I pjesma je ponekad vrisak

Prvi susret s Institutom za tumore bio je prije tri godine.

Tad pretraga nije ukazivala na stanje u kojem ću se naći prošle godine. Sjećam se kakvu je lakoću imao moj korak kad sam izašla iz zgrada ne očekujući da ću se ikada ponovo morati vratiti u nju.

Sjećam se i kako je zrak postao drugačiji, kako su sve male, uobičajene stvari tog dana, nakon napuštanja Instituta, dobivale drugačiju vrijednost.

Kad bi barem postojao neki mehanizam u ljudskoj psihi da zadrži takvu percepciju na duži rok, da se ne vrati ubrzo ili nikada više stanju u kojem je izjeda mnoštvo sitnica, od onih koji su nam nametnuti do, još većeg broja, onih koje smo sami stavili kao teret na svoja leđa.

Taj trenutak kad izbjegnete ”provaliju”, kad izbjegnete za milimetar ili sekundu najnepoželjniji ishod nečega onda shvatite da ovaj svijet i život na njemu ima sve što je potrebno da bismo ga nazivali Rajem. Mi smo ti koji od njega radimo suprotnost od onog što on jest.

U nastavku se vraćam događajima i doživljajima tog dana unutar zidova Instituta.

Sjedim u prepunoj čekaonici i čekam red. Rijeka ljudi dolazi, red za šalterom se puni i prazni kao u supermarketu u kojem su oglasili akcijske cijene na svu robu, sniženje od pedeset posto i više.

Svako malo ponudim nekom starijem sjedište, odbijaju…, pretpostavljam da su previše uznemireni da bi sjedili.

Taj trenutak kad izbjegnete ”provaliju”, kad izbjegnete za milimetar ili sekundu najnepoželjniji ishod nečega onda shvatite da ovaj svijet i život na njemu ima sve što je potrebno da bismo ga nazivali Rajem. Mi smo ti koji od njega radimo suprotnost od onog što on jest

Sad, iz nove perspektive, kad razmišljam o odbijanju moje ponude pitam se je li gore navedeni zaključak bio točan. Rijetko gdje se mladost odnosno biti mlađi ne doživljava kao prednost, ipak na mjestu kojeg opisujem to ima neku drugačiju dimenziju, onu koja stvara obrnutu proporcionalnost između broja godina i količine empatije s kojom vas drugi doživljavaju.

Vrijeme prolazi, ne razmišljam hoće li me poklopiti kakva zla kob u ordinaciji u vidu dijagnoze. Dok se ne ispiše crno na bijelo ili ne izgovori kao čvrsta tvrdnja razmišljam pozitivno ili ne razmišljam uopće o tome.

Uostalom tih dana sam imala čitav niz drugih tema s kojim sam bila okupirana tako da sam ovo čekanje doživjela gotovo kao olakšanje jer eto lovim konačno koji trenutak predaha u namjeri da pročitam nekoliko stranica knjige.

Pokušavam čitati, ali nemir koji me okružuje naprosto ulazi u kadar, pogled mi svako malo završi na nekom od lica pacijenata i lovi onu sjenku neizvjesnosti, zabrinutosti, straha i svega što proživljavaju pred vratima mnogobrojnih ordinacija. Ta sjenka, taj čudan grč na njihovim licima je snažnije od bilo čega drugog.

Zatvaram knjigu.

Jedna žena tridesetih godina dolazi na šalter s majkom. Majka ima maramu na glavi, pomišljam da je kod nje neizvjesnost poprimila višu potenciju, više nije pitanje postavljanja dijagnoze već ishoda bolesti.

Obje su nasmijane, smijehom pritišću prema dnu utrobe sve ono kroz što su prolazile i prolaze.

U sebi, klanjam im se do poda. Pomišljam kako najveći junaci ovog vremena, najveći junaci bilo kojeg vremena, ne ”marširaju” ulicama i ne nose ordene.

Možda danas netko tako misli o meni.

Iskreno, sad shvaćam, nema tu junaštva. Kao što nema junaštva kad vas netko baci u olujno more i vi činite sve da ne potonete. Ok, možda taj osmijeh doista ima svoju posebnu vrijednost, ali kako ga nazvati?

Kako nazvati jednim imenom nešto što ima stoznačje, nešto što je u jednom trenutku radost zbog još jednog dobivenog dana, mjeseca, godine, u drugom paravan pred voljenima ili pred samim sobom, u trećem jedino oružje protiv izmučenog izraza lica u ogledalu nakon već tko zna koje kemoterapije, četvrti put brana pred bujicom suza, a neki n-ti put što ste se upoznali na drugačiji način pa se s tim osmijehom rukujete, grlite, prihvaćate jer jedino tim dubinskim prihvaćanjem svog habitusa možete zdravije ići naprijed.

Nemam odgovore na bezbroj pitanja pa ni na to. Svatko tko se sukobio s njom postavlja svoje strategije borbe.

Kad vam koža postane pretijesna možete vrištati, a možete i pjevati. I pjesma je ponekad vrisak, ali bolje zvuči i više godi.

Prvi susret s Institutom za tumore bio je prije tri godine. Tad pretraga nije ukazivala na stanje u kojem ću se naći prošle godine. Sjećam se kakvu je lakoću imao moj korak kad sam izašla iz zgrada ne očekujući da ću se ikada ponovo morati vratiti u nju

Nakon operacije, sjela sam za volan u auto, pustila glazbu na najjače i pjevala, pjevala, pjevala… Iza mene ostajale su ceste, ispred mene put… put k pobjedi.

Koliko je tih ljudi već zapjevalo na najglasnije ne znam, ali tu u čekaonici, naslagani poput srdela taj dan su bili tihi, zvukove su utapali po svojim dubinama, i baš ona je stvarala te čudne izraze lica koje ću trajno pamtiti.

Samo su se rijetki pobunili zbog silnog čekanja, i sva priča bi se svela na ljude pred ordinacijama da u jednom trenutku iz jedne od njih nije izašao kirurg koji se glasom očajnika obratio nazočnima:

“Znam da vam je teško, ali molim vas imajte razumijevanja, mi ovdje svakodnevno primamo skoro dvostruko veći broj pacijenata nego što je realno, svi ćete biti primljeni, ali imajte strpljenja. Mi smo skoro očajni, svaki dan odlaze kolege, za koju godinu…, pitam se hoće li biti liječnika koji će vas i mene liječiti.”

Izgovorio je to kao molitvu i brzim koracima krenuo niz hodnik. Sva muka mu se odražavala na licu, izgledalo je kao da bježi od surove realnosti koja ga već čeka na drugom kraju prostorije, u tom trenutku izazvao je više suosjećanja u odnosu na sve ostale. Izgledao je naprosto zarobljen u zbilji kakvu je teško preživjeti.

Događaj je sličio sceni nadrealnih filmova. Kao da me je netko preselio u drugi prostor i vrijeme. U državu koja ne postoji. Činilo mi se da je sve metastaziralo u beznađe. I liječnici, i pacijenti, i čekaonice, i ordinacije, da se sve pretvorilo u žrtvu neke nemani koja će nas kad tad svladati.

Ljudi s obje strane vrata pucali su po šavovima. Sve je izgledalo kao da se raspada. Okus toga ste mogli osjetiti u ustima kao mučninu, onu najgore vrste koju izaziva spoznaja da smo sami krivi za to…, jer dopustili smo da do toga dođe.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kad padamo, za nešto se moramo uhvatiti!
• Čarobna formula je stati na vrijeme prije nego što zakuhamo
• Ja, usvojeno ”dite” iz ”Malog mista”
• RAKıJA

» Svi tekstovi ovog autora