Alen Kristić
Kad su afričke seoske žene kroz ”Pokret zelenog pojasa” (GBM) u sebi jednom otkrile izvor hrabrosti i sposobnosti da svoj život uzmu u svoje ruke, i to ne samo na zaprepaštenje režima nego i svojih muževa, odvažno su počele postavljati, pokazat će se, za režim opasna pitanja – ”Zašto su nestale kenijske šume? Zar nemamo pravo na čist i zdrav okoliš? Nije li zadaća vlasti da nam to omogući? Odakle pravo režimu da samovoljno prodaje državnu zemlju veleposjednicima koji nemilosrdno uništavaju šumska prostranstva i ‘donacijama’ zauzvrat korumpiraju režim? Tko ima pravo propisivati za što će biti korištena zemlja?” – dajući naslutiti kako je stvar ekologije ujedno i stvar demokracije, stvar opiranja korupciji, stvar prava i stvar dobrog rukovođenja zemljom i prirodnim resursima.
Nošena tim sve glasnijim pitanjima, zaštita okoliša, osmišljena u GBM-u, više se nije mogla zadržati na pukom suzbijanju posljedica razaranja prirode sađenjem drveća. Postalo je jasno da učinkovita zaštita okoliša nužno zahtijeva sučeljenje i borbu protiv političko-ekonomskih mehanizama koji bezobzirno razaraju prirodu i omogućuju egoistično gospodarenje prirodnim resursima.
Drugačije kazano, u GBM-u su postali svjesni da preduvjet dugoročne i učinkovite zaštita prirode predstavlja preobrazba političkog režima, prijelaz iz diktature u demokraciju, jer je iza razaranja prirode stajao diktatorski režim Daniela Arapa Moia.[i]
Novu spoznaju, presudnu za daljnje profiliranje GBM-a, oslikavaju Maathaine riječi: ”Narod mora spasiti okoliš. Narod mora promijeniti svoje vođe. Moramo sebe uzdići do onoga u što vjerujemo. Ne smijemo dopustiti da nas ušutkaju!” To će GBM, dakako, nedugo potom dovesti u otvoreni sukob s diktatorskim režimom.
Potaknut novom sviješću, GBM je svoje dotadašnje edukacijsko-seminarske programe, namijenjene pretežno seoskim ženama (o učinkovitijim poljoprivrednim tehnikama, suvremenim načinima planiranja obitelji…) proširio podukom o vrijednostima civilnog demokratskog društva, stavljajući naglasak na ekološka i politička prava.
Nije trebalo proći dugo da se ekologija u Keniji od egzotičnog pitanja za zanesenjake prometne u političko pitanje od presudne važnosti, žestoko raspravljano diljem Kenije.
Štoviše, svojim prosvjetiteljskim radom GBM je započeo razgrađivati ono pogubno u tradicionalno-plemenskom mentalitetu, nadasve uvjerenje da su siromašni nemoćni i osuđeni na rezignirano trpljenje zla, očekujući pomoć i rješenje ”izvana”, a posebice najsiromašniji među siromašnima, afričke seoske žene!
Otada je GBM sadeći stabla ujedno u ljudima, iznova, prije svega ženama, sadio nove ideje, nova znanja i novu samosvijest.
Nova znanja i informacije pomogle su ljudima da prozru krivnju režima i ”otimača zemlje” za ekološku i socijalnu bijedu u Keniji. Režim je, nastavljajući kolonijalnu politiku, apsolutnu vlast nad prirodnim resursima koristio isključivo za svoj političko-gospodarski probitak.
Pored toga, nova znanja i informacije pomagale su ljudima da nauče formulirati svoje zahtjeve ne temelju spoznatih ekološko-političkih prava koja im pripadaju. Nove ideje otvarale su im do tada neslućene vidike o načinima suprotstavljanja korumpiranom režimu, i to nenasilnim metodama (građanska neposlušnost, prosvjedi…).
No važnije od svega, nova samosvijest, nadasve o osobnoj odgovornosti, vrijednosti i sposobnostima svakog pojedinca, ljudima je posredovala odvažnost da se, onkraj pasivnosti, rezigniranosti i straha, suprotstave režimu konkretnim akcijama.
U to je vrijeme Maathai često ponavljala da mir, a to će reći mir među ljudima i mir ljudi s prirodom, može postojati samo u pravnoj i demokratskoj državi u kojoj su ljudi prosvijetljeni i informirani.
Prvi otvoreni sukob GBM-a s diktatorskim režimom dogodio se u jesen 1989. Naime, Maathai je saznala da režim namjerava izgraditi grandiozni predsjedničko-medijski kompleks, i to u Uhuru parku, ”zelenim plućima” Nairobija, posljednjem ”zelenom” utočištu njegovih stanovnika.
Kompleks s ogromnom predsjednikovom statuom i s više od 60 katova, a u vrijednosti od 200 milijuna dolara, koje su trebali priskrbiti strani ulagači, predstavljao bi jednu od najvećih, ali i najrazmetljivijih građevina, ne samo u Keniji nego i u Africi, odajući krajnju socijalnu bezočnost vladajućeg režima.
Maathai je, zajedno sa ženama iz GBM-a, pokrenula niz odrješitih, ali mirnih prosvjeda protiv tog ”ekološkog pustošenja” usred glavnog kenijskog grada.
Prosvjednici su redovito bili denuncirani i ismijavani, pa čak i tijekom najvećeg prosvjeda ispred parlamenta. Niti jedan državni službenik nije stao iza zahtjeva prosvjednika. Javnost je u strahu od režima bila nijema.
Nakon početnog kolebanja, o zahtjevima prosvjednika tek su progovorili domaći mediji. Sud čak nije htio prihvatiti razmatranje oficijelnog prigovora GBM-a protiv gradnje kompleksa, dok policija, nedugo nakon prvih prosvjeda, Maathai više nije željela dati dozvolu za održavanje prosvjeda.
Prvi građevinski radovi u Uhuru parku započeli su 15. studenog 1989. godine, iako su se u javnosti u međuvremenu pojavili prvi glasovi protiv gradnje kompleksa, ohrabreni Maathainom nepokolebljivošću.
Naposljetku, kad je bilo jasno da prosvjednici okupljeni oko Maathai neće odustati od svojih zahtjeva, režim je pripadnike GBM-a silom istjerao iz njihova službenog ureda, smještenog u jednoj vladinoj zgradi. Obrazloženje za taj nasilni čin bilo je da GBM ”ugrožava sigurnost i destabilizira režim”.
No taj nepromišljeni potez režima privukao je pažnju međunarodnih organizacija za ekološka i ljudska prava i, što je još važnije, pozornost međunarodnih medija.
Na vidjelo je izašla prividna demokratska narav vladajućeg kenijskog režima. Pod pritiskom svjetske javnosti iz režimskog su se projekta povukli međunarodni financijeri.
Bez financijske podrške, poniženi režim bio je prisiljen već u siječnju 1990. objelodaniti ”promjenu” planova izgradnje kompleksa da bi 1992. iz Uhuru parka neprimjetno nestali i posljednji tragovi gradilišta.
Bio je to povod da u Uhuru parku, sada nazvanom ”Kutak slobode”, Maathai i pristalice GBM-a proslave svoju pobjedu.
Bio je to prvi poraz režima, ali i trenutak kad je demokratizacija Kenije nepovratno postala jedna od bitnih zadaća GBM-a. Drvo je za mnoge Kenijce tada postalo simbol demokracije.
Netom nakon pobjede GBM-a u javnosti su se proširile glasine o režimskoj ”listi za odstrjel” na kojoj se našla i Maathai.
Sluteći da će biti oteta, Maathai se zabarikadirala u svojoj kući. Kao što je i očekivala, policija je silom provalila i odvukla je u zatvor pod optužbom koja je prizivala smrtnu kaznu: ”Pobunjivanje naroda i izdaju zemlje”.
Provevši nekoliko dana u zatvoru, prožetih fizičkim i psihičkim torturama, Maathai je puštena na slobodu nakon plaćanja kaucije. Uslijed teškog stanja, izravno je odvedena u bolnicu.
Dok se oporavljala u bolnici, posjetile su je majke iz organizacije ”Release Political Prisoners”, tražeći njezinu potporu u borbi za puštanje na slobodu njihovih sinova, političkih zatvorenika.
Odvažne su majke, pretežno iz seoske sredine, već tri dana, vršeći javni pritisak na režim, spavale i štrajkale glađu u ”Kutku slobode”. U medijima su svjedočile o okrutnim otmicama i mučenjima njihovih sinova u zatvorima.
Neovisno o teškom stanju, Maathai im se bez oklijevanja pridružila, potaknuvši tim činom solidarnosti na jednak postupak ne samo žene iz GBM-a nego i brojne druge, sve više samosvjesne građane i građanke.
Dok su u ”Kutku slobode” tijekom vigilije molili i pjevali, okupljene su napale policijske snage s palicama i suzavcima.
Pogođena suzavcem u glavu, Maathai je na samom početku napada izgubila svijest i u teškom stanju iznova odvedena u bolnicu. Jedva je pronađen liječnik koji je bio spreman, unatoč silnom strahu od osvete režima, pružiti joj pomoć.
Napadnute majke su, posežući za pradavnim plemenskim običajem, u znak bacanja kletve i preziranja neprijatelja sučelice naoružanim napadačima sa sebe strgale odjeću i ostale nage. Neke od njih su potom privedene, a neke su pobjegle kući.
Unatoč pretrpljenom napadu i ozljedama, majke su se sljedećeg dana iznova okupile, i to ovaj put u podrum anglikanske crkve, nastavivši svoj protest, moleći, pjevajući i šuteći.
Nemoćan pred nenaoružanim i nezaštićenim majkama, režim je poslao pet stotina naoružanih vojnika da opkole crkvu. Nakon pregovora, vojska je prekinula opsadu crkve, a žene su obećale da neće primati posjetitelje, ali ne odustajući od svoje ”kampanje šutnje”.
Naposljetku, početkom 1993. režim je bio prisiljen javno priznati poraz od nejakih majki. Na slobodu je pušteno više od 50 političkih zatvorenika, sinova tih odvažnih majki.
Promatrajući tu zadivljujuću akciju građanske neposlušnosti u drvetu su Kenijci sada prepoznali i simbol ljudskih prava. Otada su se nebrojene akcije građanske neposlušnosti u okrilju GBM-a odvijale po uzoru na ono što su poduzele majke političkih zatvorenika.
Sve nemoćniji režim morao je nevoljko 1992. proglasiti prve slobodne izbore, dopustivši prije toga osnivanje novih političkih partija. Makar formalno, jednopartijski sistem u Keniji bio je okončan.
Nažalost, pokretu za demokraciju nije pošlo za rukom s vlasti strgnuti okrutnog diktatora. Dakako, uzrok tome bilo je režimsko nasilje spram političkih oponenata i njihovih potencijalnih glasača, ali i velika razjedinjenost opozicije, koja za izbornu utrku nije imala zajedničkog kandidata.
Unatoč izbornom porazu, proces jačanja kenijskog pokreta za demokraciju bio je nezaustavljiv.
__________________________
[i] Kao pripadnik Afričke nacionalne unije (KANU), Daniel Arap Moi na vlast je došao 1978. Na vlasti je ostao punih 25 godina, izgrađujući za to vrijeme u okvirima jednopartijskog sustava sve nasilniji diktatorski režim.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Testamentarne misli Amosa OZ-a (1)
- O gluposti
- Uskrs je teže komercijalizirati i banalizirati od Božića
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (V)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (IV)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)
- Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)
- Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)
- Polazišta za doprinos islama globalnom ekološkom obraćenju
- Desmond Tutu, Evanđelje u obrani crnačke ljudskosti
