U nedjelju 3. veljače, prilikom 1047. Feste svetog Vlaha, patrona Dubrovnika, hvarsko-bračko-viški biskup i tajnik Hrvatske biskupske konferencije mons. Petar Palić je rekao, citiram:
”Dolazi vrijeme, već je polako tu, kad i u našim vjerničkim zajednicama vjera nije ili neće biti sama po sebi razumljiva. Praktični i teorijski ateizam, vjerska indiferentnost, izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili su na početku prošloga stoljeća fenomen elita.
Danas sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija. Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost, etiku stavljamo na kocku i riskiramo s njom, a čini se ni da zvona više ne pozivaju na misu (kardinal Gianfranco Ravasi). Svjedoci smo da za izrugivanje vjernika i za šalu na račun Katoličke crkve nije danas potrebna nikakva hrabrost, niti odgovornost. (Harald Schmidt).
Udobnost i konformizam, nedostatak svjedočke spremnosti za Isusa Krista dovela je kršćane u Europi, pa i u Hrvatskoj u situaciju da se moramo sustezati jasno i javno izreći svoje mišljenje i svoje stavove.
”Sekularizaciju mi u Crkvi ponekad doživljavamo kao nešto što nam izbija temelje pod nogama, ali taj pogled je poprilično pogrešan. Sekularizacija nije nešto loše, ona je po sebi dobra. Zapravo Isus Krist je uveo sekularizaciju onom rečenicom: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Želimo li na pravi način odgovoriti na izazove sekularizacije, trebamo je gledati pozitivno”
Za razliku od apostolskih vremena, kad je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas nam je sekularizam ušao u kuće, postao dijelom našega postojanja.” Kraj citata.
Dakle, u katedrali biskupa Mate Uzinića, biskupa koji se prije nekoliko godina u Trebinju kao gost tadašnjeg vladike Grigorija odvažio citirati pokojnog sociologa religije Željka Mardešića kazavši da sekularizam za Crkvu nije opasnost već izazov, biskup Palić (koji je, nota bene, 20 godina bio svećenik dubrovačke biskupije i blizak suradnik biskupa Uzinića kada je ovaj pozitivno govorio o sekularizmu) kaže da je sekularizam novi oblik poganstva. Ponavljam riječi biskupa Palića: ”Za razliku od apostolskih vremena, kad je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas nam je sekularizam ušao u kuće, postao dijelom našega postojanja”.
Ipak ću citirati dio navedenog govora biskupa Uzinića u Trebinju:
”Sekularizaciju mi u Crkvi ponekad doživljavamo kao nešto što nam izbija temelje pod nogama, ali taj pogled je poprilično pogrešan. Sekularizacija nije nešto loše, ona je po sebi dobra. Zapravo Isus Krist je uveo sekularizaciju onom rečenicom: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Želimo li na pravi način odgovoriti na izazove sekularizacije, trebamo je gledati pozitivno” (dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, na poziv tadašnjeg zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija Durića, u petak, 6. veljače 2015. na otvorenju simpozija ”Teologija u javnoj sferi”, koji je organiziran u sklopu proslave eparhijske slave sv. Ignacija Bogonosca u Trebinju).
U govoru koji su pobožno slušali, između ostalih, hrvatska predsjednica i premijer, biskup Palić je upozorio da su najveća zla koja su zahvatila srca ljudi i kolebaju im vjeru ”praktični i teorijski ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi”, a sve je to posljedica ”vjerske nepismenosti novih generacija” i ”sekularizma” kao novog oblika poganstva.
Nisam baš siguran što ”vjerska pismenost” podrazumijeva, ali s obzirom na to da se u hrvatskim školama otkako je samostalnosti dva školska sata tjedno uči vjeronauk i da ga pohađa golema većina učenika, nove bi generacije trebali biti ”vjerski pismenije” no ikada do sada. A ako i jesu nepismene, kako tvrdi biskup, onda je to krivnja onih koji ih uče vjeronauku. Krivnja je i samih biskupa koji daju mandate vjeroučiteljima.
No, da nešto važno pojasnimo. Često ćemo čuti iz usta i pera političara, neupućenih novinara i aktivista organizacija civilnog društva kako je Hrvatska sekularna ”jer to piše u Ustavu”. Ne, ne piše!
Ono što Ustav poštuje su određene stavke načela sekularnosti (npr. čl. 40. i čl. 41.),
Članak 40.
Odvojenost Crkve i države eksplicite je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”. U prvom članku hrvatskog Ustava, koji su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, sekularnost države je eksplicitno izbačen pojam. Citiram: ”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država”. Nedostaje ono ”laička”
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Članak 41.
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
Ali termin ”sekularna” u Ustavu ne postoji onako kako postoji u ustavima drugih država. Ako želimo pokazati takav primjer, nećemo pogriješiti navedemo li odredbu iz, na primjer, francuskog Ustava.
Odvojenost Crkve i države eksplicite je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”. U prvom članku hrvatskog Ustava, koji su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, sekularnost države je eksplicitno izbačen pojam. Citiram: ”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država”. Nedostaje ono ”laička”.
Zadaća bi nam trebala biti nastojanje, koje momentalno nije moguće, da se Hrvatska definira kao sekularna država, ne nužno tvrdo kao u Francuskoj, ali to se može napraviti. Posao se realno ne olakšava tako da se krivo definira pojašnjava prof. Žarko Puhovski, nego treba doista odrediti u Ustavu da je država sekularna. Kada? Kad se o tome postigne dovoljno jaka svijest koja bi dovela do dvotrećinske većine u Saboru; to možda neće biti skoro moguće, ali ne znači da ne treba težiti tome.
Sekularnost nije pravilo, iako bi to postala kada bi se točnom, opsežnom definicijom unijelo u kakav zakon ili čak Ustav; ona je princip, standard suvremenog društva koji se očituje u jako puno stvari, a to u RH jednostavno nije slučaj bez obzira na to što u Ustavu piše ili ne.
Pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost Crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.
Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada religiji) je skup društvenih promjena koje jednu naciju vode ka usvajanju sekularne kulture. Pojam ”sekularna kultura” shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Drugim riječima, sekularizmom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja.
Sekularizam je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.
Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i imaju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Riječima biskupa Petra Palića treba dati pravi okvir. Sekularizam je šansa, nužnost, nikakav pakao na zemlji
U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine papa Franjo je na upit što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi odgovorio je kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”, kazao je Papa.
Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božje ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebalo da ima slobodu prakticirati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi hidžab, treba joj to omogućiti. Jednako vrijedi ako katolik želi nositi križ. Moramo imati priliku ispovijedati svoju vjeru ne na marginama kulture, nego u njoj.”
Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”.
Papa je, dakle, jasno rekao da države trebaju biti sekularne!
Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.
Njegovu izjavu zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljanje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.
Zanimljivo da su se na Papine pozive na promjene ponajmanje voljni odazvati biskupi iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma. Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se sada toliko opiru?
Doduše, živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad brutalne sekularizacije, no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, uvela je svojevrstan neofeudalni koncept kao mogući siguran okvir u strahu, proizvedenom gubitkom ”neprijatelja”, od mogućega raspada.
Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti.
Tzv. ”Crkva u Hrvata” (što je potpuno kriv pojam, apsolutno ne koncilski, zapravo nacionalistički) koja ”sekularizam” smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere sama proizvodi sekularizam najgore vrste.
Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama, bez obzira na to radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika
Teolog fra Ivan Šarčević u intervjuu Dnevnom listu (15. ožujka 2015.) tumači: ”Dvije danas dominantne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam – pogotovo kada se fuzioniraju, kako bi Enver Kazaz kazao, u etnoklerokapitalizam, ovladale su prostorom duha, hipnotizirale su najvažnije duhovne institucije društva: odgojno-obrazovne, medijske i religijske. Te institucije su u dubokoj krizi jer nisu institucionalni forumi slobode i pravde nego servisi vladajućih ideologija i političara ili su strukturirane kao uslužne djelatnosti za samovolju i bogaćenje njihovih predsjednika, vlasnika, skrivenih moćnika i njihove pokorne klijentele.
Nacionalizam je paranoja, kako bi kazao Danilo Kiš, ‘utočište hulja’, prostor lijenoga duha, teška duhovna bolest jer duh je univerzalan. Kapitalizam je kao psihoza, strašno duhovno oboljenje jer duh je aktivno opušten, a ne psihotično usmjeren na brigu samo za sebe. Duh je nesebičan, socijalno osjetljiv, velikodušan”. Kraj citata.
Dijeljenje ljudi na ”mi” i ”oni” – Hrvati i ne-Hrvati, vjernici i ateisti – proizvodi nasilje utemeljeno na totalitarističkom razumijevanju same vjere. ”Budući da vjera u jednoga Boga ‘antitetički krivotvori identitet’, vjerska predanost jednome Bogu skončava u pogrešnom poimanju identiteta (mi smo ‘mi’ jer nismo ‘oni’) te pridonosi nasilnom djelovanju (mi možemo ostati ‘mi’ samo ako izbrišemo ‘njih’)”, piše pak teolog Miroslav Volf (u knjizi ”Javna vjera”).
Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine.
Spomenuti Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (u knjizi ”Lica i maske svetoga”). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.
Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.
Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama bez obzira na to radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika.
Elem, ukratko rečeno, sekularizacija se može pobliže odrediti kao postupno slabljenje i onda nestajanje javnog utjecaja eklezijalnih ustanova na društveno ponašanje i mišljenje ljudi. Je li to dobro ili loše?
Pri pravljenju tipologije religioznosti potrebno je obratiti pažnju i na društveni položaj koji ima određena religija. U suštini su moguća tri osnovna načina procjenjivanja i tretiranja religija koje treba promatrati preko odnosa države i Crkve: da država prihvaća Crkvu kao svoju ideološku osnovu ili saveznika, da se drži ravnodušno, tretirajući je kao privatnu stvar ili da vodi direktnu ili indirektnu akciju protiv Crkve.
Pri pravljenju tipologije religioznosti potrebno je obratiti pažnju i na društveni položaj koji ima određena religija. U suštini su moguća tri osnovna načina procjenjivanja i tretiranja religija koje treba promatrati preko odnosa države i Crkve: da država prihvaća Crkvu kao svoju ideološku osnovu ili saveznika, da se drži ravnodušno, tretirajući je kao privatnu stvar ili da vodi direktnu ili indirektnu akciju protiv Crkve
Mi svjedočimo, ne svugdje na isti način, da proces sekularizacije, što podrazumijeva, ponavljam, smanjeni utjecaj religije na društvo, dovodi do toga da se religija povlači u sferu privatnog života svake osobe koja vjeruje.
Ali vjerske zajednice, svojim zajedničkim religijskim vrijednostima i svojim tisućljetnim iskustvom, mogu dati značajan doprinos u svrhu moralno-etičke preobrazbe i senzibilizacije svih slojeva za veću društvenu pravednost. Javnost, ona koja nije vjernički raspoložena, tereti Katoličku crkvu da gura nos u zakonodavne poslove, ali istodobno pokazuje nerazumijevanje za narav i mjesto vjerskih zajednica.
Ako se misli na same vjernike, katolici misle da biskupi, na primjer, nisu dovoljno angažirani u krucijalnim pitanjima kao što su ona socijalan i ekonomska, dapače, da su se okrenuli od siromaha jer grade luksuzna zdanja dok narod čak i gladuje.
Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestrukih funkcija. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.
Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i imaju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Riječima biskupa Petra Palića treba dati pravi okvir. Sekularizam je šansa, nužnost, nikakav pakao na zemlji. Ne meni.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Naša homoseksualnost je u Bogu, kao i naša heteroseksualnost
- Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
- Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
- Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
- Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
- Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
- Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
- Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
- Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.