija ne poznaje previše primjera uspješnih ustanaka robova. Razlog je jednostavan. Mentalitet roba (svjesno odgajan i njegovan od strane robovlasničke kaste) je vrlo specifičan mentalitet, donekle uporediv sa vjernošću psa (oba se postižu dresurom od rođenja)

I u hebrejskom izraz to’eva bremenit je dvostrukim značenjem. Kad ga prati odrednica Micrajim, isti treba prevesti kao “sveto”, “posvećeno”. Istovremeno, kada se isti odnosi na Jevreje treba ga prevesti kao “gnusoba” ili “nečistoća”.

Poruka je jasna: ono što je sveto za Egipćane za Jevreje predstavlja gnusobu.

Uzgredna opaska: prema Jahudinim zapisima, (Abraham Shalom Yahuda, The Language of the Pentateuch in its Relation to Egyptian, dopunjeno englesko izdanje, vol I, Oxford University Press, London, 1933.) hebrejski ekvivalent riječi tabu nije קדוש (kadoš), kao što je, bez udubljivanja, ustvrdio Frojd u prvim redovima ”Totema i tabua” – nego תועבה (to’eva), riječ koja se, zapravo, razvila iz egipatskog wa’ab (svet).

Ne samo da su egipatske svetinje za Jevreje gnusoba – nego i sama egipatska riječ za svetinju na hebrejskom označava gnusobu (tabu u smislu zabranjeno ili nečisto).

U prilog Jahudinoj tvrdnji svjedoči činjenica da je upravo izraz to’eva (a ne kadoš) korišten u svim tabu-zabranama, na primjer: u zabrani muške homoseksualnosti (Treća knjiga Mojsijeva 20:13), idolopoklonstva (Peta knjiga Mojsijeva 7:26), ponovnog ženjenja vlastitom puštenicom (Peta knjiga Mojsijeva 24:4).

Čak su i tabui vezani za ishranu nazvani zajedničkim imenom to’eva: Lo tohelu kol to’eva (Ništa gadno ne jedite, Peta knjiga Mojsijeva 14:3).

(Nastavlja se)

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

Još tekstova ovog autora:

• O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima
• Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
• Sarajevska menora
• Religija i politika

» Svi tekstovi ovog autora