Svjetlana Hribar
Jedno moje davno, profesijom započeto prijateljstvo, ove se godine prometnulo u lijepo druženje kojem je povod bila Rijeka, Europska prijestolnica kulture.
Kad mi je prije dvije godine, Melita Šunjić, bečka novinarka i publicistica – inače rođena Riječanka – javila da planira doći u Rijeku na dva do tri mjeseca, njena mi se ideja u najmanju ruku činila neobičnom.
Mislila sam, što će sama raditi u Rijeci tolike tjedne, počev od kolovoza, kad je grad prazan zbog godišnjih odmora, pritom vruć i neatraktivan… Nisam ju pokušala odgovoriti od nauma, iako sam mislila da će njena avantura trajati daleko kraće od planiranog.
Ali kad je stigla u Rijeku, opremljena svojim uspomenama i znanjem koje je – kao prava novinarka – upijala iz najboljeg riječkog vodiča, knjige Radmile Matejčić ”Kako čitati grad”, nastojala sam i ja dati svoj prilog njenom boravku, koji je zaista potrajao dva mjeseca, točnije, do trenutka kada je jesen donijela poznate riječke kiše…
Iako rođena u Rijeci, Melita Šunjić nikada nije živjela u svom rodnom gradu – njeni roditelji odselili su u Austriju dok je bila beba.
Studirala je komunikaciju, započela karijeru u novinarskoj profesiji, a onda 25 godina radila za UNHCR, kao jedna od njihovih međunarodnih glasnogovornica u Europi, Aziji, Africi i na Bliskom istoku.
Od 2018. godine vodi svoju agenciju koja se bavi komunikacijom i istraživanjima na polju migracija (Transcultural Campaigning).
”Uvijek sam voljela Rijeku, kao svoj rodni grad, a sad sam se baš zaljubila u nju”, kaže mi Melita Šunjić, o čijim utiscima razgovaramo nakon njena povratka u Beč.
Naravno, nisam nekritična i dalje vidim što bi moglo biti bolje! Duša me boli što industrijska arhitektura, ta vrijedna baština koja jest dio riječkog identiteta, i dalje zjapi izvan funkcije. Oko sebe stalno gledam primjere koji su uspješno privukli investitore jer su se znali dobro prodati. Imam dojam da Rijeka to ne zna
”Nije to bila ljubav na prvi pogled, priznajem. Prvi tekst, namijenjen prijateljima i rodbini, koji sam zapisala početkom kolovoza u svom Riječkom dnevniku i stavila na internet – bio je obilježen razočaranjem.
Očekivala sam, naime, da će Rijeka kao neki drugi gradovi s titulama EPK, biti dotjerana i uređena. Dočekala me sasvim druga slika. Hodajući Korzom, tog tmurnog kolovoškog dana, vidjela sam samo ono što nije bilo uređeno…
Odgovorila mi je prijateljica, inače iz Beograda, i rekla kako se isto događa i njoj prvog dana svaki put kad dođe u Beograd. Ali onda se to promijeni i nakon nekoliko dana vidi – ono što je urađeno. I što je lijepo.
Tako je bilo i sa mnom! Uskoro sam grad gledala drugim očima i vidjela sve divote koje jesu tamo!
A možda Rijeci i ne bi pristajalo da bude sređena ”kao kutijica” – ona je grad bez šminke, grad u kojem se živi. U principu, ne volim gradove poput Dubrovnika, Salzburga ili San Petersburga koji su žive kulise. To Rijeka nije i to mi se sviđa.
Naravno, nisam nekritična i dalje vidim što bi moglo biti bolje! Duša me boli što industrijska arhitektura, ta vrijedna baština koja jest dio riječkog identiteta i dalje zjapi izvan funkcije.
I u Londonu je industrija propala, ali su od tih kvartova napravili najskuplje stanove. I Bilbao se izvukao iz loše industrijske priče…
Možda bi i Rijeka mogla tako. Oko sebe stalno gledam primjere koji su uspješno privukli investitore jer su se znali dobro prodati. Imam dojam da Rijeka to ne zna.
Na primjer, prošla sam kroz tunel ispod grada koji je prokopala talijanska vojska, a koji je nedavno otvoren. Bilo je ugodno ući ispod zemlje po vrućem ljetnom danu – ali osim dobre temperature, nisam dobila ništa drugo! Ni jednog papirića, prospekta…
Da u Engleskoj imate tunel ispod nekog grada, prokopan kao zaštitu od bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, tijekom cijelog prolaska kroz njega slušali biste zvukove i vidjeli slike rata, imali biste osjećaj da ste ušli u vrijeme kada je napravljen…
Hoću reći, drugi bi od toga napravili pravu turističku atrakciju, a za ovaj tunel – ne znaju ni svi Riječani…
Sličan sam dojam dobila i u Peek&Poke muzeju! Izvrsna ideja vrijedna hvale i pažnje, ostala je nedorečena, jer nema partnera koji bi investirao u njega. Ne može me nitko uvjeriti da nije moguće naći investitora, samo se ne traži na pravom mjestu!
A ono što me pozitivno iznenadilo je – kvaliteta kulturnih događaja koje sam posjetila: od koncerata u kazalištu, izložaba u Exportdrvu, događanja na Kantridi kod ”Morskog prasca” do performansa ”Lipa pamti”, u malom mjestu na granici sa Slovenijom, koje ima vrijedan memorijalni muzej i održava izvrstan program u spomen na žrtve fašizma…
Svjedočila sam manifestacijama koje su bile na nivou iznad onoga što sam očekivala. Hrvatska je mala zemlja, na rubu Europe, a Rijeka nije niti njezin glavni grad. No ono što sam vidjela, može stati u kontekst umjetničkih događanja bilo gdje u Europi!
Drugo što me oduševilo je – kvaliteta gastronomske ponude! Ovo nije moj prvi posjet Rijeci – dolazila sam kao djevojčica i malo starija, svojoj baki i djedu – i sjećam se vremena kada se u restorane odlazilo u Opatiju.
A sad se u riječkim restoranima može jesti sve – meso, ribu, divljač, povrće… A sama tržnica je apsolutno predivna. Bolilo me srce što nisam imala komu kuhati!
Posebno su me oduševili ljudi. U kratko vrijeme upoznala sam mnogo novih ljudi – neke sam znala od ranije – a novi su se samo nadovezivali.
Susrela sam ogranak svoje obitelji s kojim sam izgubila vezu, pritom sam imala sreću da se radi o osobama koje su vrlo komunikativne i snažno kulturno povezane sa sredinom, pa sam preko njih upoznala nevjerojatan broj novih ljudi.
Rijeka je nevelik grad i događalo mi se da srećem te nove poznanike, da me prepoznaju i pozdrave, podsjete gdje smo se sreli i pitaju kako se osjećam u našem gradu…
Dobro poznajem hrvatski jezik i možda sam subjektivna, ali imala sam stalni osjećaj otvorenosti i prijateljstva. Ali, isti je osjećaj imala i prijateljica koja mi je došla u posjet – ona ne poznaje jezik, strankinja je, a dok je sama šetala zapazila je ljubaznost ljudi i čar Rijeke kao grada.
A ono što me pozitivno iznenadilo je – kvaliteta kulturnih događaja koje sam posjetila: od koncerata u kazalištu, izložaba u Exportdrvu, događanja na Kantridi kod ”Morskog prasca” do performansa u Lipi. Svjedočila sam manifestacijama koje su bile na nivou iznad onoga što sam očekivala
Sviđa mi se što Rijeka ima svoj identitet, a ne njeguje neki nacionalizam iz 19. stoljeća. Ona je europski grad, a Riječani su svi ljudi koji tu žive, bez obzira na to odakle su – i to mi se jako dopalo. Jer danas, u Hrvatskoj, to često nije tako.
Nakon svog dvomjesečnog boravka u rodnom gradu, moram reći da nekih ružnih trenutaka nisam doživjela – ako zanemarim demonstracije na Korzu, na koje sam slučajno naletjela.
Bila je to povorka nekih čudnih ljudi koji su prijetili gradonačelniku i umjetniku koji je postavio zvijezdu na vrhu Riječkog nebodera, izvikujući vrlo proste parole, koje ne bih htjela ponavljati…
Utješilo me što ih je bilo svega 200-tinjak, jer ako se u Rijeci ne može okupiti veći broj od toga, onda je Rijeka dobar grad!
Ono što sam također osvijestila za vrijeme mog boravka je jezik. Dobro govorim hrvatski, moji roditelji su držali do našeg jezika, književnosti i povijesti, što u pubertetu baš nisam cijenila, ali danas znam da me to obogatilo i da je bilo ispravno.
Sviđa mi se jezik koji se govori u Rijeci. Svjetski gradovi imaju svoj jezični melos, ali se drže službene varijante, odnosno književnog jezika. To sam osjetila u Rijeci – nema tu prepoznatljivog lokalnog dijalekta kao u Splitu ili Zagrebu, u Rijeci se govori živi jezik na gradski način.
Shvatila sam da je Rijeka zapravo urbanija sredina nego sam to očekivala po njenoj veličini i sadašnjem značaju. Ta urbanost i otvorenost se zadržala od ranijih vremena i u to sam se zaljubila.
Žao mi je da je program EPK ispao skromniji od očekivanog, ali razumijem da je korona učinila svoje. Jedno sam se vrijeme i sama kolebala trebam li realizirati svoj planirani dolazak u Rijeku ili ne. Ali ne može se zbog virusa prestati živjeti!
Drago mi je da sam došla, ispunila sam sve svoje planove i želje, a o tome redovito pisala dnevnik na njemačkom, preko kojeg su se i moji prijatelji zaljubili u Rijeku”, zaključila je Melita Šunjić priču o svom dvomjesečnom boravku u gradu na Rječini.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- O zlostavljanju u lokalima i školama
- Zašto čitati ”Kazalište za narod” danas?
- Nasilje naše svagdašnje
- Usijano more – nevidljive ekonomije
- 60. glazbene večeri u Donatu: dostojno i virtuozno
- Povijest u suvremenom ruhu: Zvučne slikovnice o Frankopanima
- Dašu Drndić razumjet ćemo samo čitajući njene knjige
- Dragi Rade, nije vrijeme za odlaganje svirale
- Odluka glavnog urednika: O EPK – ne pisati!
- Na vijest o smrti… Borislav Ostojić – Lav (1937-2020)
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.