Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih.
Neugodnost rijetko prevladam time da se podsmijehnem sam sebi, već brzo tražim opravdanja. Kao dijete još sam se i branio zgodnim anegdotama o klempavim ušima ili račlanju, ali i to je bilo više za druge. Mene samoironija, iskreno, ne tješi. Ali par riječi koje izgledaju kao ironija ipak mogu procijediti kroz zube (uostalom, rijetki su i jedan nedostaje).
Što si mi, ljudi koji pišu kolumne, zamišljamo? Zar vjerujemo da to čita skupina vjernih obožavatelja, ljudi koje ne znamo i koje nećemo upoznati?
Postoje li uporni čitači koji jedva čekaju četvrtak da znatiželjno kliknu Autograf.hr i koje onda razveseli novi tekst? Smiju se pretencioznim šalama, trijumfiraju u sebi misleći ”E, baš im je rekao”. Iskreno rečeno, baš to vjerujemo.
Slovenci prepisuju srpske zakone, Hrvati se ponose da ih prepisuju uz manje jezične varijacije u ”regionu”. Zapravo, rijetko tko doista i misli, a zdravi razum se ostavlja za dokone priče pacijenata u kantini
Na cesti nam priđe nepoznat čovjek koji kolumnu tiska i kao fotokopiju šalje rodbini koja nema računalo. Netko nazove telefonom ili na Facebooku proširi link, a ja si mislim kako sve to piskaranje, s povodom ili bez inspiracije, ima smisla.
Taština, i kad je skrivamo, je zeleni vražićak koji nam pomogne kad se svijetle perspektive zagase. Ma naravno, sve ovo mogu nazvati i inatom i naslijeđenom tvrdoglavošću.
No ima li ironije kod onih o kojima pišem? Prije svega, ja pišem o pojavama, a ne o ljudima, ali nekad se imena pojave kao kolateralne žrtve. Zar se Predsjednica ne nasmije svom načinu paradnog hoda. Pa lakše joj se nasmijati nego se promijeniti. Uostalom, i previše je deru i čereče slikama njene haljine ili osmijeha.
Premijer Plenković trebao bi prestati vrtjeti prstima ili bar sa smiješkam reći da to radi nesvjesno. Kako izgleda rasprava Peđe Grbina i Aleksića. Čiji su argumenti jači? Eto, Peđa je pokazao smisao za autoironiju pjevajući Thompsona, iako ne sasvim trijezan. Ali zašto je Šeks tako usporen i ozbiljan kad ga špotaju radi čašice?
Ponekad prijatelj Tonči i ja pijemo jutarnju kavicu u Masarykovoj. Pričamo o politici. Ništa nam ne valja, nitko nam ne valja. Sve nam se gadi. Pravi Hrvati. Većinu vodećih likova o kojima govorimo poznajemo osobno i iz vremena dok su bili mladi aktivisti.
Nerijetko se hrabrimo govoreći o tome kako bih ja (i još češće kako sam ja) nešto učinio. Pravi salonski revolucionari. Od nas su gori samo oni koji vjeruju da se djeca rade zakonima, koji o tome ne pitaju Rome već Švicarce.
Ministar demografske obnove ne smije imati manje od petero djece, a zar ne bi bilo korisnije da umjesto novčanih poticaja dijeli Viagru. Daj nešto konkretno. Novci će se potrošiti, a djece neće biti.
Recimo, Turci kao tursku Viagru prodaju neki kolač od smokava, meda, oraha i trava, a rezultati se vide.Turaka sto milijuna, a na cesti sve mladi ljudi. Za čas zaboravimo načela koja zagovaramo jer smišljamo lukave planove o tome kako popisati slovenske vikendice i divlje kampove, kako Todoriću oduzeti imovinu ili ga postaviti za premijera.
Taština, i kad je skrivamo, je zeleni vražićak koji nam pomogne kad se svijetle perspektive zagase. Ma naravno, sve ovo mogu nazvati i inatom i naslijeđenom tvrdoglavošću. No ima li ironije kod onih o kojima pišem?
Malo i sliči na ćaću našeg naroda. Financijski je možda i jači. Firmu je već upropastio, ima frizuru i međunarodno bankarsko iskustvo (bar ima novac izvan zemlje).
Kad nam krene, mi smo nezaustavljivi. Danas su tema požari. Tko ih je podmetnuo. Uskoro će to pitanje, a zna se: Srbi, komunisti i piromanski masoni.
Rado će već netko umjesto gašenja požara raspirivati mržnju. Dokazi ne trebaju. Zar su ikad uhvatili nekog piromana? I rješenje je jasno: kupimo koze sredstvima za poljoprivredu iz europskih fondova.
Kako smo glasni na prometnom mjestu i pričamo o politici i protiv Vlade, magnetno smo privlačni za slične teoretičare, umjetnike sa živim idejama, no bez novaca i na kraju globalna pitanja završavaju time tko će platiti kave.
Takvi razgovori nas vesele. Čini nam se da smo važni i pametni. Možda i nismo. Šačica ljudi čita što pišemo, ma kako mudro to bilo.
Možda smo i u pravu, ali ekonomska politika, ustavna rješenja ne čitaju se ni iz knjiga ni iz znanstvenih studija. U Vladi ne čitaju ni vlastite materijale, a prepisivanje tuđih je omiljena disciplina.
Slovenci prepisuju srpske zakone, Hrvati se ponose da ih prepisuju uz manje jezične varijacije u ”regionu”. Zapravo, rijetko tko doista i misli, a zdravi razum se ostavlja za dokone priče pacijenata u kantini.
Poanta je u ovom: Ljudi, previše ste ozbiljni, previše vjerujete u razmetljiv nastup, modne detalje koji vas čine uštogljenim sveznalicama i štreberima.
Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih
Ako ste na vlasti, takva poza prikriva neodlučnost, paniku od odgovornosti, pa onda i privid da je najbolja rutina ne raditi ništa drukčije od svojih prethodnika.
Da nema tako puno ljudi u vlasti bez obrazovanja i stila, rekao bih da su na vlasti štreberi. Bave se ozbiljno poslovničkim trikovima i fiškalskim nadmetanjima, glume ozbiljnost, razmeću se dramatiziranim detaljima.
Zašto naše vlade i ministri ne pokažu malo sklonosti humoru? Narod bolje prima duhovitost nego patetiku. Kad je tako, onda si mi uz kavu možemo dozvoliti svakakve ideje i zamisli znajući da to ionako nije ozbiljno, da je to prigodna mudrost, benigna zajedljivost.
Veselimo se parolama ”Alkoholom protiv droge“, ”Guzom za čisti zrak”, smijemo se raspravama smiju li čedne katolkinje pokazati pupak, uglavnom bezazleno lupetamo pridajući si važnost. Drugi nam pridaju važnost jer su nas vidjeli da nešto govorimo na televiziji, čestitaju na hrabrosti, a ni na mukama ne bi znali reći o čemu se govorilo.
A mi pričamo i pričamo, pričom mijenjamo svijet. Kako reagirati na izjavu da pada nezaposlenost? Ne kaže se da je to zato što ljudi odlaze u Njemačku. Ja se moram nasmijati na ideju da se katolkinje smiju kupati samo u jednodijelnom kostimu. Suze mi naviru kad to čitam.
Đuro Sessa tvrdi da nije prijavio novac u imovinsku karticu jer ga je čuvao za kupnju stana. Novac nije imovina? I još da nije prodao Konzumu građevinsko zemljište, već pravo na povrat nacionalizirane zemlje.
Hoće li o tome odlučiti sud? I što je sad Konzum napravio na tom zemljištu? Ispričavam mu se što nisam uvjeren da je to dostojno suca koji će odlučivati i o Konzumu. Previše sam sumnjičav. Sve je to u redu. Naviru mi suze. Od smijeha ili žalosti?
Ozbiljne teme – kada će propasti Agrokor i do kada će Vlada matematičkog paradoksa (manjina je većina) nas vrlo brzo bacaju u letargiju i samosažaljenje.
Ozbiljne stvari koje ne možemo riješiti potisnemo (Freud) i njima se ne bavimo.
Zabranjeno samosažaljenje. Prekršitelji pate od sindroma stalnog osjećaja žrtve kao i od manjka humora te sposobnosti rješavanja problema. Prestanite grintati i poboljšajte svoj život
To je krivo. Baš najteže stvari treba primati sa smiješkom, uvjerenošću da će ispasti dobro, iskustvom da na ispadne uvijek onako kako smo se bojali. Strahovanje nas izbacuje iz stvarnosti, sumnjom ne postižemo ni ono što bismo lako mogli, nego izazivamo osjećaj zorta, oklijevanja i fiksacije na najgore.
Uostalom, situacija je tako loša da samo smijeh pomaže. Situacija je tako teška da više nije ozbiljna. Zato smijehom protiv gluposti (pazite, ne protiv glupana, oni su uvredljivi).
Kao uporni agnostik nikad nisam mislio da ću citirati papu Franju. Čovjek ima duha i vrckavosti. Na vrata svog stana stavio je natpis, lijepo dizajniranu naljepnicu kakvima se zabranjuje pušenje ili upozorava na opasnost od pada (www.vaticaninsider): ”Zabranjeno samosažaljenje. Prekršitelji pate od sindroma stalnog osjećaja žrtve kao i od manjka humora te sposobnosti rješavanja problema. Prestanite grintati i poboljšajte svoj život. Vietatolamentarsi”!!
Konobar, platiti molim. Jeste li primijetili autoironiju jednog revolucionara iz kafića? Ako ne možemo promijeniti svijet, promijenimo birtiju. Ne cmizdrimo uzalud.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.