Spočitavajući Austrijancima što Hrvatima dijele lekcije o suočavanju s prošloću, jedan desno i suverenistički postrojen komentator suvereno je odbrusio Klagenfurtu i Beču ovim riječima: “Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu: ‘Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.’ Iako je obrnuto.“
Da je brzopleti lapsus, autor bi ga vjerojatno već ispravio barem na internetskom portalu Slobodne Dalmacije gdje ova besmislica stoji već preko mjesec dana, i širi se. Pa je tako tu glupost od riječi do riječi, odnosno od Hitlera do Mozarta, u televizijskoj debati o Bleiburgu bio ponovio i čovjek predstavljen kao povjesničar (!).
Beethoven je prvi uglazbio prometejski poziv na bratstvo svih ljudi ujedinjenih u ekstazi radosti. Njegova Deveta simfonija mogla je i može biti samo izraz otpora svakoj tiraniji. Njegova je univerzalna glazba jednostavno nespojiva s bilo kojom vrstom uskogrudnosti i isključivosti
Autor pogrešno prenesene dosjetke je Billy Wilder koji se njome svojedobno, u razgovoru za njemački Der Spiegel, doista želio narugati onim Austrijancima koji su majstori u tome da se prave blesavi kada je riječ o odnosu većine njihova naroda, države i Crkve u njoj prema Hilteru i nacizmu.
Zato je ispalio vic o tim Austrijancima kao genijalcima koji su od Hitlera napravili Nijemca, a od Beethovena Austrijanca. Dakle, ne od Mozarta, rođenog u Salzburgu, nego od Beethovena, rođenog u Bonnu, naspram Hitlera, rođenog u Austriji.
S Beethovenom, dakle, taj vic ima nekog smisla, premda ni u vrijeme Mozartovog, ni Beethovenovog, ni Hitlerovog rođenja nisu postojale ni Njemačka, ni Austrija kao države u današnjim granicama, niti izražena svijest o nekakvom “austrijanstvu“ ili “nijemstvu“. Ali, kad ga pričaju ljudi koji ne razlikuju Mozarta od Beethovena, vic se pretvori u besmislicu kojoj mnoštvo neznalica klima glavom s odobrovanjem praveći se da razumiju poantu koja ne postoji.
Vrijeđa me, a još više žalosti javno iskazivanje tako suverenog neznanja o mojim junacima, genijima i velikanima europske kulture i ljudskog duha.
Ali, problem je mnogo dublji. Iz takvog sve raširenijeg i dubljeg neznanja, osobito kad je riječ o glazbenoj kulturi i umjetnosti, proizlazi i defektnost duha koji, sve skučeniji, kratkovidniji, nesigurniji i uplašeniji postaje zahvalni i gladni primatelj zastarjelih i ograničenih pogleda na svijet u koje se nikako ne može uklopiti ni Mozarta, a još manje Beethovena koji je svakom notom poput malja udarao po starom poretku i budio na novi.
Što se identiteta i osjećaja pripadnosti tiče, za Mozarta je, primjerice, sudbinski bilo mnogo važnije iščupati se iz podaničke službe kod salzburškog kneza-nadbiskupa Colloreda i otići u kozmopolitski Beč pod okrilje prosvjetiteljski nastrojenog cara Josipa II. Beethoven je, pak, buntovnički prezirao i gnušao se bilo kakvog udvorništva i podaništva prema uglednicima po rođenju i moćnicima po vlasti ili novcu.
Međutim, za razliku od ove dvojice, Hitler se uklapa u sve nacionalističke i radikalne suverenističke narative kao njihova krajnja posljedica.
Iz nepoznavanja velike glazbe rađa se defektnost sve skučenijeg duha (…) problem je mnogo dublji. Iz takvog sve raširenijeg i dubljeg neznanja, osobito kad je riječ o glazbenoj kulturi i umjetnosti, proizlazi i defektnost duha koji, sve skučeniji, kratkovidniji, nesigurniji i uplašeniji postaje zahvalni i gladni primatelj zastarjelih i ograničenih pogleda na svijet
Ako je itko neopravdano svojatao i Mozarta i Beethovena, bio je to upravo hitlerovski nakot koji je inzistirao na njihovom “nijemstvu“.
Ali, Beethoven je prvi uglazbio prometejski poziv na bratstvo svih ljudi ujedinjenih u ekstazi radosti. Njegova Deveta simfonija mogla je i može biti samo izraz otpora svakoj tiraniji. Njegova je univerzalna glazba jednostavno nespojiva s bilo kojom vrstom uskogrudnosti i isključivosti.
Jer Beethoven je bio žestoki suverenist, ali suverenist ljudskog stvaralačkog duha i svake pojedinačne ljudske osobe.
S druge strane, neostvareni slikar Adolf Hitler je vremenom, vlastitim opredjeljenjem i djelovanjem doista postao Nijemac. Štoviše, najveći među “velikonijemcima“. Upravo ta do svojih krajnjih konzekvenci dovedena nacionalistička, suverenistička i rasistička ideja o Velikoj Njemačkoj i arijevskoj nadrasi odvela je Nijemce i Njemačku u najjezivije posrnuće, zločin i krvoproliće, skupa s čitavim svijetom.
Sviralo se itekako i pjevalo Mozarta i Beethovena u Trećem Reichu, baš kao i u naci-fašističkom podrepku od NDH. Bilo je sigurno mnogih koji su u toj glazbi pronalazili ohrabrenje, utjehu i skriveni otpor. Ali, ti su režimi i države izgubile svako moralno pravo da tu glazbu sviraju i slušaju, a kamoli svojataju kao vlastitu baštinu.
U jednom sovjetskom ratnom filmu o njemačkoj opsadi Lenjingrada ima veličanstvena scena njemačkog generala koji u svom štabu, smještenom u neki dvorac, sluša prijenos koncerta. Na radiju svira neka simfonija. Ulazi drugi oficir, zastane i prepoznavši glazbu ponosno i pobjednosno uzvikne: “Beethoven!“ Potom vedrim glasom pita generala: “Radio Berlin?“ A ovaj, s izrazom lica i utučenim glasom čovjeka koji je upravo izgubio sve bitke, slavu, ponos i čast, odgovori: “Ne. Lenjingrad.“
Umjesto onog izobličenog u nacističku i germansku ikonu, Rusi su Nijemcima u uši bacili svog, pravog Beethovena, svirajući izgladnjeli, promrzli i ubijani u opkoljenom Lenjingradu.
Sviralo se itekako i pjevalo Mozarta i Beethovena u Trećem Reichu, baš kao i u naci-fašističkom podrepku od NDH. Bilo je sigurno mnogih koji su u toj glazbi pronalazili ohrabrenje, utjehu i skriveni otpor. Ali, ti su režimi i države izgubile svako moralno pravo da tu glazbu sviraju i slušaju, a kamoli svojataju kao vlastitu baštinu
Tijekom čitavog rata BBC je svoje vijesti upućivane pokorenim zemljama preko Kanala počinjao zvukom timpana koji su bubnjali četiri prve note Beethovenove Pete simfonije: ta-ta-ta-taaaaa.
Pretvoren u Morseovu abecedu ritam tih nota je značio slovo V – kao u Victory, simbol pobjede. Te su četiri note glavni glazbeni motiv slavnog filma “Najduži dan“.
U njemu je i jedna kratka dirljivo naivna scena, očito ubačena zbog obrazovanja najšire publike. Na palubi jednog od brodova koji su sa silnom vojskom prije točno 75 godina krenuli prema Normandiji, jedan američki vojnik pita drugog kakav je to signal koji bubnja preko razglasa. A ovaj mu, gotovo zgranut neznanjem svog druga, kaže: “Zar nikad nisi slušao Beethovenovu Petu simfoniju?“
Francuski pisac i crtač Maurice van Moppes slao je iz Engleske u svoju okupiranu domovinu pjesme optora. Jedna od njih, “La chanson des V“, ima stihove u ritmu ta-ta-ta-taaaa koji su se pjevali upravo na Beethovenove note: “Il ne faut pas désespérer… Nemojte očajavati, pobijedit ćemo, nemojte prestati pružati otpor…“.
I u ovoj novoj bitci za Europu i braću ljude Beethoven je na našoj strani.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše
- Oporuka emigranta kojem je “nova Hrvatska” uništila snove
- Josip Kotnik, svjedok rata kao zla koje donosi najveće zlo
- Naučimo nešto o Afganistanu i ne budimo kao KGK
- Milicajka Kolinda poziva na nepovjerenje prema strancima
- Verbalno državno nasilje perfidno se distribuira među narod
- Šahovska bajka u Zagrebu bila nam je utočište od igre koju gubimo
- Pakao ne dolazi. Pakao je već ovdje
- Glazba može što politika ne može, da se stranac osjeća kao doma
- Torcida provodi ono što desnica potiče: domoljubno nasilje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.