Scile i Haribde za Tomislava Tomaševića i Ivicu Puljka

Pobjeda Tomislava Tomaševića, Ivice Puljka i drugih gradonačelnika opozicije u Hrvatskoj budi nadu da se hrvatski građani ipak bude iz političke letargije i da odbacuju i klasične ideološke podjele na lijevo i desno, i uz to i dugogodišnji monopol vlasti HDZ-a na lokalnom planu, posebno u velikim gradovima.

Doduše, opet je izlaznost, odnosno odaziv birača bio prenizak za jednu demokratsku zemlju. Svega 37,9 posto građana izašlo je u ovom drugom krugu izbora za gradonačelnike, što ne može zadovoljiti kriterije demokratskog života jedne političke zajednice.

A pogotovo države Hrvatske, koja boluje od demokratskog deficita i akutnih patologija politike još od svoga početka, kada se jednopartijska vladavina pretvorila u jednopartijski monopol u višestranačkom formalnom okviru.

Pa čak i kada je opozicija vladajućoj monopolističkoj partiji, HDZ-u, pobijedila, 2000. i 2011., ta je pobjeda bila kratkog daha, jer se ubrzo sve opet vratilo na staro.

To je i razumljivo, jer je u međuvremenu državni aparat pod kontrolom monopolističkog HDZ-a ”zarobio” državu i društvo, stvarajući politički podobnu administraciju na svim nivoima, počevši od najvišeg do najnižeg oblika političke organizacije u zemlji.

Pokojni Ivica Račan dobio je tada, 2000. godine, jasnu sugestiju iz američkih izvora: treba promijeniti cijeli državni aparat, politički podoban po mjeri HDZ-a, jer će on opstruirati sve reforme i sve promjene.

Pobjeda Tomaševića, Puljka i drugih gradonačelnika opozicije u Hrvatskoj budi nadu da se hrvatski građani ipak bude iz političke letargije i da odbacuju i klasične ideološke podjele na lijevo i desno, i uz to i dugogodišnji monopol vlasti HDZ-a na lokalnom planu, posebno u velikim gradovima

To se i dogodilo. Račan nije poslušao prijateljski savjet ne samo iz Amerike, već su mu to sugerirali i prijatelji iz Europske unije, koji su htjeli da se Hrvatska što prije pridruži drugim zemljama istočne Europe i uđe u članstvo već 2007., zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, kada već nije mogla krenuti putem Češke, Slovačke, Poljske i baltičkih zemalja.

Zagovornik takve korjenite reforme javne uprave i pravosuđa bio je tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi, ali Račan ni njega nije poslušao i ubrzo je i otišao s vlasti, a HDZ se vratio kao da ništa nije bilo i nastavio sa svojom politikom ”zarobljavanja države”.

To se nije dogodilo ni 2011., kada je udružena oporba osvojila vlast, ali opet nije ništa poduzela da skreše ”podobne” i uspostavi objektivne kriterije u reformi uprave i pravosuđa.

I opet se dogodilo isto što i u doba Račana i njegove kunktatorske politike, politike oklijevanja i odgađanja reformi. Državni aparat, a onda i uprava na lokalnoj razini i velikim gradovima kao što su Zagreb i Split ostali su u rukama mreža korupcijske hobotnice, koja se uspješno rasplela u ova dva velika grada.

I tako se dogodilo ono što je Jean-Jacques Rousseau pisao u svom ”Društvenom ugovoru”, 1762. godine: ”Engleski narod misli da je slobodan, ali je uvelike u krivom: slobodan je samo za vrijeme izbora članova Parlamenta; a kada su oni izabrani, vraća se u stanje ropstva i ne znači više ništa”.

Sada su se građani ipak, izgleda, trgnuli i izabrali oporbu, ne više povijesnu oporbu kao što je to bio SDP, već jednu novu oporbu čije jezgro čine aktivisti nevladinih udruga, revoltirani građani koruptivnim upravljanjem velikih gradova, političkom arogancijom i samovoljom čiji je simbol postao baš Milan Bandić, populistički gradonačelnik Zagreba.

Ali pred Tomaševićem i Puljkom sada stoje prave Scile i Haribde, podvodne hridi koje ih očekuju u njihovom mandatu. Historia docet, kažu povjesničari.

Izvjesnu nadu probudili su, 2015., članovi partije Most koji su izašli s moralističkim programom sanacije hrvatskog društva i politike, ali su se u međuvremenu zaglibili u konzervativne sheme protkane klerikalizmom i nacionalizmom, zbog čega nisu ostvarili one prognoze koje su čak i ozbiljni politolozi polagali u njih, kao na primjer, Dragutin Lalović koji je u njima vidio toliko prijeko potrebnu ”treću stranu” u hrvatskom političkom sazviježđu.

Sada su tu ulogu preuzeli gradski aktivisti, u Zagrebu i Splitu, koji su stasali ipak u već formalno europeiziranoj Hrvatskoj, članici Europske unije gdje se stvaraju transnacionalne stranačke, aktivističke i interesne mreže bez granica.

A to je upravo ono što ne mogu shvatiti hrvatski nacionalisti – da postoje transnacionalne interesne mreže koje nisu ”Soroševi plaćenici”, već članovi transnacionalnih udruga koje se šire Europom i koje promiču zajedničke europske vrijednosti, među kojima je važna vrijednost ”dobre uprave”, transparentne i ekološki održive u gradskim aglomeracijama širom te ujedinjene Europe.

Apsurdna optužba Domovinskog pokreta da je Tomašević nekakav plaćenik te zavjere međunarodnih udruga znakovi su krajnjeg provincijalizma i primitivizma koji vlada u glavama naših nacionalista koji se deklariraju domoljubima, a zapravo nisu ništa drugo nego nacionalisti – izdanci jedne ideologije koja je izazvala već dva svjetska rata u Europi i koja je na području bivše Jugoslavije dovela do ratova, stradanja i genocida.

Jer nacionalizam je nacionalizam čak i kada je ”obrambeni”, to jest kada je upotrijebljen kao zaštita od drugog, u ovom slučaju agresivnijeg nacionalizma, kao što je to bio slučaj na našim prostorima.

Zato i Tomaševića i Puljka i njihove drugove (koristim ovu proskribiranu riječ u njenom pravom značaju, a ne u značenju koju joj pripisuje izvitoperena nacionalistička svijest na našim prostorima) očekuju brojne Scile i Haribde u njihovim pokušajima uvođenja dobre, transparentne i ne samo ekološki, već i politički održive uprave.

Tomaševića, Puljka i njihove drugove očekuju brojne Scile i Haribde u njihovim pokušajima uvođenja dobre, transparentne i ne samo ekološki, već i politički održive uprave; očekuje ih opstrukcija njihovih upravnih aparata, podmetanja HDZ-a i reflektori javnosti i državnih kontrolora

U prvom redu, očekuje ih opstrukcija službenika lokalne uprave, koji duguju svoju lojalnost HDZ-u koji ih je tamo namjestio, ili klijentelističkim grupacijama povezanih u koruptivnu mrežu koja je vladala Zagrebom i Splitom.

Zato je njihova jedina šansa da uvedu transparentnu javnu upravu, po uzoru na Rijeku koja je osvojila i europsku nagradu za transparentnost lokalne uprave i za ”dobru upravu” gradom.

Drugo, da bi sebi proširili izbornu bazu, moraju uvesti u svoje gradove ono što je već učinila Rijeka, a to je građanski odgoj mladih na svim razinama, kako bi senzibilizirali mladu generaciju za to da politika nije samo smjena na vlasti, već način života u lokalnoj zajednici, u kojoj gradska uprava mora biti u službi potreba građana, a ne obrnuto.

I treće, moraju se odlučno boriti protiv siromaštva u velikim gradovima i za sve oblike socijalne solidarnosti, da bi time stvorili interesnu skupinu javnog mnijenja koja će postati brojnija od klijentelističkih mreža koje su ”zarobile” ne samo državu, već i ove gradove.

A sve to radeći s maksimalnim oprezom, držeći se visokih moralnih standarda, dajući svoj vlastiti primjer i prednjačiti osobnim integritetom.

Sve su to nemali izazovi za, možda, jednu novu generaciju političara na našim prostorima. Iz čega bi se moglo roditi nešto pozitivnoga, izvan već prožvakanih lijevo-desnih shema, konzervativizma i nacionalizma koji je okovao ovu našu zemlju i pretvorio je u europsku periferiju, duhovno i moralno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
• Crni val koji prijeti Italiji
• Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
• Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
• Političari kakve, očito, zaslužujemo
• Finska premijerka Sanna Marin: hm, ta nova politička kasta
• Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
• Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
• Što hitnija europeizacija Ukrajine
• Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir

» Svi tekstovi ovog autora