Nije to naročito pouzdano, ali nije ni za odbaciti. Uđete li u internetski telefonski imenik Republike Srbije i ukucate Šešelj, u zemlji od sedam i po milijuna stanovnika naći ćete samo dvanaest registriranih pretplatnika s tim prezimenom.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje.
Netko je njegov naprosto pretrčao iz katoličke u pravoslavnu crkvu. Nije to u dinarskom kraju nepoznat običaj, ali je u ovome pojedinačnom primjeru imao stravične posljedice.
Imenik ljudstvom znatno manje Republike Hrvatske, s druge strane, navodi čak šezdeset dvoje Šešelja. Većinom su iz Metkovića i Opuzena, nepogrešivo Hrvati. Svi oni, čitavo staro hrvatsko i katoličko pleme Šešelja, objasnio mi je jednom netko, dolaze iz jednog krševitog hercegovačkog sela, a otamo je rodom i ona budala koju je Međunarodni sud za ratne zločine nedavno pustio na slobodu i zbog čijih se izjava naša javnost neviđeno uzbuđuje
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao.
Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz.
Vojislava Šešelja gledao sam uživo jedan jedini put prije dvije godine, kroz staklo sudnice u Haagu, kako se dosađuje dok su zamjenice glavnog tužitelja, redom vrlo zgodne odvjetnice u tridesetima, meni neodoljive sa svojim štreberskim imidžem, podignutom kosom, naočalama, diskretnom šminkom i crnim togama, monotono čitale završnu riječ.
Zbog njih je jedino vrijedilo doći na to mjesto jer je sam optuženi bio nezanimljiva pojava. Gledajući Šešeljovo nepomično, podbuhlo, rošavo lice, na kojemu bi samo oči povremeno umorno trepnule, činilo mi se kao da gledam iguanu u terariju.
Kod toga četničkog vojvode, koji vjerojatno nije čak ni Srbin, i koji je, da sramota bude veća, za četnika nedopustivo ćosav, bezbrad, i kojega je, napokon, priroda unesrećila govornom manom da ni granice Velike Srbije ne zna valjano izgovoriti, već ustrajno mekeće Kavlobag – Kavlovac – Vivovitica, iznenađivalo me je tek da je takav nesuvisli kavanski razmetljivac sasvim nevojničke fizionomije, takav ugojeni i nezgrapni ravnotabanaš u zgužvanom sivom odijelu, takva luda i spadalo, prije dvadeset pet godina nekoga nadahnula da uzme pušku i ubija Hrvate ili Bošnjake, pa i pogine od hrvatskog ili bošnjačkog metka.
Mogao sam zorno zamisliti, za njega mi je bila mnogo prikladnija jedna drugačija, normalnija sudbina, gdje bi taj imbecil imao skromnu plaćicu općinskog ćate i pohabanu aktntašnu u kojoj bi nosio burek, jogurt i Ekspres politiku, i vraćajući se s posla zaustavljao da popije špricer u pajzlu kod Kalenića pijace, a taksisti i šverceri, gledajući ga kroz izlog kako dolazi, zadovoljno trljali dlanove govoreći: “Evo Voje! Sad ćemo malo da se smejemo.”
Potomak jednoga neodlučnog Hrvata, posrbice, zakitio se zvanjem četničkog vojvode, na ludaru nabio šubaru s kokardom i stao kurčiti mržnjom kakvu ni jedan etnički neupitniji Srbin nije pokazao. Bilo je to nesvakidašnje i groteskno, ali psihijatrijska znanost bilježi i takve slučajeve. Imali smo i mi u Hrvatskoj, sjetit ćete se, jednoga takvog, srećom, mnogo bezazlenijeg, ta i nama je ovdje daleko najžešći ustaša bio Židov Mladen Schwartz
U jednoj sretnijoj i ljudskoj stvarnosti mangupi bi, sve zovući nove runde, njega ustrajno poticali da blebeće kako Hrvate treba ubijati kao pse, dok jedan od njih ne bi, kriomice namigujući društvu, izvalio: “Nego, Vojo, da te pitam, negde sam čitao da ste i vi Šešelji ustvari Hrvati”, na što bi nesretnik načisto popizdio, zajapurio se i prskajući slinu krenuo objašnjavati kako su njegovi vekovima, sve tamo od cava Dušana bili pvavoslavni, stave svpske kovenike.
Gledajući ga u onomad haaškoj sudnici, bijes i gađenje od njegovih zločina u meni su najednom ustuknuli pred zaprepaštenjem da je on jednom nekome bio svijetli uzor, a nije, znate i sami, bilo malo takvih.
I današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić dugo je, desetljećima krotko i s neskrivenim obožavanjem kaskao za njim.
Bilo mi je to potresno, užasavajuće otkriće, kakvo je to vrijeme bilo, da je takav ljudski ološ, takav nepovezani i tepavi smušenjak, redikul, bio veličanstveni heroj i voljeni vođa.
I to vrijeme nikako da prođe. Umiri se bezumlje na trenutak, upravo da se prevariš kako bismo mogli normalno živjeti, a zatim ponovno rasplamsa s jednakim žarom i silinom.
Dođe Šešelj u Srbiju i sve je opet kao nekad, šovinistički zombiji podižu blatnjave ruke iz grobova, i ustaše i četnici mu se raduju kao rodu najrođenijem i samo smo na korak da još jednom počne krvava vladavina luda i spadala.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Stranačke su kolege važnije od tamo neke djevojčice
- Nema ničega tako čistog, a da naši ljudi neće zakenjati
- Zašto Zdravko Mamić ne prebaci majku iz Sesveta u Međugorje?
- Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se
- Bandić je iza sebe ostavio nerazrješivu zagonetku
- Đole je bez greške vladare opisivao u samo nekoliko stihova
- Cijepili su se kao kriminalci, pod okriljem noći
- Krema nacije navalila u Kerumovu konobu na fetu pršuta
- Čemu služi pretinac ispred suvozača? Pa, za držanje tetejca!
- Kako se to nitko ne uzrujava kad župan Žinić ne plaća režije
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.