Separatisti i kozmopoliti, danas bismo rekli, konzervativni i progresivni kršćani, u srcu su kršćanstva od samih njegovih početaka. Nije zgorega malo se na to podsjetiti.
Promotrimo, primjerice, situaciju u kojoj su se kršćani našli u sukob u Antiohiji (do kojeg je došlo oko 51-52. po Kr, neke dvije godine prije nego što je Pavao događaj opisao u Poslanici Galaćanima). To bijaše samo jedna od bitaka u velikom unutarnjem ratu koji je istovremeno i podijelio Ranu crkvu i pomogao njezinu širenju. Polovi su, na koje se kršćanstvo razdvojilo, u Djelima apostolskim (6,1) opisani kao ”helenisti” i ”Hebreji”, a Pavao ih je (Gal 2,14) nazvao nežidovskima (ethnē) i ”Židovima”.
Starija i jednostavnija čitanja tih polova unutar kršćanske zajednice bijahu bilo etnička bilo jezična. Heleniste se (ili nežidove) smatralo nejudaističkim kršćanima ili govornicima grčkoga, dok su Hebreji (ili Židovi) bili židovski kršćani ili negovornici grčkoga (već hebrejskoga ili aramejskoga).
Polovi su, na koje se kršćanstvo razdvojilo, u Djelima apostolskim (6,1) opisani kao ”helenisti” i ”Hebreji”, a Pavao ih je (Gal 2,14) nazvao nežidovskima (ethnē) i ”Židovima”. Starija i jednostavnija čitanja tih polova unutar kršćanske zajednice bijahu bilo etnička bilo jezična. Heleniste se (ili nežidove) smatralo nejudaističkim kršćanima ili govornicima grčkoga, dok su Hebreji (ili Židovi) bili židovski kršćani ili negovornici grčkoga (već hebrejskoga ili aramejskoga)
No, pomnije proučavanje dinamike situacije suvremenim je egzegetama omogućilo da razumiju složenije činitelje koji su tada bili u igri. Bilo je židovskih kršćana (npr. sam Pavao, pa i Petar) među helenistima, kao i nežidovskih kršćana (uključivo neke od onih iz Antiohije) među Hebrejima, a ovi su mogli koristiti grčki baš kao što su i oni mogli govoriti aramejski.
Koje je onda bilo načelo razdvajanja između ova dva tabora? Egzegeti se danas slažu da su ”hebrejski” kršćani smatrali da je Isusovo poslanje bilo da ispuni židovski Zakon, a ne da ga dokine – te da bi i kršćani morali nastaviti s obdržavanjem hramskog bogoslužja, obrezanjem i obredima vezanim uz košer hranu.
”Helenistički” su se kršćani više osjećali na svome u okviru kulture heleniziranog Rimskoga Carstva, smatrajući da bi kršćanstvo moglo i trebalo postojati u tome svijetu, da bi se trebalo odvojiti od nekih židovskih obdržavanja (možda i mnogo njih).
Najbolji bi prijevod ove dvije skupine termina, dakle, bio ”kozmopoliti” za one koji su se selili u kulturno šareni svijet Carstva te ”separatisti” za one koji su širenje kršćanstva htjeli ograničiti na krug židovskim Zakonom propisanih obreda.
Ne samo da su obje strane bile kršćanske, već su obje u svoje društvo ubrajale i svoje rane utemeljitelje, vjerovjesnike i svece. Raymond E. Brown kozmopolite dalje dijeli na liberalno krilo (predstavlja ga Pavao) i ono radikalno (Stjepan), dok separatiste dijeli na konzervativnu skupinu (Petar) i onu ultrakonzervativnu (Jakov).
Do prvog je dokumentiranog sukoba između te dvije stranke došlo ubrzo nakon Isusove smrti, kad je židovski Sanhedrin zbog bogohuljenja dao smaknuti kozmopolitskog kršćanina Stjepana. Ovaj je događaj natjerao ostale kozmopolite da pobjegnu iz Jeruzalema, pronoseći posvud Evanđelje (Dj 6,8-7,3).
Kršćanski su separatisti ostali jer njihov stav još nije vrijeđao njima bližnje Židove.
Autor Djela apostolskih od Stjepanova napada na hramsko bogoslužje čini ključno pitanje toga prvog rascjepa Crkve – njegovim radikalnim govorom vjerojatno sastavljenim nakon uništenja Hrama 70. g. po Kr.; no stavovi, koji su mu stavljeni u usta, nesumnjivo su bili projekcija stavova koje je zastupao u sukobu sa separatistima, kao i sa Sanhedrinom.
Drugi se veći spor između kozmopolita i separatista dogodio oko 50. g. po Kr. po pitanju obrezanja nežidovskih preobraćenika. Jeruzalemska Crkva, pod vodstvom Jakova, brata Isusova, tražila je obrezanje, ali su se Pavao i Barnaba izborili za povlasticu da u crkve koje su sami osnovali, daleko od Jeruzalema, mogu primati neobrezane (Dj 15,6-21).
Pogledamo li, pak, unaprijed da vidimo kojim se smjerom raskol između kozmopolita i separatista kretao, vidjet ćemo da pukotina nije do kraja zacijeljena. Petar je bio misionar poput Pavla – prepustio je vodstvo jeruzalemske crkve Jakovu, Gospodinovu bratu. Oba su misionarska vjerovjesnika, Petar i Pavao, bila za Neronovih progona kršćana u Rimu, gdje su obojica mučeni – iako se to u Novom zavjetu nikad izričito ne tvrdi. Postoji obilje neizravnih i kasnijih svjedočanstava da su doista tako otišli u smrt. No, to potiče zanimljivo pitanje izostavljanja toga ključnog podatka iz teksta Novog zavjeta
Taj je događaj u bitnome usmjerio kršćanski svijet na dva kolosijeka kakav nije bilo moguće održati kad bi – kao u Antiohiji – putnici s oba kolosijeka putovali zajedno.
Petar se, kad je stigao u Antiohiju, prvo priključio kozmopolitima u blagovanju ne-košer hrane, ali se ”odcijepio” od njih kad ga je Jakov ukorio iz Jeruzalema. Pavao je to shvatio kao ”prisiljavanje” kozmopolita da se svrstaju uz separatističku liniju koju diktira Jeruzalem, kršeći tako raniji sporazum (Gal 2,14). U svojem napadu na Petra Pavao se, čini se, drži isključivo nežidovstva.
Pogledamo li, pak, unaprijed da vidimo kojim se smjerom raskol između kozmopolita i separatista dalje kretao, vidjet ćemo da pukotina nije do kraja zacijeljena.
Petar je bio misionar poput Pavla – prepustio je vodstvo jeruzalemske crkve Jakovu, Gospodinovu bratu. Oba su misionarska vjerovjesnika, Petar i Pavao, bila za Neronovih progona kršćana u Rimu, gdje su obojica mučeni – iako se to u Novom zavjetu nikad izričito ne tvrdi. Postoji obilje neizravnih i kasnijih svjedočanstava da su doista tako otišli u smrt. No, to potiče zanimljivo pitanje izostavljanja toga ključnog podatka iz teksta Novog zavjeta.
Egzegeti su se poslužili izvanbiblijskom literaturom o Neronovoj vladavini da bi, barem u grubim crtama, sastavili pripovijest o njihovim smrtima, a rezultat pokazuje zašto se kršćani, barem neko vrijeme, nisu htjeli zadržavati na detaljima pogibije svojih apostola.
U devedesetim godinama kršćanski vođa u Rimu (Klement) napisao je pismo u kojem kaže da su apostoli ubijeni radi ”suparničke zavisti” – ne čini se da bi to opisivalo Neronov motiv: on je ubijao kršćane kao žrtvene jarce, okrivljujući ih za požar Rima. Teško da bi im on mogao biti suparnikom.
Ali prema rimskom povjesničaru Tacitu, Neron nije bio jedini agens pri smaknućima kršćana. On kaže da je Neron prvo zatočio neke kršćane koji su mu objasnili kako sami nisu odgovorni za požar, ali su prokazali druge koji to jesu.
Drugi rimski autor, Plinije, kaže da su u prvim desetljećima svojega postojanja kršćani redovito izručivali jedni druge. Sam Pavao govori o ”lažnoj braći” koju je susretao u (kozmopolitskim) Crkvama koje je osnivao, vjerojatno o nekoj vrsti separatista (Gal 2,4; 2 Kor 11,26 – usp. 2 Kor 11,13).
Brojni bibličari (Oscar Cullmann, Raymond Brown i drugi) uvjerljivo dokazuju da su s Neronom surađivali separatisti.
Ironično jest da je, unatoč opiranju separatista helenizaciji svoje religije, helenizirano Carstvo politički štitilo upravo njih, pošto je judaizam (koji su ti kršćani obdržavali) bio priznati kult (religia licita), dio sporazuma vladajućeg Rima s jeruzalemskim Sanhedrinom. U vrijeme Petrove i Pavlove smrti ranjivi su bili upravo kozmopolitski kršćani, baš kao i u vrijeme Stjepanova smaknuća nekoliko desetljeća ranije.
U prvih nekoliko desetljeća kršćanstva nalazimo nepopustljivu suprotstavljenost dvaju tabora te se čini da separatistički tabor pobjeđuje u svim bojevima o kojima imamo izvješća – kad su kozmopoliti po Stjepanovoj smrti protjerani, kad je Pavao dobio tek djelomično oslobođenje obveze da obrezuje, kad se u Antiohiji Petar odvratio od Pavla da bi se vratio obdržavanju Zakona i kad su separatisti u Rimu izručili Petra i Pavla vlastima
U prvih nekoliko desetljeća kršćanstva nalazimo nepopustljivu suprotstavljenost dvaju tabora te se čini da separatistički tabor pobjeđuje u svim bojevima o kojima imamo izvješća – kad su kozmopoliti po Stjepanovoj smrti protjerani, kad je Pavao dobio tek djelomično oslobođenje obveze da obrezuje, kad se u Antiohiji Petar odvratio od Pavla da bi se vratio obdržavanju Zakona i kad su separatisti u Rimu izručili Petra i Pavla vlastima.
Nije čudo što biblijski pisci nisu željeli iznijeti potpunu pripovijest o mučeništvu apostola i nije čudo što je autor Djela apostolskih izgladio većinu te borbe, potpuno prešutjevši Pavlovu provalu gnjeva s kojom je otpočeo priču.
Ako su već separatisti u ranim danima opetovano pobjeđivali, možemo se pitati: kako to da su na kraju krajeva ipak prevladali kozmopoliti?
Prekretnica bijaše kada je rimska vojska 70. g. po Kr. razorila Hram. Izgledalo je kao da taj čin osvećuje kršćane koji su istupili iz Hrama i udaljili se od njega – i to u tolikoj mjeri da evanđelja, koja su svoj konačni oblik dobila nakon toga događaja, govore o tome kako će Isus odmijeniti Hram.
Sad Petar i Pavao mogu posmrtno biti slavodobitnici, a za kršćanstvo počinje nova era u povijesti.
Još tekstova ovog autora:
- Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
- Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Čemu služi teologija? Biskup Uzinić postaje eho pape Franje
- Pravovjerje i kršćanski identitet
- Promjena paradigmi: od geocentričnoga do evolucijskoga kozmosa
- Jean Vanier, putokaz za naše vrijeme
- Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom
- Nije života bez smrti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.