SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe

U noći svog izbornog poraza 2015. godine Ed Miliband, predsjednik laburista, stranke koja je očekivala zamijeniti konzervativnu vlast i vodila je u istraživanjima javnog mnijenja, najprije se zahvalio svojim biračima, a potom rekao:

”Iskreno mi je žao što nisam uspio, u proteklih pet godina dao sam sve od sebe. Vratit ćemo se opet. I ja i stranka. Britanija treba jaku laburističku stranku, Britanija se treba obnoviti nakon ovog testa javnog mnijenja da bismo imali ponovno vladu koja će zastupati radni narod.

I sad je vrijeme da netko drugi preuzme vođenje stranke. Tako ja nudim svoju ostavku koja će stupiti na snagu nakon proslave Dana pobjede (za dva dana!). Ja to želim napraviti odmah jer stranka treba otvorenu i iskrenu raspravu o pravom putu naprijed”.

SDP je uvjerljivo izgubio izbore, ne zbog toga što ih nije želio dobiti, već zato što nije znao pobijediti. Svijet zato nije propao, ali odgovorno treba povući konzekvence.

SDP je potreban na hrvatskoj političkoj sceni, mnogi ljudi vjeruju u to da budućnost nije vraćanje u prošlost, da su politički sukobi tek odraz stvarnih sukoba između bogatih i sirotinje, da obrazovanje i znanost vrijede više od praznih proslava i samohvale.

SDP je uvijek zastupao napredak, branio interese prezrenih na svijetu, poticao skromnost i poštenje. Treba braniti te ideje i odgovarati za neuspjehe. Sada nismo uspjeli. Drugi imaju više šanse ako dobiju priliku.

Ideja da izbore dobiva program, tradicija glasanja u nekom kraju i prošlost, a ne oni koji ga uvjerljivo zastupaju, prikazuju i simboliziraju – sasvim je loša. Nema filma bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe.

SDP je uvjerljivo izgubio izbore, ne zbog toga što ih nije želio dobiti, već zato što nije znao pobijediti. Svijet zato nije propao, ali odgovorno treba povući konzekvence

A ovdje je akcija završavala gledanjem svog lika u ogledalu, namigivanjem i slikom. Tako se gubi uvjerljivost, a ne dobijaju izbori.

Ideja da se izbori personaliziraju pomogla je HDZ-u. Njihov vođa pokazao se bahatim i manje inteligentan od Bernardića, ali je pobjeđivao zbog nespretnih sporih reakcija.

Bernardić je mogao biti duhovit i pristojno zajedljiv i ironičan, nasmijan i samouvjeren, ali te svoje kvalitete zaboravio je u korist fraza bez strasti i ispalo je kao da želi uvjeriti Plenkovića u nešto. Bez strasti. Bero je ispao pošten i dobar, ali takvog bi za zeta i susjeda, a ne za premijera.

HDZ je zapravo bio idealan protivnik. Razdrman sukobima ambicija, raskliman slijedom afera i njihovog prikrivanja postali su znak svega onoga što narod mrzi, ali prema kampanji, sve je to bilo nekako apstraktno i bezlično.

Zašto se nije pitalo i dalje ”gdje su novci”, tko zarađuje kad svi gubimo. Nisu se stvorile koalicije protiv korupcije već se računalo s mandatima onih koji ih smatraju osobnom lovinom.

Koalicije su nastale protiv promjena, a ne za njih. Iako se u jedinicama glasa lokalno, ipak ljudi u Slavoniji i Dalmaciji gledaju tko ih zapravo vodi, tko nastupa u njihovo ime. Država je Hrvatska, za tu republiku su izbori.

Najvažnije. Cijela kampanja bila je utemeljena na ideji reforme, promjena, a slabo se o tome čulo. Mnogi koji su i formalno danas pobijedili, nisu prihvatili razumom niti srcem ideje promjene.

Na primjer, reforma teritorijalne podjele ili zagovaranje izbornog modela koji je pokazao sve nedostatke, a malo dobrih rezultata. Svi se slažu da treba. Mnogi to važu sa svog stanovišta. Reforma zahtijeva hrabre stavove, a ne mlitave apologete postojećeg koji razmišljaju koja je korist njima kad nešto predlože.

Ovdje su reforme izgledale poput tupog koplja, načelno postoje, ali ništa ne pogađaju. Pa u SDP-u dominira otpor promjenama.

Katastrofalna je teza da su ”naši glasači ostali kod kuće”. Prije svega to je neistina jer izlaznost nije bila skandalozno niska, suprotno gdje je izlaznost bila najveća rezultati su najlošiji.

Nedostatak entuzijazma nije posljedica toga da se nije htjelo i nije željelo već nedostatak znanja kako pobijediti u otvorenom nadmetanju. Nisu krivi glasači koji nisu izašli, koji nisu zvali druge da izađu, krivi smo mi koji smo to odšutjeli. Ovo se tiče i mene osobno. Ne radi se o tome da se ne mogu naći izgovori već o jednostavnoj političkoj formuli: odgovara se za rezultat, a ne za namjere.

Katastrofalna je teza o dobroj organizacijskoj i političkoj logistici. SDP nije ni masovna ni organizirana stranka kao što je bio. Članstvo je malobrojno i ne baš motivirano. Rade forumi, a akcija nema. A kad je tako ljudi se glođu oko časti i moći, svatko na svojoj razini. Pitanje je postoji li stranka ili je to grupa iz Šervudske šume.

SDP je potrošio najviše u kampanji, ali ne na profesionalan i inovativan način nego na rutinu plakata koje nitko nije zamijetio, na motivacijske parole koje nitko nije shvatio.

Liste nisu napravljene za pobjedu. Razumijem da nema puno izbora i kandidata na raspolaganju, ali na liste trebaju doći oni koji su se istakli, a ne oni koji su se navikli na politiku.

U Zagrebu je koalicija ”Možemo”, skupina entuzijasta, dobila izbore. Ondje gdje je SDP uvijek pobjeđivao. Čestitam i hvala im.

Koji je to istaknuti intelektualac na listi? Krleža? Koji je neposredni proizvođač na listi? Alija Sirotanović? Koliko ljudi poznaje predložene, a da nisu iz njihovog klana, susjedstva i grada? Gdje su akademici? Slikari? Sportaši? Mladi i uspješni gradonačelnici? Književnici?

Ideja da izbore dobiva program, tradicija glasanja u nekom kraju i prošlost, a ne oni koji ga uvjerljivo zastupaju, prikazuju i simboliziraju – sasvim je loša. Nema filma bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe

Ovo otkriva da se SDP zatvorio i birokratizirao, opčinio svojim ritualima i za mlade postao dosadan. U politici to je smrtno opasno. Za takve se ne glasa.

SDP tobože promiče žene u politici. Zanimljivo da su koordinatori svi muškarci, a da su i koordinatori koordinatora muškarci. Žene se smatraju ukrasom, a ne udarnom silom. Nije za to kriv jedan, inače pristojan, predsjednik stranke, ali on je dobio zadatak. Obećao je pobijediti. Nije. Sad ne smije smetati nego se povući dok to može bez srama.

I konačno sada ostaje priznati pobjedu suparniku. Ne tražiti opravdanja u njihovim trikovima i lažima jer se na njih nije odgovaralo, ne misliti da je bilo bolje pregovarati još koji mandat.

Nije to krivnja samo jednog, ali kakvi su to traljavi savjetnici i pokrovitelji. To je kukavički jer sad ne trebaju isprike već restart stranke.

Istina socijalni demokrati su izgubili svoje društvene uporište: radnici su ostali bez tvornica, službenici su u mirovini, tehnička inteligencija prezire politiku. Obrazovani, inovativni i nekonformisti neće se uključiti. Imaju druge stranke za koje glasaju.

Demokracija ne poznaje trajne gubitnike ni pobjednike. Možda nas čekaju teški dani pa je pobjeda Pirova. Ovi rezultati su Pirov gubitak, ne smiju biti tragedija već novi početak. A za to se počinje s odgovornošću za poraz. To se tiče i mene osobno.

Ne radi se o tome da se nađu izgovori već o jednostavnoj formuli: odgovara se za rezultat, a ne za namjere. Rasprava bez takvih hrabrih poteza je birokratska rutina i obranaški manevar šalabahterske birokracije.

Kako je rekao Ed Miliband, ostavku treba dati odmah dok je znak optimizma i vjere, a ne nakon pritisaka političkih okolnosti. Ne nudim ostavku, ja je dajem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
• Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
• Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
• Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
• Hrvatska je talac crnih bilježnica
• Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
• SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
• Politička alkemija sastavljanja vlade
• Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
• Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše

» Svi tekstovi ovog autora