”Riječka farsa” ili kako se Krleža uzaludno rugao D’Annunziju

“Riječka farsa” 1919.-1924.; evo metaforičkoga kraja zapravo ”idiličnih”, gotovo literarnih međunacionalnih odnosa kakve je na jedvite jade uspjela nama ovdje nametnuti Carevina kao svome Primorju, izravno podčinjenome Kruni, kroz višejezištvo i regionalni multietnički parlamentarizam, nakon kojih počinje fašistički etnokulturocid, austrougarski egzodus, pa slavenski egzodus, da bi se sve ubrzo strovalilo u strahotni novi rat, pa talijanski egzodus.

Piše riječki socijalist Leo Valiani:

“Kulturno, Rijeka kakve se sjećamo ima biti pripisana velikom, slavnom mitteleuropskom ozračju” u kojem se (ponavljam dio navedenog citata) “ujedno” je “Rijeka etnički bila talijanski grad”, te “mletački grad, veseo i pouzdan. Pjesma o njenom zaštitniku odzvanjala je: ‘…SEMO FIOI DE QUESTA TERA, NATI ALL’OMBRA DE SAN VITO… RASEGNEVE STUZZICADENTI, ITALIANI MORIREM’…” (“Sinovi smo ove zemlje, rođeni u sjeni svetog Vida, pomirite se čačkalice da ćemo umrijeti kao Talijani” – čačkalice – austrougarski žandari “visoki, koščati, mršavi”.

“Rječina naša, koja šumi i tutnji kroz virove i ponore, vjekova pjeva pjesmu primorskih Hrvata… Talijanski front smatrali smo svi mi Jugoslaveni pravim našim frontom i tući se proti Talijana značilo je braniti našu jugoslavensku stvar”

Ovo su rasuđivanja jednog socijalista, Talijana, Riječanina, emigranta napisana u OVO doba (1987.), a ne u ONO doba. Evo sjećanja i sudionika sa hrvatske strane, Riječanina, napisanih u ONO doba (1930.).

Piše Drago Godra (zacijelo je riječ o pseudonimu) u knjižici “BEZ DOMA, od prevrata do evakuacije hrvatskog primorja (historijski fragmenti)”:

“Rječina naša, koja šumi i tutnji kroz virove i ponore, vjekova pjeva pjesmu primorskih Hrvata… Talijanski front smatrali smo svi mi Jugoslaveni pravim našim frontom i tući se proti Talijana značilo je braniti našu jugoslavensku stvar”…

“I zato je činjenica da je Austrija na svim frontovima bila tučena, ali na talijanskom frontu je bila pobjednica, dok nisu naše čete bacile oružje… Putem od Martinšćice do sušačkog mosta još u ožujku i travnju 1918. kad se još nije znalo za ishod rata, pjevali smo mi vojnici jugoslavenske pjesme, koje pozivaju na ujedinjenje, kad smo jednog dana, upravo opojeni pjesmom, prolazili Štrosmajerovom ulicom, a sa prozora bacano je na nas cvijeće, kao na neke proslavljene heroje.”

Konac rata 1918., opet Drago Godra:

“Kao da je grom puko iz vedra neba. Cijeli Sušak i Rijeka bili su na nogama… U tren oka srušena je tuđinska vlast, i blažena Austrija bila je za sva vremena pokopana… Svuda se vijori crveno-bijeli-plavi, hrvatski barjak. Cijelom Rijekom i po svim kućama Sušaka…

Popadaše sa kapa i rozete, a zamijeni ih hrvatska vrpca… Metež, vreva s lijeve i s desne strane ulice, a sredinom prolazila je formirana povorka sa hrvatskim barjacima na čelu, gdje se klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Kralju Petru, Wilsonu… Jugoslavenska pjesma ori se iz tisuće i tisuće grla, ne čuješ nego hrvatsku riječ, hrvatsku pjesmu, hrvatski pozdrav.

Treba pozdraviti dostojno Talijane, oni su naši saveznici. Tako se govorilo na svakom koraku. I kad su salve iz pušaka i topova pozdravljale talijanske bojne lađe, a glazba svirala u počast, nijemi pozdrav bio je veliki hrvatski barjak na samom uglu Molo Adamića, koji je, mašući pozdrav, POKAZIVAO CIJELOM SVIJETU DA SU U RIJECI HRVATI I NITKO DRUGI (naglasio M.R.)…

Nikad drukčije neće biti zabilježeno u povijesti grada Rijeke nego da je talijansku flotu 1918. dočekao hrvatski narod i pozdravio je kao gosta na hrvatskom jeziku, hrvatskim običajima i hrvatskim pjesmama.”

“Riječka farsa” 1919.-1924.; evo metaforičkoga kraja zapravo ”idiličnih”, gotovo literarnih međunacionalnih odnosa kakve je na jedvite jade uspjela nama ovdje nametnuti Carevina kao svome Primorju, izravno podčinjenome Kruni, kroz višejezištvo i regionalni multietnički parlamentarizam, nakon kojih počinje fašistički etnokulturocid, austrougarski egzodus, pa slavenski egzodus, da bi se sve ubrzo strovalilo u strahotni novi rat, pa talijanski egzodus

Ali unatoč tome Drago Godra s hrvatskom je vojskom morao napustiti Rijeku:

“… ‘Ne diraj! Ili ćeš sada da crkneš!’, izvadim revolver i uperim ga na jednoga vojnika Narodnog vijeća…’pa sad će evo Talijani. Što da im ostavimo’, i kao da se srami ili boji, ode…’Kakvi su te Talijani spopali! Nema tu Talijana! Sve je to Jugoslavija’, derem se ja sa svojih zelenih osamnaest godina… Nakon sedamnaest dana hrvatske i jugoslavenske Rijeke, nakon kratke slobode imade opet da padne noć i mrak.

Zašto?…Da nam energiju podrežu odalečili su srpsku vojsku u Kraljevicu sa njihovim pukovnikom, koji je taj čas zajedno sa našim riječkim vrhovnim komandantima izgledao u našim očima zaista mizerno. Zar da Rijeku damo Talijanima??”

Rijeka je, dakle, bila u našim rukama, kao i Pula, kao i cijela Istra; de facto u našim rukama, Narodno vijeće bilo je gospodar prilika, imalo je uza se raspoloženje većinskog stanovništva, imalo je austrijske trupe u dobrom dijelu slavenskog etničkog sastava, imalo je snažnu austrijsku flotu u Puli.

Rijeka je međutim na način farsične križarske conquiste postala talijanska; i uzalud se Krleža na Hreljinu ruga D’Annunziju, “onom majmunu na Vežici”.

Vojska Narodnog vijeća i srbijanski bataljun moraju najprije popustiti i prepustiti vlast francuskoj vojnoj upravi, zatim talijanski snažni pokret u izgredima ubija nekolicinu francuskih vojnika; Riccardo Zanella zalaže se za Riječku državu i dobiva batine od fašista u Trstu (nalazi egzil poslije u Jugoslaviji, a kada 1945. obnavlja pokret za riječku autonomiju – biva ubijen od jugoslavenskih agenata!); talijanski komandant savezničkih trupa oklijeva, Alijansa odlučuje francuske trupe zamijeniti britanskima; riječki Talijani u očaju pozivaju u pomoć redom nekolicinu talijanskih uglednika, među kojima Mussolinija, književnika Benellija (tada u Puli, na dužnosti političkog pomoćnika komandanta okupacionih trupa; koji će smjesta započeti akciju protiv hrvatskih društava, škola, čitaonica…), ali nitko se ne usuđuje protiv službene talijanske politike koja ne smije priznati da hoće Rijeku.

Ali jedan čovjek pozitivno odgovara, čovjek čiji su vatreni govori 1915. godine po rimskim ustanovama i trgovima nagnali Italiju u rat, čovjek već tada europske slave, pjesnik, hedonist, hiromantist, avanturist, ratnik, onaj Krležin “majmun”.

Gabriele D’Annunzio početkom rujna 1919. piše Mussoliniju (čovjeku očevidne buduće moći, njegove squadre d’azione već haraju Italijom, osobito Trstom i Istrom):

“Il dado e tratto. Parto ora. Domattina prendero Fiume con le armi. Il Dio d’Italia ci assista… Sostenete la causa vigorosamente, durante il conflitto”… (”Kocka je bačena. Krećem sada. Sutra ujutro uzet ću Rijeku oružjem. Pomogao nam Bog Italije. Odlučno podržite stvar, za trajanja sukoba”)…

Popadaše sa kapa i rozete, a zamijeni ih hrvatska vrpca… Metež, vreva s lijeve i s desne strane ulice, a sredinom prolazila je formirana povorka sa hrvatskim barjacima na čelu, gdje se klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Kralju Petru, Wilsonu… Jugoslavenska pjesma ori se iz tisuće i tisuće grla, ne čuješ nego hrvatsku riječ, hrvatsku pjesmu, hrvatski pozdrav

Na njegov su dolazak Riječani talijanskih osjećaja pohrlili na trg pred muncipijem, a oni hrvatskih osjećaja ostali u mišjim rupama:

“Italiani di Fiume. Eccomi.” (”Talijani Rijeke. Evo me.”) Ne bih danas želio izustiti drugih riječi… Ja dobrovoljac, ja borac svih oružja, pješak, mornar, avijatičar, ja ranjenik i ratni invalid vjerujem da interpretiram duboku žudnju cijele moje nacije danas objavljući da je Rijeka za uvijek vraćena majci Italiji.”

Ta byronovska avantura zasjenila je i opsjenila ne samo mlade Talijane koji će nahrupiti uskoro u fašizam, nego će čovjek koji se dičio titulama Pjesnik, Komandant, Princ od Snježnika (Monte Nevoso) – što si ih je sam pripisao –  biti i u europskim razmjerima kulturalni začetnik fašističke zaraze koja će zahvatiti građansku mladež diljem Europe.

Njemu se dive, jedan će ga portugalski novinar hodajući natraške pred njime stalno uvjeravati kao ga “portugalska nacija smatra Kristom romanskog svijeta”, dolaze mu u pohode i osobno otac futurizma Marinetti, engleski pjesnik Sir Osbert Sitwell, Vojvotkinja od Aoste (kraljeva rođakinja), diveći se ovom modernom conquistadoru, čija je operacija prožeta “onim karakterom bečke operete smještene na Balkan”.

Kako bilo, držim da je upravo ta austro-italo-balkanska opereta u Rijeci presudno djelovala na povijest; Wilson je bio protiv Londonskog sporazuma, dosljedno za samoodređenje naroda; ali morao je popustiti (zacijelo intimno opčinjen talijanskom kulturom, civilizacijom – kao i Trumbić, kao i većina nas sa Jadrana i dan danas, uostalom!!!), a jači argument od talijanskih okupacionih trupa zacijelo je bila D’Annunzijeva riječka operetna avantura!

Vele da je i naš Nazor bio udivljen D’Annunzijem (naravno, ne i osvajanjem Rijeke!), a isti Jullian svjedoči kako je D’Annunzio namjeravao potajno se sporazumjeti s Hrvatima nezadovoljnim srpskim “zagrljajem” i čak pripremao audijenciju za zbačenog crnogorskog kralja Nikolu.

Fantast, avanturist, čak i revolucionar, divio se Oktobarskoj revoluciji, ujedno spajao brigantizam svojih “ardita” sa nebuloznom “ideologijom”; oni su, recimo, opljačkali brod “Persia” krcat uniformi, municije i šampanjca za ruskog “bijelog” admirala Kolčaka koji se borio protiv “crvenih”, kao i brod na putu za Albaniju pun zlata i monete ukupne visoke vrijednosti od tri milijuna tadašnjih lira – koliko je, recimo, vrijedio spaljeni hrvatski Narodni dom u Puli, višekatna gradska palača.

Zanesen vlastitom “ulogom ličnosti u historiji” latio se opet tako mu dragih retorike i demagogije zagovarajući “Novi križarski pohod svih siromašnih i osiromašenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi, protiv nacija koje su uzurpirale i akumulirale sva bogatstva”.

“Riječka avantura” postaje farsa, Rijeka je najprije država i najzaslužniji za nju, D’Annunzio, mora ju napustiti, doduše ovjenčan slavom; isprva ga Mussolini voli, ali ispravno opaža takmaca za vodstvo nad bujajućim fašizmom u tom raspojasanom “operetnom” ratniku kojem se Italija divi, koji je, uostalom, izravni autor besmislena fašističkog pozdrava “EIA! EIA! ALALALA!”, nijedna od tih riječi ništa ne znači u talijanskome jeziku, ali one posve odgovaraju ranofašističkome lumpenproletarijatu, kada ih pjesnik, Il Poeta, Il Comandante, stavlja u junačku poemu “La beffa di Bucari” (sprdnja sa Bakrom).

Rijeka je međutim na način farsične križarske conquiste postala talijanska; i uzalud se Krleža na Hreljinu ruga D’Annunziju, “onom majmunu na Vežici”

Bio sam pronašao u Labinu prije dvadesetak godina, uz zid jedne kuće, na zemlji, kamenu ploču koja je ranije stajala na tom zidu:

“EIA! guardie dell Carnaro! ALALALA!”…. (”Eia straže na Kvarneru, alalala”).

D’Annunzio se trijumfalno vratio u Italiju, Italija mu je klicala, Italija mu se divila, mogao je što je htio; osobito postati vođa fašista, istisnuti Mussolinija, ali teatralni i ipak lukavi pjesnik izabrao je “vječnu slavu” umjesto vlasti, što mu zahvalni Mussolini nikad nije zaboravio.

On ostaje važan čovjek koji će sudbinski utjecati na rješenje “Jadranskog pitanja”. Rijeka će ostati “država” i poslije Rapalla, da bi ju Jugoslavija 1924. konačno prepustila Italiji.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Istarski grop*
• T’ga za jug
• Naoružani divlji mužjak vraća civilizaciju u kanalizaciju
• Sergio Endrigo i Pino Budicin – sveistarsko skladno ozračje
• Forma mentis adriatica
• Tisućljetno slovo u kamenu
• Vox historiae vox Histriae
• Istra regija neovisnog duha, vina, boškarina, čista artistra
• BiH i susjedi harambaše & hajduci & uskoci & jataci
• Je li Glas Istre Istre glas?

» Svi tekstovi ovog autora