SDP-ov put do političkog uspjeha (1)

Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije.

Socijaldemokracija je i ranije imala svojih uspona i padova, ali, bez da u ovome tekstu idem predaleko u prošlost i u detalje, aktualnu krizu treba pripisati nesposobnosti socijaldemokratskih političara Trećeg puta da adekvatno i ideološki originalno odgovore na financijsku krizu koja je potresla svijet 2008. godine.

Budući da je Treći put kombinirao lijeve socijalne politike s desnim ekonomskim politikama, kada su socijaldemokratski političari diljem Europe počeli zagovarati austerity kao odgovor na krizu, birači su prvo izgubili povjerenje u takve opcije, a kada su neke desne stranke počele implementirati elemente lijevih socijalnih politika – poput, primjerice, minimalne plaće i kurikularnih reformi – razlike između desnih i lijevih opcija postale su još maglovitije.

Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije

Ovdje treba reći da je tadašnje vodstvo SDP-a – i Vlade – bilo suprotstavljeno politici austerityja pa bi u razgovoru o uzrocima pada popularnosti SDP-a ipak težište odgovornosti trebalo staviti na vodstvo stranke a opisane europske trendove promatrati kao nešto što je imalo negativan sinergijski učinak u tom procesu.

Drugi razlog leži u činjenici da je socijaldemokracija neke svoje ciljeve jednostavno realizirala. Određena razina ljudskih prava i prava radnika, koji su desetljećima bili u srcu socijaldemokratske agende diljem Europe, postali su mainstream do te mjere da su ih i desne stranke prihvatile kao sine qua non – skoro nitko, primjerice, ne osporava pravo na zdravstveno ili mirovinsko osiguranje u ovom ili onom obliku.

Na nekim je poljima socijaldemokracija jednostavno pobijedila – i to je odlična vijest.

Ona, međutim, dolazi s lošom posljedicom: osjećaj borbe za nešto što je moguće osvojiti, jer postoji širok interes i širok konsenzus birača različitih profila o važnosti osvajanja toga, zamijenilo je nezgrapno tapkanje na mjestu u iščekivanju novih utvrda koje treba zauzeti, a naredba kamo, kada i kako napasti nikako da stigne.

Socijaldemokracija je uspijevala jer je predstavljala racionalizaciju utopije, svijest da savršeno društvo možda ne postoji, ali da nas ništa ne spriječava da mu se približavamo centimetar po centimetar, implementirajući neke elemente onoga što bi savršeno društvo trebalo sadržavati.

U prošlome stoljeću socijaldemokracija je bolji život građanima stavljala na dohvat ruke, i to je činila sa širokim osmijehom na licu.

Treći razlog krize socijaldemokracije leži u činjenici da se svijet, a osobito ekonomija i sami ljudi promijenili a socijaldemokracija se nije mijenjala uz njih, nije ih pratila.

Socijaldemokratska ideja ekonomije nastala je u svijetu ispresijecanom granicama, fokusiranom mnogo više na pojedinačne nego kolektivne kapacitete, na proizvode umjesto na usluge, kolektivna radna prava umjesto na pojedinačna.

Socijaldemokracija je uspijevala jer je predstavljala racionalizaciju utopije, svijest da savršeno društvo možda ne postoji, ali da nas ništa ne spriječava da mu se približavamo centimetar po centimetar, implementirajući neke elemente onoga što bi savršeno društvo trebalo sadržavati

Internet, Europa bez granica, proizvodnja u trećim zemljama, digitalni poslovi i čitav niz drugih fenomena koji su mijenjali globalnu ekonomiju u posljednjih 70 godina uglavnom su ostali izvan fokusa socijaldemokracije, ali su zato stubokom mijenjali ljude i društva. Lako je zamisliti, primjerice, da će u idućih 100 godina sav ljudski rad u tvornicama biti zamijenjen robotskim.

U srpnju ove godine (2016.) Međunarodna organizacija rada (ILO) objavila je izvještaj prema kojemu bi skoro 90% radnika zaposlenih u tekstilnoj industriji Kambodže i Vijetnama – oko 9 milijuna osoba – moglo izgubiti poslove zbog automatizacije proizvodnog procesa.

Drugim riječima, mogli bi ih zamijeniti roboti. Osim činjenice da ogroman broj ljudi ostaje bez posla, što je strašno samo po sebi, ovaj izvještaj ima dublje implikacije za budućnost sindikata, koji su u većini zemalja usko vezani za uspjeh socijaldemokratskih političkih opcija.

Ali nije samo problem u neprilagođenosti promjenama u društvenim pojavama nego i u nesposobnosti komuniciranja s različitim društvenim skupinama.

Uzmimo Hrvatsku kao primjer. U nizu socioloških istraživanja posljednjih godina zabilježen je trend pada podrške SDP-u kod populacije mlađe od 30 godina.

U istraživanju provedenom nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora, utvrđeno je da bi, kada bi glasovale samo osobe mlađe od 30 godina, HDZ osvojio 48, a SDP 46 mandata.

To možemo interpretirati kao da su mlađe generacije konzervativnije od starijih, ali i tako da zaključimo da SDP jednostavno ne razumije prioritete mlađih birača i/ili ne uspijeva adekvatno komunicirati s njima.

U svakom slučaju, ukoliko se ovakav trend nastavi, jasno je da budućnost SDPa u perspektivi nekoliko izbornih ciklusa, najblaže rečeno, zabrinjavajuća.

Prostor koji su socijaldemokratske opcije otvorile približavanjem desnici vrlo brzo su popunile populističke i/ili antiinstitucionalne opcije poput Živog zida i Mosta u Hrvatskoj, Syrize u Grčkoj, Pokreta pet zvijezda u Italiji ili Podemosa u Španjolskoj, samo da bi se suočile s vlastitom potkapacitiranošću i nesposobnošću da funkcioniraju u svojim političkim ekosustavima i riješe probleme koji su bili katalizatorima njihovog nastanka

Prostor koji su socijaldemokratske opcije otvorile približavanjem desnici vrlo brzo su popunile populističke i/ili antiinstitucionalne opcije poput Živog zida i Mosta u Hrvatskoj, Syrize u Grčkoj, Pokreta pet zvijezda u Italiji ili Podemosa u Španjolskoj, samo da bi se suočile s vlastitom potkapacitiranošću i nesposobnošću da funkcioniraju u svojim političkim ekosustavima i riješe probleme koji su bili katalizatorima njihovog nastanka.

Ipak, priča o nastanku svake od tih političkih opcija može nas naučiti važnu lekciju o političkim prioritetima građana.

Tako, primjerice, od Živog zida možemo naučiti da uvjerljivo, beskompromisno zalaganje (beskompromisno do te mjere da si voljan ići na svaku deložaciju, a sa svake deložacije u zatvor zbog svojih ideala) za problem koji muči veliki broj građana biva honoriran s preko 117.000 glasova i 8 mjesta u Saboru.

Čak i kad i tvoja osnovna politička agenda i sekundarni politički stavovi radikalno odudaraju od političkog mainstreama.

Od Mosta možemo naučiti da put do sudjelovanja u sastavljanju Vlade ne mora uvijek početi na nacionalnoj razini, ne mora biti sastavljen od političara koji govore iste stvari – pa niti od političara uopće – ako je sastavljen od grupa organiziranih građana koji žele riješiti probleme zajednica u kojima žive.

Takav poduhvat honoriran je s preko 174.000 glasova, 13 mandata u Saboru i pozicijom mlađeg koalicijskog partnera u Vladi Republike Hrvatske.

Kakvo god mišljenje imali o političkim protivnicima (i partnerima!) SDPa, uvijek je vrijedno učiti od njih – i iz njihovih uspjeha, i iz njihovih neuspjeha.

Što bi, dakle, SDP trebao učiniti da krene na put političkog uspjeha?

(Preuzeto sa bloga glavasevic.eu).

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

• Premijeru, nisu vam aršin Karlo Ressler ili Davor Filipović
• Brexit i budućnost demokracije
• Javnost mora znati tko je odgovoran za kriminal u obnovi
• Političar, pištolj i zlato, guraju Sj. Makedoniju u blato
• Ifigenija u Banskim dvorima
• Moj djed Vukovarac ne poznaje pravdu
• Sliči li ekipa iz Slovenske 9 na Plenkovića u Europskom vijeću?
• Zašto valja gledati u Dritana Abazovića
• Zorane Milanoviću, idi i ne griješi više
• Zašto napuštam SDP

» Svi tekstovi ovog autora