Svjetlana Hribar
Topli dani u bivšoj prijestolnici kulture, umjesto otvorenja i zamaha, donijeli su zatvaranje dvaju umjetničkih punktova: jednog među najdugovječnijima u gradu, i drugog među najnovijima, ali i najživljima.
Radi se o zatvaranju Ateljea Rogić i Galerije Poneštrica – ateljea s replikama Tiffany lampi i ručno rađenim proizvodima u tehnikama vitraja i staklene fuzije s jedne strane, te galerije koja je, za dvije godine postojanja, potaknula na stvaranje i ohrabrila na desetke mladih riječkih umjetnika.
Atelje Rogić, osim svojih ručno rađenih umjetničkih artefakata, posebnu je pažnju desetljećima posvećivao svom izlogu. U korak je pratio gradska događanja i nije bilo praznika koji se nije ogledao u njihovom dizajnu izloga, za koji je višekratno dobivao nagrade.
Poneštrica je, pak, disala s gradom na drugačiji način: smještena na trgu koji je pogodan za okupljanje, programi Poneštrice bili su otvoreni djeci i odraslima povodom svake gradske fešte, blagdana, obljetnice, organizirajući nezaboravne manifestacije, snimljene i reproducirane na vlastitom kanalu, a popraćene općim odobravanjem sudionika i publike.
Oba prostora u kojima su djelovali, pripadaju gradu. Dakle, Atelje Rogić i Poneštrica, plaćali su gradu najam plus sve što s tim ide, a upravo nepregledni troškovi (uz smanjenu kupovnu moć koja rađa manjak interesa za umjetničke predmete) bili su razlog odustajanju. Atelje Rogić nakon 35 godina postojanja, a Poneštrica nakon dvije…
Pa što je tu čudno? – upitat ćete. Diljem svijeta poslovi se rađaju i propadaju, zašto bi drugačije bilo u nas?
Rijeka je mali grad, a krug ljubitelja umjetnosti i lijepih stvari vrlo je uzak. Svi se u tom okruženju poznajemo, susrećemo na izložbama, koncertima, u kazalištu, muzejima.
Kad tako mali grad postane Europska prijestolnica kulture, stanovnici iznenada osjete ponos, čini im se da je grad prepoznat i da su umjetničke perspektive – upravo tom titulom – veće; ponadaju se da će i njihov grad postati centar Europe i meta kulturnog turizma, barem tu jednu, 2020-u godinu.
Tako je i u Rijeci zaživio neki kreativni duh nade i očekivanja, pogotovo nakon velebnog otvorenja EPK u luci, u režiji Dalibora Matanića, koje će tisućama ljudi ostati u sjećanju kao pravi doživljaj.
Samo te noći, Rijeka je bila ono što u biti jest – grad koji kroz povijest opstaje zahvaljujući luci, brodogradnji, povijesnim tvornicama i miješanju radničke populacije koja vidi svoj prosperitet upravo ovdje.
Ali nakon početnog ushita, pokazalo se da su očekivanja bila veća od ostvarenog. I ne samo zato jer je svijet pogodio koronavirus…
Na valu pozitivnih očekivanja, na Trgu 128. brigade Hrvatske vojske, otvorena je 2020. godine galerija Poneštrica. Vlasnica Željka Barbarić prepuna dobrih ideja, zavrtjela je priču kojoj su se odazvali umjetnici iz Rijeke i okolice. Nizale su se teme koje su inspirirale male umjetničke obrte i uskoro je Poneštrica postala žarište i stjecište kreativaca.
A kad je Trgom zaplovila ”papirnata Fiumanka” – more papirnatih brodića koje su izradila djeca osnovnih škola; kad su stepenice ispred Bonavije bile prepune ljudi, raspjevane djece; kad je s prvim ljetnim danima priređena prva Kreativna placa pod zvjezdanim riječkim nebom; kad su se u Poneštrici nizali gosti i kada se ispred pjevalo i plesalo – zaživio je dio grada koji je ranije bio isključivo namijenjen stereotipnom sjedenju pred kafićima.
A onda je, nakon nešto više od dvije godine, osvanuo natpis: Zatvara se! O čemu vlasnica galerije piše:
”Razloga je more, ali jedan je ipak ključan: promet ne pokriva obveze. Bilo je dobro dok nije bilo za moju plaću, ali sad kad nije dosta za račune jednostavno nema smisla… Nakon toliko umjetnika kojima smo ”otvorili prozor”, nakon toliko događanja kojima smo nekog usrećili, nakon toliko organiziranih radionica i izložbi malih ljudi, srce mi je prepuno. Hvala vam na podršci, na svakoj posjeti, hvala na kupovini, na svakoj kavi, a i rakiji, hvala na suradnji. Bilo mi je sjajno. Ali stvarno sjajno! U ove dvije godine upoznala sam toliko divnih ljudi da je Poneštrica na svaki način opravdala svaku sekundu postojanja.”
A nedaleko, u Užarskoj ulici Staroga grada, zatvorio se kultni Atelje Rogić – landmark riječkog umjetničkog zanatstva. I više od toga!
Replike Tiffanyjevih lampi, za čiju se izradu bračni par Željka i Boris Rogić educirao u Zürichu, bile su najprepoznatljiviji artefakt, ali što je još važnije – zamašnjak za cijelu jednu malu industriju umjetničkog razmišljanja i ručnoga rada, koja je 35 godina djelovala u Rijeci.
Kada ste u izlogu vidjeli staklene objekte ili kroz izlog uočili mistično svjetlo Tiffany lampi, niste ni približno mogli znati što toj ljepoti prethodi. Na stranu učenje u skupom Zurichu, nabavljanje unikatnog stakla za Tiffany lampe koje se proizvodi u najboljim američkim ljevaonicama – to je ulog u posao.
Ali angažiranje preciznih majstora koji su u Rijeci prije trideset godina još postojali i čije je umijeće bilo potrebno za izradu kalupa po kojima se onda ručno slaže i fiksira na tisuće dijelova raznobojnog stakla koje je prethodno trebalo izabrati i obraditi; izrada postolja za lampe koja je poseban umjetnički rad i još niz sitnih začkoljica bez kojih ne bi bilo ni najmanje Tiffanyjeve replike iz Studija Rogić – sve to može se raditi ne s mišlju na novac, nego iz ljubavi prema umjetnosti.
O samom pojmu ”replika”, Boris Rogić kaže:
”Nasuprot reproduktivnim dosezima u klasičnoj glazbi, postoji težnja da se repliciranje u likovnom svijetu stavi na stup srama. … Pri izradi replike svjetiljke, krucijalan stav predstavlja odabir stakala, odnosno njihova kakvoća i akromatska snaga koja određuje svjetiljku u raznim aspektima njenog života. Veliku pažnju treba posvetiti opremi svjetiljke, stalku, metalnim dijelovima koji moraju biti izliveni od najboljih materijala, a njihovi premazi i patine spadaju u likovnu priču
koja je za mnoge autore nedosanjan san. Stvarati svjetiljke uvažavajući spomenute teškoće, poštujući samo zadanu disciplinu, uvažavajući stremljenja velikog prethodnika, L. C. Tiffanyja, ustvari je vrsta razmišljanja i sanjarenja te utvrđivanja vlastitog odnosa prema svijetu. Da bi se razumjele naše replike, potrebno je poznavati djelo našeg uzora pa je s takvim usporedbama jedino moguće doći do vrijednosnih kriterija.”
Ali Tiffany lampe bile su tek početak kreativnog procesa koji je nastajao u ateljeu Rogić. U tehnici vitraja nastali su originalni umjetnički predmeti s motivima hrvatske pleterne ornamentike, a tehnikom staklene fuzije oduševili su glagoljskim slovima, izloženim na izložbi Svjetlost glagoljice, koja je putovala ekskluzivnim muzejskim prostorima Hrvatske.
Posebna je inspiracija, Borisu Rogiću, bio izlog Ateljea, koji je uvijek bio u dosluhu s vremenom bilo da se radilo o Božiću, Uskrsu, Riječkom karnevalu, blagdanu svetoga Vida. Izlog je bio umjetnički dijalog Borisa Rogića s prolaznicima Užarskom ulicom, ljudima koji su se zaustavljali pred izlogom, zagledali, snimali, zavirivali i ulazili u Atelje s mnoštvom pitanja i uzdaha divljenja. Ali nedovoljno da Atelje opstane…
Zašto pišem ovaj tekst?
Pa jednostavno zato jer smatram da je Grad trebao intervenirati u nastavak djelatnosti Ateljea Rogić i Galerije Poneštrica. Rijeka je premali grad da bi tako olako, bez ijedne riječi žaljenja, gubila svoje vrijednosti. Umjetnost nije hrana, bez nje se može preživjeti, ali kako?
Siromašno i bez zadovoljstva!
Jedna bivša Europska prijestolnica kulture, trebala bi poticati kulturne i umjetničke punktove, već i zato da bi svojim sugrađanima ukazala na prave vrijednosti.
Grad bi redovito trebao priređivati natječaje, otkupljivati radove iz svih segmenata umjetnosti, pa i primijenjene. Ti artefakti ne bi ležali u nekim podrumima i skladištima, bili bi lijep poklon gostima grada, ali i zaslužnim građanima koji svake godine budu laureati Nagrade Grada Rijeke.
Na kraju, kako bi zadržao vrijedne djelatnosti, Grad bi im trebao prostor davati bez naknade. Mnoštvo umjetnika koji su s nadom predali svoje radove u Poneštricu, bilo bi zahvalno svom gradu što će ova galerija nastaviti s radom.
A Atelje Rogić? S kakvim mislima je zatvorio svoja vrata? Nemoguće da nakon 35 godina umjetničkog rada ne postoje ni želje, ni planovi:
”Želja nam je prenijeti znanje mladima. Skratiti put učenja, premostiti mukotrpna istraživanja, ponuditi rješenja. Cilj nam je naći nekoga tko bi nastavio gdje smo mi stali, nekoga tko će nadograditi i dalje razviti ideju u svim mogućim smjerovima. Put je dug, na njemu stoje zapreke birokracije, tromosti sistema, i dakako prioriteti onih koji odlučuju. Na nama je da pokušamo i da se nadamo. Baš kao na početku…”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bosiljka Perić Kempf, oštro pero i čvrsti stav
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju
- I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
- O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
