Tomislav Šola
Prema prirodi svoje zamisli i prema zahtjevima i karakteru svojeg projekta, Zoran Gregl, kustos Arheološkog muzeja i autor koncepta projekta, obratio se za potporu i suradnju arhitektu Željku Kovačiću i kolegi arheologu Nenadu Jandriću, zaposlenom u Prirodoslovnom muzeju na poslovima odnosa s javnošću.
Tako je stvoren tim koji je imao stručnost i snagu da njegovu elegantnu, jednostavnu i suptilnu ideju održi kao decenijsku i, za vazda, otvorenu projektnu ideju.
Dakle, dobar koncept stvara i spremne saveznike. Naime, Željko Kovačić je arhitekt koji je u našoj sredini najraskošnije osjetio magiju baštine.
Oblikovati izložbe kao komunikacijski medij daleko je od osnovnog, konvencionalnog poslanja arhitekata, naizgled i manje važno i manje društveno isplativo.
Pa ipak, bio je prvi koji se u svojem radu često opredijelio za privremenu, komunikacijsku arhitekturu koju gradi u partnerstvu s kustosima, specijalistima iz pojedinih znanstvenih područja. Bio je u stanju prepoznati užitak oblikovanja, naoko diskretnih i jedinstvenih točaka proširenog identiteta grada.
Treći član te izvorne grupe je sretnim međusobnim razumijevanjem postao Nenad Jandrić, arheolog po obrazovanju koji je već na početku profesionalne karijere shvatio da su muzeji u cjelini, kao djelatnost, područje njegovog interesa, a njihova društvena živost uvjet uspjeha.
S razumijevanjem baštine i talentom za komunikaciju i organizaciju, bio je garancija da će projekt dobiti podršku, bilo materijalnu bilo medijsku.
Prave, dobre ideje žive i poslije autora pa je nekako logično i očekivano da se nađe mladi kustos Arheološkog muzeja Ozren Domiter koji dijeli ista uvjerenja koja je imao Zoran Gregl i u stanju je dosljedno razvijati početnu arheološku inspiraciju projekta i njeno razlistavanje u demonstraciju pravog razumijevanja baštine.
U vrijeme početaka projekta, ništa slično, kao kontinuirani projekt, nije postojalo u Europi. Učiniti to u sredini koja, kao naša, obiluje teškoćama i prečesto njeguje prosječnost je ohrabrujuće. Obavezujuće.
Svakom građaninu zdravog uma učinit će se da vratiti predmet na mjesto gdje je nađen i nije neka osobita dovitljivost. No do jednostavnosti u praksi nije lako doći.
Znanstvene i strukovne zajednice često se znaju jako udaljiti od svojeg životnog konteksta. Time otkrivaju svoje slabosti i nevičnost da služe zajednici. Zato i ne slave svoje kreativne pojedince koji se hrabro upuštaju u dijalog s konzervativnom strukom i obeshrabrujućom svakodnevnicom.
Projekt je, na sreću, koincidirao s demistifikacijom originala i redefiniranjem muzeja u komunikacijsku, makar i dalje znanstveno osnovanu instituciju.
Tako je bilo moguće originale, vraćajući ih na mjesto nalaza, pretvoriti u kopije, u sintetičnom ili originalnom materijalu, u vjerodostojne rekonstrukcije kako ih omogućava znanstveno istraživanje.
Multidisciplinarni tim je, dakako, od rane faze projekta osvijestio da je baština ista tema i u arheologiji i u prirodoslovlju tako da su se ostacima rimske prošlosti pridružili i fosilni ostaci prethistorijskih životinja, iz vremena golemih geoloških mijena kad je na mjestu Zagreba bilo golemo more ili kad su tim područjem vladale goleme životinje.
Čija je prošlost? Kome pripadaju predmeti koje smo našli na mjestima gdje su nekad davno bile nečije kuće, groblja, njive, ceste…? Danas živućim ljudima. Građanima. Kao malo koje drugo mjesto, grad je živa memorijska struktura koju je moguće odčitavati kao neku vrstu muzeja, kao višeslojno, nataloženo kolektivno iskustvo.
Ovaj je projekt omogućio građanima Zagreba da djelomično prošire svoje vidike i poimanje važnosti vlastitog postojanja, kao tek posljednje epizode u golemom vremenu koje im prethodi. Projekt je savršen primjer tankoćutne i temeljite strukovne i građanske kulture.
Ambiciozan grad mora biti i osobit i drugačiji pa zato i sposoban promicati vlastitu kreativnost prepoznavanjem i pomaganjem, eto, primjerice, ovakve diskretne a učinkovite interpretacije memorije mjesta.
Od začetka aktivnosti ove grupe stručnih i inspirativnih ljudi znam da je dobro to što rade, a nakon trideset godina valjda je i vrijeme da se nekom vrstom trajnog statusa javno istakne važnost projekta koja inače manje upućenima lako može promaknuti.
Zagrebu nedostaje atmosfera koju stvaraju jedino smioni i kreativni. Postati ”destinacija” je krajnji cilj, kako nas uči turizam, ali to se ne postiže sloganima, površnim entuzijazmom ili oponašanjem velikih uzora, nego sposobnošću da iz svojeg potencijala izvučemo specifičnu ponudu.
Turizam može ponešto poduzeti na atraktivnosti destinacije u suradnji s industrijom zabave, ali krajnji argument, famozni USP (jedinstveni prodajni prijedlog) stvaraju kreativci svih struka, pa evo i baštinske.
Ta ponuda koja bi nas razlikovala od svih drugih gradi se na svim područjima i razvija se iznutra i postupno.
Muzej koji je najbolji svojoj zajednici, najbolji je i pravim turistima. Grad koji je destinacija svojim stanovnicima a ne mjesto s kojeg odlaze, bit će poželjna destinacija i gostima.
Put do toga je jednostavan: ohrabrenje za sve koji doprinose kvaliteti svakodnevnice.
”Zagreb dok ga još nije bilo” jednostavno i očito dokazuje da možemo biti i ispred drugih i da se u svakoj djelatnosti nalaze kreativni pojedinci koje treba poduprijeti.
Najbolja budućnost nema vlasnika nego pripada hrabrima i kreativnima, i među pojedincima i među zajednicama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pledoaje za nepostojeću profesiju
- Vrijednost inovacije – ”Zagreb dok ga još nije bilo”
- Prošlost je koristan pratilac, ali zlokoban vođa
- Javna memorija uči nas o građenju i razaranju, ratu i miru
- Poružnjivanje Hrvatske je uzelo toliko maha da zaprepašćujuće
- Javna memorija bi trebala biti okosnica razvojne strategije
- Kao da smo odlučili svemu spustiti vrijednost
- Muzeji su tu da nas sačuvaju od bijesa i mržnje
- Živimo u carstvu mitomana, managera, mediokriteta i amatera
- Političarima je kultura ”šminkeraj” ili ”bankomat”
