Sjećam se kako smo za vrijeme studentskih dana, u prvim poslijeratnim susretima između katoličkih i pravoslavnih bogoslova, pohodili Foču, ondašnje Srbinje.
Za jednoga od tih susreta, nakon što je rakija manastirka odradila svoje, razgovarali smo o prednostima i manama samostanskog života.
Redovnici i monasi, bez obzira na liturgijske adete i vjerozakon, obično bi u takvim razgovorima jedni drugima držali stranu, dočim bi svjetovnjaci, svejedno jesu li katolici i pravoslavni, redovito oponirali.
O zločinima se, dakako, nije razgovaralo, i u svemu bi se već nekako našao kompromis, osim u jednome jedinome – katoličkom poimanju celibata.
Kada bi se među samostancima i manastircima poteglo to pitanje, a to je redovito slijedilo nakon rasprava o crkvenoj disciplini i tegobama života u klauzuri, prethodno uspostavljena redovnička savezništva bi se kidala, a razlike u vjerozakonima i karakterima izblijedjele u maglicama uzavrelih testosterona i rakijskim vrenjima.
Sjećam se kako mi je jedan simpatični pravoslavni pop rijetke riđe bradice, koji je sjedio do mene i kojega smo kasnije iz zajebancije prozvali Bakir, hladno dometnuo: ”Sve mogu, brate, da razumem, ali to sa vašim celibatom za popove, e to neću i ne mogu! Tko ne može da se ustrpi, pa nek se, brate, jebe! Ili neka se zamonaši! Pa zar da je Gospod telo pravio džaba!? Ako ne mož’ da se ustrpi, mora da se troši!”
Proteklog ljeta, dolje kod Nevijinog bora uz samu obalu mora, konačno sam, nakon višegodišnjih promašaja i neuspjeha, uspio maznuti jedan jaki postrani izdanak i mladicu konopljike ili fratarskog papra.
Etnofarmakologija erosa, koja već tisućljećima traga za najučinkovitijim biljnim tinkturama i eliksirima za pospješivanje ili osujećivanje djelovanja tog nezakonitog sina Afrodite i Aresa, našla je u ovoj povijuši jedinstvenog saveznika u borbi protiv karnalnih strasti
Odmah sam ga posadio u najvlažniji dio dvorišta koji gleda na pelješku magistralu, brižno ga obilazio i njegovao, zalijevao ga i mrmljao svoje uobičajene molitve i hortikulturne zazive kršćanskim svecima i poganskim vrazima – sve odreda zaštitnicima prirode, flore i faune.
I bivalo je to tako svakoga dana izjutra i uvečer, sve dok nisam zamijetio, i to upravo oko blagdana sv. Lovre, da u pazuhima odbačenih listova na grani ukradenoga papra bubre i rastu novi lisni pupovi.
Primilo se! Assum est, inquit… podviknuh tako u sebi na spomen sv. Lovre, zaštitnika komičara, mesara i roštilja, zahvaljujući što je unatoč mojoj krađi uščuvao taj zeljasti simbol samostanske čistoće i beženstva, čiji papreni plodovi – potvrdit će to i neke suvremene studije – uspješno ublažavaju predmenstrualne tegobe, od kojih ne pate samo žene, već posredno i sami vrtlari, a naročito oni oženjeni. Neustrpljeni.
Vitex agnus-castus, kako glasi botanički naziv fratarskog papra, već više od dva i pol tisućljeća koristi se kao lijek protiv menstrualnih tegoba i regulator laktacije kod žena.
Pedanius Dioscorides, starogrčki botaničar, liječnik i farmakolog iz 1. st., autor veoma utjecajnog i enciklopedijskog djela ”De Materia Medica” posve dobro je poznavao ovu biljku.
On većim dijelom slijedi ono što je o toj biljci od Egipćana već bio preuzeo Hipokrat, otac zapadne znanstvene medicine, te navodi: ”Ukoliko ženi teče krv iz maternice, neka pije crnoga vina u kojemu je odstajalo lišće ove biljke”.
Uporaba fratarskog papra u ginekološke svrhe spominje se još i kod Plinija Starijeg, kao i kod Teofrasta.
John Goodyer (1592.-1664.), britanski botaničar i kompilator antičkih znanja o liječenju ljekovitim biljem, sažima cijelo antičko znanje i uporabu fratarskog papra u jednoj jedinoj rečenici uzvišenog elizabetanskog engleskog: It doth brings downe the milke, and expells ye menstrua, being drank to ye quantity of a dragme in wine. (Od njega opada količina mlijeka i sprječava menstruaciju, a pije se u vino u količini od jedne dragme).
Pa ipak, jednako je zanimljiva, ako ne još i zanimljivija, uporaba fratarskog papra kao inhibitora putenih strasti i anafrodizijaka.
Etnofarmakologija erosa, koja već tisućljećima traga za najučinkovitijim biljnim tinkturama i eliksirima za pospješivanje ili osujećivanje djelovanja tog nezakonitog sina Afrodite i Aresa, našla je u ovoj povijuši jedinstvenog saveznika u borbi protiv karnalnih strasti.
Pauze u prepisivanju i komentiranju Aviceninih dubokoumnih aristotelija po srednjovjekovnim redovničkim skriptorijima nerijetko su popunjavane razmatranjima njegovih daleko praktičnijih svjetovnih znanja i naputaka.
Odmah sam ga posadio u najvlažniji dio dvorišta koji gleda na pelješku magistralu, brižno ga obilazio i njegovao, zalijevao ga i mrmljao svoje uobičajene molitve i hortikulturne zazive kršćanskim svecima i poganskim vrazima – sve odreda zaštitnicima prirode, flore i faune
Tako Avicena u svojemu ”Kanonu medicine” (al-Qānūn fī’l-tibb), preporučuje onima koji su skloni ”noćnom izlijevanju sjemena i putenim uzbuđenjima” ležanje na grančicama i lišću konopljike, te dodaje da konzumiranje lišća ove biljke pouzdano kod muškaraca ”isušuje sjeme”.
U svim samostanskim vrtovima Mediterana, gdje redovničko tijelo naročito ljeti bičuju kratke, crvljive i komarcima ispunjene noći, prkose se uzdignuti plavo-ljubičasti cvatovi konopljike baš kao uzdignuti digitus infamis suprotiv đavlu i đavoljim slugama.
No pitate li mene, sklon sam prokušanoj aristokratskoj skepsi rimskoga pjesnika Ovidija, koji u prvom ozbiljnom traktatu posvećenom učinkovitoj borbi protiv neuzvraćene ljubavi što ga je upamtila povijest, ”Remedia Amoris”, samo hladno zaključuje: ”Smatra li netko da mu u toj borbi mogu pomoći štetno bilje i magično umijeće solunskih zemalja, to je već njegova stvar”.
Priča o konopljici ili fratarskom papru, između ostaloga, tek je mali odlomak koji potvrđuje da naša botanička i etnofarmakološka znanja svakako nisu imuna na mizoginiju koja čini podtekst svakog patrijarhalnog društva.
Naše kulturno posredovane spoznaje o ljubavi, seksu i putenim strastima, koje na primjeru ove biljke možemo pratiti kroz filozofiju, mitologiju, teologiju, medicinu, književnost i umjetnost općenito, nerijetko su samo i isključivo tek muške projekcije i objektivizacije žena kao priručnog sredstva za zadovoljenje muških strasti.
Stoga i u onim Bakirovim riječima s početka ovoga teksta možemo čuti iskrivljeni, ali i iskren odjek onoga Ovidijeva stiha: Quod potuit, ne nil illie ageretur, amavit (Činio je što je mogao: ljubio je, bolje nego da nije učinio ništa). Jer ako ne mož’ da se ustrpi, telo mora da se troši. Nije ga Gospod pravio džabe.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
- Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
- Opet ćemo zajedno gledati sunce
- Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
- Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
- Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
- Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
- Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
- Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
- Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora
