Sensus fidei

Sensus fidei (osjećaj za vjeru) ”očituje se kao nadnaravan osjećaj vjere cijeloga naroda kad, od biskupa pa sve do posljednjega vjernika laika, pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala“ (Katekizam Katoličke crkve, 92).

 

Citirajući dokument Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila, Katekizam dodaje: ”Tim osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima’, nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju primjenjuje u život“ (93).

 

Takva definicija, u dijalektici odnosa Pisma i predaje i njihova tumačenja, uključuje mogućnost da bude protumačena kao da učiteljstvo, a s njime i crkvena hijerarhija, imaju stanovitu prednost u posjedovanju jasnoće osjećaja za vjeru, i to ne samo pred laicima, nego i pred teolozima.

No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s očitovanjem osjećaja vjere kakav očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)? Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana. No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve

 

I doista, biskupi se često ponašaju kao da imaju monopol nad istinom, pogotovu kad je riječ o tumačenjima moralnih normi. Takav stav opravdavaju apostolskom sukcesivnošću koja im daje osobitu milost službe. I zaštitu, kadikad i od zdravoga razuma.

 

Opreka između nauka Crkve i osobnoga uvjerenja vjernika po pitanju kakve moralne norme – reći će “pravovjerni“ katolici – nemoguća je situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa ‘‘službenim“ katoličkim moralom: oblikovana savjest bi trebalo da prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca i nije savjest, nego – ‘‘volja Božja“.

 

Stoga se crkvena hijerarhija često prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavljaju ideologiju nasilja.

 

John Henry Newman pisao je o tri učiteljstva u Crkvi: učiteljstvu biskupa, teologa i laika. Da bi Crkva štogod proglasila naukom vjere, potrebna bi bila suglasnost svih triju učiteljstava, a posljednja dva sustavno su poslije Drugoga vatikanskog koncila bivala ušutkivana. Od Crkve bi valjalo očekivati da ih barem posluša.

 

Iako oprezno kaže da ‘‘Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ“ (12), već Lumen gentium naglašava i to da Krist svoj proročki poziv ‘‘ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji, nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi“ (35).

 

No, što je s osjećajem vjere u slučajevima kada se taj osjećaj u laika ne podudara s osjećajem vjere kakva očituju crkveni službenici, preciznije: kada ‘‘osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) nije podudaran s vjerskim osjećajima samih vjernika (sensus fidelium)?

Papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“. Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog

 

Pod izlikom da ‘‘običnim vjernicima“ treba ponuditi gotove odgovore kao da nisu kadri sami ni misliti ni vjerovati, ili kao da misao nije sastavan dio vjere, do sada su uvjerenja i zalaganja vjernika laika u spornim pitanjima bivala u Crkvi prešućivana ili marginalizirana.

 

No, sad već i Vatikan mora prihvatiti da bivaju postavljana i u samom srcu Crkve. Sve je više vjernika kojima nije dostatan argument autoriteta, nego iziskuju i autoritet argumenta što ga crkvena hijerarhija, čini se, ne umije ponuditi. Brojne skupine ne samo laika, nego i svećenika i teologa iz Austrije, Njemačke, Belgije, Irske, Indije, SAD-a potpisuju apele iskazujući vrlo kritičke stavove prema ‘‘rimskoj politici“ glede seksualnosti, pričesti rastavljenih koji su ponovno oženjeni, svećeničkog celibata, svećeništva žena, uloge laika u Crkvi.

 

Obraćajući se Međunarodnom teološkom povjerenstvu – osnovao ga 1969. papa Pavao VI. s nakanom da ‘‘pomogne Svetoj stolici i Povjerenstvu za nauk u propitivanju ključno važnih teoloških pitanja“, broji 30 članova i trenutno mu predsjedava kardinal Gerhard Ludwig Müller – papa Benedikt XVI. je 2. prosinca 2012. rekao kako valja jasno razlikovati sensus fidei od općeg mnijenja u Crkvi jer se ‘‘sensus fidei ne može autentično razviti u vjernicima ukoliko posvema ne sudjeluju u životu Crkve, što zahtijeva potpuno prianjanje uz odluke učiteljstva, dok se opće mnijenje razvija mimo njega“.

 

Takva logika može biti izraz opreza naspram nekontrolirane artikulacije najrazličitijih, dugo potisnutih i prešućivanih stajališta, ali i zamka za slobodu Duha Svetog.

 

Što je, primjerice, s američkim redovnicama Konferencije redovničkih poglavarica? Zar se i za predano angažirane redovnice u solidarnosti sa siromašnima i marginaliziranima ili za redovnice ozbiljno posvećene teološkom istraživanju također može reći da ne sudjeluju posvema u životu Crkve ili ne poznaju njezin nauk samo zato jer o nekim pitanjima imaju vlastite stavove?

Još će proći dosta vremena dok Crkva ne bude  – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno

 

Dokument Teološkoga povjerenstva zacijelo se i njima obraća da ih poduči. Još će proći dosta vremena dok Crkva n ne bude  – svjesnija razlike između forme i sadržaja, hermeneutike i istine – ponovno pripravna biti dijaloški otvorena, no činjenica da crkveno vodstvo smatra važnim nanovo tumačiti sensus fidei svakako je znak vremena, znak da se stvari ipak, makar vrlo sporo, mijenjaju. Neizbježno.

 

Iako nedavno objavljen (10.  lipnja), četrdesetak stranica dug dokument papinskoga Međunarodnog teološkog povjerenstva ‘‘Sensus fidei u životu Crkve“ bio je pripreman dvije i pol godine, još za pontifikata Benedikta XVI., te se kreće unutar njemu svojstvenoga teološkog okvira – obrane nauka Crkve od ‘‘pluralizma i relativizma svijeta“. U dokumentu se, međutim,  može, čini se, naslutiti i utjecaj Benediktova nasljednika. Od pape Franje nije očekivati manje konzervativan stav, no način mu je drukčiji. Priznaje da postoji različitost stavova, štoviše donekle ih uzima i u obzir. Ne odbacuje ih a priori. Sluša. Stoga je ovaj Dokument suptilniji u izričaju od ranijih.

 

Govoreći Povjerenstvu, papa Franjo je upozorio kako “Crkva, kada uči s pozicije autoriteta, mora obratiti pozornost i na sensus fidelium“. ‘‘Po daru Duha Svetog članovi Crkve posjeduju ‘osjećaj za vjeru’, ‘duhovni instinkt’ koji im omogućuje da misle zajedno s Crkvom razlučujući što je dosljedno sukladno s apostolskom vjerom i s duhom Evanđelja. Crkveno učiteljstvo ima dužnost obraćati pozornost na to što Duh govori Crkvi kroz autentična očitovanja ‘osjećaja vjernikā’“.

 

Teolozi u svom Dokumentu pišu da ‘‘kada znatan broj vjernika ne poznaje ili odbacuje u pojedinim točkama crkveni nauk, često je to – ne uvijek – znak da društveni i kulturalni pritisci oslabljuju njihovu vjeru, ali i da crkveni vođe ne nalaze uvijek načina da protumače nauk Crkve tako da ga vjernici mogu razumjeti i prihvatiti“.

Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu

 

Potom: ‘‘Premda valjanost i važnost crkvenoga nauka ne mogu biti predmetom odabira, stupanj do kojih vjernici prihvaćaju nauk također je vrlo važan“. Jer: ‘‘laici ne samo da zavređuju da ih se posluša, nego njihovu reakciju treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir: tek po cjelokupnoj Crkvi apostolska vjera može biti rođena u Duhu Svetom“. Crkvena hijerarhija, dakle, treba biti senzibilizirana za ‘‘nove putove na putu vjere“, putove koji su od ‘‘vitalne važnosti za novu evangelizaciju“.

 

Premda se u dokumentu Teološkoga povjerenstva (čudno) ne spominje problem slobode savjesti, to se pitanje nužno otvara. Odnosi se na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti, slobodu kakvu bi teologija tek trebala artikulirati. Ako se moralni zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi. Premda dijalektika etike i morala, Pisma i tradicije, dogme i običaja i nije tako jednostavna, valjalo bi ju barem ostaviti u plodnom prijeporu.

 

Prostor u kojem zasada mi laici u Hrvatskoj možemo artikulirati svoj sensus fidei, naravno, prostor je našega vlastitoga svakodnevnoga življenja i svjedočenja vjere.

 

Ali ne manje i kritika nesrazmjera između riječi i djela crkvene hijerarhije, njihovo miješanje u politiku, dijeljenje moralnih lekcija svima i svakome te hranjenje folklorne, plemenske religioznosti na uštrb rasta u osobnoj vjeri.

 

Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae u dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog kaže da ‘‘vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ‘‘između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom očitovanju mišljenja“ (10).

 

Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da i odgovara. A odgovori nek ne budu ni podložnički ni buntovnički, nego – proročki!

Još tekstova ovog autora:

• Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
• Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
• Žena za biskupa Lyona
• Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
• Sretan rođendan, planete Zemljo!
• Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
• Čemu nas uči sadašnja kriza
• Kako je Jean Vanier umro po drugi put
• Ljubljena Amazonija pape Franje
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis

» Svi tekstovi ovog autora