Šetnja sjećanja – za budućnost Vukovara

Na Međunarodni dan tolerancije 16. studenoga inicijativa “Za Hrvatsku svih nas” organizirala je Šetnju sjećanja – za budućnost Vukovara.

 

Skupina građanki i građana postavila je od križanja Vukovarske i Savske ceste do Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pet dvopismenih ploča s bijelim ružama i zapalila svijeće u znak sjećanja na sve žrtve Vukovara.

 

Na pločama su se mogle iščitati sljedeće poruke: Ulica sjećanja na žrtve Vukovara, Ulica uvažavanja, Ulica suradnje, Ulica mira i Ulica budućnosti Vukovara.

 

Kod postavljanja posljednje ploče, one na kojoj je pisalo Ulica budućnosti Vukovara, Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, pročitao je pjesmu o toleranciji i razumijevanju “Bez naslova” anonimne četrnaestogodišnjakinje te kazao: “Pjesma ove djevojčice ohrabruje nas u vjeri da Hrvatska ipak ima budućnost”.

 

 A s portala Danas. hr prenosimo sljedeći prilog:

 

 Rođendan Mahatme Gandhija 16. studenoga dan je kad se prisjećamo različitosti ljudi na planetu Zemlji, svega onoga što nas razdvaja, ali i spaja. Preko natječaja “Oboji svijet!” (šarenim bojama tolerancije) djeca i mladi Hrvatske progovaraju o temama (ne)razumijevanja, (ne)prihvaćanja, suočavanja i komunikacije, različitosti, tolerancije, sukoba, medijacije, ali i (ne)nasilja.

 

Kao primjer zapanjujuće zrelosti, kreativnosti i odvažnosti jednog djeteta donosimo vam pjesmu 14-godišnje učenice:

 

Bez naslova

 

kad već koristite Bibliju
kao oružje
pa kažete
da biti gej
nije okej
mogli biste
otići u crkvu
mogli biste
pružiti ruku
čovjeku do sebe
jer ja vjerujem u Boga
koji voli
koji brine
i ne podnosi batine
i koji u pakao neće slati
dva muškarca što se vole
jer su prekršili kakve zakone
isklesane
na kamenoj ploči

i da On voli
onu djevojku što se boji
što je tužna
što na raskrižju stoji
života i smrti
al već je mrtva
iznutra
pa ako se baci
neće biti razlike
spremna da se ubije
i voli onog dječaka
što boluje
od anoreksije
ili bulimije
pa se izgladnjuje
jer i od anoreksije
se umire

i sluša onu ženu
koju muž udari
za koju ne mari
i kada plače
i pokuša bolje jače
i vidi djecu
koju kvarimo
psovanjem i pornografijom
i onu malu djevojčicu
što je silovana bila
i ne može raširiti krila
svoga djetinjstva
zbog toga

i voli i onog crnca
kojemu život je uništila
boja njegove kože
i voli onog Muslimana
koji ne smije biti među nama
jer je možda terorist
i voli onog pankera
što se pravi da ga nije briga
i onog čovjeka
što se nadrogira
il puši
il pije

On voli i Hrvate
i Srbe
i sve narode druge
voli i tebe
znaš
na Njegovu smo sliku stvoreni
na sliku Ljubavi
i možda ne možemo razumjeti
ali nije nam suđeno suditi
nego voljeti
bližnjega svoga
više od sebe samoga
i zašto onda ne možemo
umuknuti
oslijepiti
zanijemiti
jer bi nam tako lakše bilo

katkad mi se čini
i možda sam u krivu
al da samo jedna osoba
zastane
i pročita ove stihove
moje će riječi biti čuvene
jer odjekuju u srcu
jedne osobe
različite ali jednake

učenica, 8. r.
2013.

 

 

 

Još tekstova ovog autora:

• Nina Simone: Roman
• Knjiga mojih života
• Gabrijela ne smije umrijeti
• Alikvot
• Aktovka
• Standardni jezici i sociolekti u 21. stoljeću
• Sarina druga ljubav
• Narodni preporod u Istri (1860 – 1907)
• Saznanje i politika
• Prijateljstvo

» Svi tekstovi ovog autora