S predsjednikom Obamom na Kubi

(Opaska uredništva: ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Ovu kolumnu pišem u središtu egzotične Havane. Tu sam već tjedan dana na specijaliziranom studijskom boravku s doktorantima jednog američkog sveučilišta. Sutra nam dolazi i američki predsjednik Barack Obama sa svojom obitelji. Poslije njega dolaze razvikani Rolling Stonesi i tako redom, a ponajčešće preko reda mnogi globalno slavni i za publiku i turiste atraktivni first-time posjetitelji.

Havana, grad od dva i pol milijuna stanovnika, pun tropske egzotike i prastarih automobila, postaje kultno mjesto povijesnih političkih i eklezijalnih susreta, velikih kulturnih zaokreta i buđenja nade i energije za stvaranje bolje budućnosti.

Prošlog su se mjeseca ovdje sastali papa Franjo i ruski patrijarh Kirill te time najavili definitivni proces prekidanja kršćanskog raskola koji je službeno eksplodirao 1054. godine, a ekumenski nije saniran sve do dana današnjeg.

Rimski pape otkad putuju svijetom vole navratiti u ovu službeno još uvijek komunističku zemlju. To uvelike začuđuje one koji znaju da je Ivan XXIII. ubrzo nakon revolucije njezinog lidera Fidela Castra 1962. godine ekskomunicirao iz Crkve. To je trebala biti ozbiljna opomena drugim potencijalnim revolucionarima marksističke orijentacije. Castro je pozatvarao mnogobrojne vjerske škole, ukinuo vjerske blagdane, istjerao iz zemlje inozemne misionare te na mnoge druge načine, a po uzoru na Sovjetski Savez, ograničio vjerske slobode.

Velike zasluge za postupno otvaranje Kube i zaokret prema većoj vjerskoj slobodi pripadaju poznatoj viziji i poduzetnosti poljskog pape Ivana Pavla II. Njegova prijelomna posjeta Havani početkom 1998. godine je zbunila svjetsku javnost, pa i same Kubance. Amerikanci nisu krili nezadovoljstvo što je Papa usred Havane kritizirao politiku Washingtona zbog nametnutog embarga i tražio njegovo ukidanje

Vijest o ekskomunikaciji Fidela Castra je tada ostala u sjeni otvaranja duhovno-revolucionarnog Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), a temeljena je na malo poznatoj i još rjeđe primjenjivanoj odluci konzervativnog Pija XII. kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističko-ateističkih režima.

Velike zasluge za postupno otvaranje Kube i zaokret prema većoj vjerskoj slobodi pripadaju poznatoj viziji i poduzetnosti poljskog pape Ivana Pavla II. Njegova prijelomna posjeta Havani početkom 1998. godine je zbunila svjetsku javnost, pa i same Kubance. Amerikanci nisu krili nezadovoljstvo što je Papa usred Havane kritizirao politiku Washingtona zbog nametnutog embarga i tražio njegovo ukidanje.

Karol Woytila je bio impresioniran Castrovim proučavanjem njegovih enciklika, a Fidel je otvoreno hvalio novu socijalnu viziju pravednijeg svijeta koju je propovijedao ovaj duhovni otac poljske Solidarnošć i ključni strateg dekomunizacije Istočne Europe.

Utjecaj poljskog pape na osobno i političko otvaranje kubanskog diktatora i njegovo pozitivnije vrednovanje religije je trenutno tema nekih interdisciplinarnih istraživanja kojima se ovih dana pozabavila i moja doktorska skupina. Postoje mnogobrojni dokazi (i živi svjedoci!) da su se Fidel Castro i Ivan Pavao II. iznenađujuće dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali

Ne smijemo preskočiti ni posjetu pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Tada je papin domaćin bio mlađi brat Raúl Castro, koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela, ali nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred papin dolazak Kuba ”iz humanitarnih razloga” oslobodila 2900 zatvorenika, uglavnom političkih disidenata.

Obama na Kubu dolazi kao prvi američki predsjednik nakon više od pola stoljeća otvorenog antagonizma, mnogobrojnih ali neuspjelih američkih pokušaja da smaknu Castra i konstantne hladnoratovske prijetnje vojnim sukobom neslućenih razmjera. (O tome sam na ovom mjestu pisao u srpnju prošle godine.)

Obamin povijesni dolazak u Havanu predstavlja vrhunac ubrzanog procesa normalizacije kojim se završava mučno poglavlje potpunog ekonomskog embarga, izolacije i spominjanog neprijateljstva.

Zapravo su dolasci rimskih papa, a posebno zauzimanje prvog latinoamerickog pape Franje, pripremili klimu i teren za Obamine konkretne korake otvaranja prema Kubi.

Otpočelo je olakšavanjem putovanja i trgovine između dviju zemalja. U svega nekoliko mjeseci su otvorene nove avionske linije, a krenuo je i pravi procvat turizma, da bi potkraj protekle godine sve kulminiralo proslavljenim uspostavljanjem diplomatskih odnosa. Obama dolazi u Havanu da taj cijeli proces zapečati, a sebi (retroaktivno) osigura mjesto u povijesti onih političkih lidera koji su zaslužili Nobelovu nagradu za mir.

Jose Martí je intelektualni gigant, neosporno najveća i daleko najutjecajnija ličnost kubanske povijesti, od svih priznat i bezrezervno hvaljen nacionalni heroj. Njegov je rođendan državni blagdan koji se svake godine proslavlja kao veličanstven nacionalni festival patriotizma i kulture. Štogod se dogodilo s memorijom Fidela Castra poslije njegove smrti i(li) promjene političkog sistema, naši nam sugovornici tvrde da ”Martí ostaje dovijeka”

Danas se u službenim krugovima na Kubi najviše govori o inozemnim investicijama. Sveprisutni američki ekonomski stručnjaci prate i servisiraju poslovnu elitu, investiture, bankare i direktore nekih od najvećih američkih kompanija. Kuba je, takoreći preko noći, postala zemljom neslućenih poslovnih mogućnosti i potencijala.

Jedan od kubanskih intelektualaca nam objašnjava kako ova poslovna užurbanost i matematički kriterij uspješnosti, kombinirani s nedostatkom interkulturalnog senzibiliteta, bezobzirno gaze preko nekih vrednota, pa bi stoga mogli biti i kontraproduktivni.

Kubu i njezin dobrohotan narod krase neke karakteristike na koje se materijalistički orijentirani kapitalisti s fokusom na brzi dobitak moraju tek priviknuti. Za Kubance, na primjer, novac vrijedi manje od povjerenja, a bez dobrih ljudskih odnosa i prijateljskog raspoloženja nema plodonosnih poslovnih dogovora.

Kubanski javni djelatnici i intelektualci koje susrećemo su zabrinuti što većina zapadnih investitora zna samo za užasne posljedice embarga po kubansku ekonomiju u cjelini, ali pojma nemaju o njihovu pogubnom utjecaju na ono sto je najvrednije u Kubi, a to su osiromašene obitelji.

Kuba je siromašna zemlja. Prosječna mjesečna plaća, recimo jednog učitelja, je ispod 25 US dolara. Mnogi visokoobrazovani mladi ljudi napuštaju domovinu koja ih treba. Slično našoj situaciji, među onima koji odlaze za boljim prilikama i primanjima je i izuzetno visok broj liječnika.

Miami je postao ”druga Havana”. Kubanci nam u polušali tvrde da Amerika bez njih nema budućnosti, a to potkrepljuju poznatim podatkom da su se u vrhu republikanskih kandidata za predsjednika USA našla čak dva senatora kubanskog podrijetla, te da će američki narod, ako je pametan, umjesto bahatog biznismena Donalda Trumpa izabrati ”Kubanca” Teda Cruza.

Od svih poznatijih ličnosti iz kubanske povijesti i sadašnjosti moji studenti i ja smo najviše zaintrigirani velikim Jose Martíjem. Za njega smo se počeli posebno zanimati kada smo ustanovili da su Havana i svi drugi važniji provincijski gradovi puni trgova, ulica te kulturnih i inih institucija koje nose njegovo ime.

Jose Martí je intelektualni gigant, neosporno najveća i daleko najutjecajnija ličnost kubanske povijesti, od svih priznat i bezrezervno hvaljen nacionalni heroj. Njegov je rođendan državni blagdan koji se svake godine proslavlja kao veličanstven nacionalni festival patriotizma i kulture. Štogod se dogodilo s memorijom Fidela Castra poslije njegove smrti i(li) promjene političkog sistema, naši nam sugovornici tvrde da ”Martí ostaje dovijeka”.

Martí, koji je živio samo 42 godine, bio je jedan od ključnih pokretača i organizatora narodnooslobodilačkog rata protiv Španjolske u 19. stoljeću, pa ga stoga drže i ocem neovisne domovine. Kao čovjek izuzetnih diplomatskih vještina te vrlo jasne i uvjerljive komunikacije uspio je uvjeriti generale koji su se već umorili od višegodišnjeg neuspješnog ratovanja i organizirati ih za uspješnu borbu za neovisnost i izgradnju nove Republike.

Kubu i njezin dobrohotan narod krase neke karakteristike na koje se materijalistički orijentirani kapitalisti s fokusom na brzi dobitak moraju tek priviknuti. Za Kubance, na primjer, novac vrijedi manje od povjerenja, a bez dobrih ljudskih odnosa i prijateljskog raspoloženja nema plodonosnih poslovnih dogovora

Za mene i moju studijsku skupinu je taj mršavi čovjek malog rasta, ali velikan misli, riječi i djela izuzetan primjer svestrano uspješnog društvenog i intelektualnog lidera. Bio je plodan pisac, pjesnik, novinar, filolog, lingvist, prevoditelj. Ukratko: čovjek enciklopedijskog znanja koji je prije sto godina tako kompetentno i kreativno pisao o svim zamislivim temama da ga i danas posvuda čitaju kao relevantnog suvremenika.

Martí je osim strateške poduzetnosti i organizacijskih sposobnosti bio istovremeno i veliki intelektualac prepoznatljive, ali nenametljive duboke osobne duhovnosti. Osim univerzalnih vrednota fascinira njegov istovremeni snažan domovinski apel. Svi ga citiraju kao čovjeka koji je promicao najplemenitije ideale slobode i dobrote, ali i požrtvovnosti i sebedarja, bez kojih nema ostvarenja tih ideala. ”Sa svima i za dobro svih!” je vjerojatno njegova najcitiranija izreka, neka vrsta kubanskog zlatnog pravila.

S Obamom ili bez njega, već zbog otkrića velikog Martíja se isplatilo doći na Kubu.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto je NATO bombardirao Beograd?
• Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
• Sjećanje na metz veghem ”prvi genocid dvadesetoga stoljeća”
• Žene kao (ne)pouzdani svjedoci Uskrs(nuć)a?
• Covid-19 kao duhovna poruka i ”veliki korektor”
• Treba izbjeći pogoršanje stvari i masovnu histeriju
• Dileme oko eutanazije: za ili protiv?
• Donald Trump treba što prije biti protjeran iz Bijele kuće
• Elie Wiesel: od Auschwitza do Nobela
• Od euroskleroze do euroeuforije HR2020

» Svi tekstovi ovog autora