Lana Bobić
Opet ostavljam tekst neopterećen ružnim događanjima, tekst o važnosti da žene nauče prihvaćati i voljeti same sebe kao najefikasniji alat u borbi protiv patrijarhata i opet, ponukana nekim recentnim zbivanjima, pišem tekst o nasilju nad ženama.
Nije da svijet grca u dobrim vijestima, svaki dan svjedočimo strahotama o kojima vrijedi pisati, koje vrijedi analizirati i na koje vrijedi upozoravati.
No malo me koja od tih silnih loših vijesti toliko potresla kao ona da je seksualno napadnuta kćerkica žene koja je svoj život posvetila pomaganju silovanim ženama u Ugandi.
Hellen Tanyingu ne poznajem, a za njen rad doznala sam preko kolegice feministkinje tijekom korona krize koja je uzrokovala značajan porast silovanja u Ugandi.
Hellen je osnovala i vodi Rape Hurts Foundation, organizaciju koja je posvećena radu sa ženama koje su preživjele silovanje.
Misija im je osigurati pomoć, medicinsku skrb, sigurne prostore, skloništa, psihološku pomoć i osnaživanje žena koje su preživjele silovanje.
Posljednje što sam popratila je da su skupljali novce za medicinsku skrb 28-godišnjakinje koju je silovalo osam muškaraca i kojoj je potrebno liječenje fistule i kirurška rekonstrukcija.
Patrijarhat, sustav koji moć i kontrolu stavlja u ruke muškaraca, a žene smješta u podređen položaj u odnosu na muškarce, omogućava tu kulturu silovanja. U patrijarhatu muškarci su prvotni, a žene drugotne i kao takve sredstvo potvrđivanja i ostvarivanja ciljeva muškaraca
Hellen se iskreno i otvoreno divim radi svega što radi i zbog predanosti svojoj životnoj misiji. Mislim da joj se svatko normalan može samo diviti.
No na ovom svijetu obitava i poprilično velik broj nenormalnih ljudi. Nenormalnih tipova kojima smeta što Hellen radi i koji je zbog toga odlučio napasti njenu kćerkicu. Jer njenu kćer napastovao je mrzitelj kojem smeta što Hellen radi.
Zašto sam odlučila pisati o ovome? Zato što to nije izolirani slučaj. I zato što problem silovanja prati niz izuzetno štetnih mitova koji onemogućavaju efikasnu borbu protiv te vrste nasilja.
Silovanje nije samo strašan čin nasilja prema drugoj osobi i silovanje, unatoč rasprostranjenom mitu, nije čin nasilnog zadovoljenja seksualne potrebe.
To je čin koji ponižava, uništava dostojanstvo druge osobe, a cilj tog čina su moć i kontrola. To je čin koji oduzima slobodu i autonomiju druge osobe i vidi tu osobu kao svoje pokoreno vlasništvo, kao objekt kojim potvrđuje samog sebe. Silovanje je čin pokoravanja, ono je strategija.
Kada feministkinje tvrde da živimo u kulturi silovanja, ne pretjerujemo.
Patrijarhat, sustav koji moć i kontrolu stavlja u ruke muškaraca, a žene smješta u podređen položaj u odnosu na muškarce, omogućava tu kulturu silovanja. U patrijarhatu muškarci su prvotni, a žene drugotne i kao takve sredstvo potvrđivanja i ostvarivanja ciljeva muškaraca.
Silovanje je zločin koji je ”najteže dokazati, a najlakše opovrgnuti”. Suprotno uvriježenom mišljenju silovanje rijetko ostavlja fizičke ili trajne fizičke posljedice zbog čega je teško dokazivo.
Većina žena silovanje ne prijavljuje zbog nepovjerenja u institucije i sekundarne viktimizacije koju proživljavaju kada silovanje prijave.
Iako su lažne optužbe za silovanje prema dostupnim podacima, statistikama i studijama izuzetno rijetke, naša patrijarhalna društva više brinu o riziku koji za muškarca predstavlja lažna optužba za silovanje, nego o sigurnosti pa i životima žena. Muška čast stavlja se ispred integriteta i dostojanstva žena.
Silovatelji, opet suprotno rasprostranjenom mitu, nisu neki očiti luđaci i monstrumi, manijaci koji vrebaju u mračnim ulicama. Ne piše im na čelu da su silovatelji, štoviše nije rijetkost da se naizgled radi o dobrim ljudima.
Ono što toliko često čujemo kada se otkrije, bio je drag kolega. Ili dobar susjed. Čak 80% žena silovali su muškarci koje poznaju i kojima vjeruju, a 45% silovano je od strane sadašnjeg partnera.
U široj javnosti silovanje i dalje doživljavamo kao seksualni čin koji se događa zbog seksualne želje silovatelja. Zato nije rijetkost da se propitkuje ponašanje žrtve koja ”mora” da je nečime izazvala pohotu silovatelja. Što je obukla, je li pila, kako se ponašala žrtva, redovita su pitanja kojima se krivica silovanja sa silovatelja prebacuje na žrtvu.
A silovanje nikada nije odgovornost i krivica žrtve. Nikada!
Ključno za razumjeti je da silovanje nije posljedica seksualne pohote već želje za dominacijom. Žena nije objekt već sredstvo, objekt su moć i kontrola.
Silovanje je sredstvo podčinjavanja i ostvarivanja dominacije.
Silovanje je uostalom i strategija. Ratna strategija kojom se neprijateljski narod ponižava, kojom se zastrašuje i sprečava svaki oblik otpora. Strategija u kojoj su ženska tijela sredstva postizanja vojnih ciljeva.
Opet ostavljam tekst neopterećen ružnim događanjima, tekst o važnosti da žene nauče prihvaćati i voljeti same sebe kao najefikasniji alat u borbi protiv patrijarhata i opet, ponukana nekim recentnim zbivanjima, pišem tekst o nasilju nad ženama
U tekstu o ratnom silovanju kao strategiji Antea Radoš pronicljivo izvlači citat iz knjige ”Protiv naše volje” Susan Brownmiller koji kaže da nakon bitke ”tijelo žene postaje ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njenim tijelom zapravo je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a poraza i neuspjeha drugog”.
Upravo smo tome svjedočili neki dan kada je grupa muškaraca na Kustošiji razvila transparent na kojem je pisalo ”J**** ćemo srpske žene i djecu”.
Tu se ne radi o pohoti prema ženama i djeci srpske nacionalnosti, radi se o mržnji prema Srbima gdje su žene i djeca sredstvo ponižavanja i zastrašivanja Srba. Radi se o strategiji. Odvratnoj, bešćutnoj, monstruoznoj strategiji koju promiču ”dečki iz kvarta”.
Isto je, na žalost, doživjela i Hellen. Napad na njenu kćer napasnik je iskoristio kao sredstvo ponižavanja i zastrašivanja žene koja pomaže ženama koje su preživjele silovanje i koja se bori protiv kulture silovanja.
Jer, na žalost, ovaj svijet pun je i prepun nenormalnih tipova koji smatraju da je tijelo žene njihovo bojno polje koje valja osvojiti kako bi potvrdili sami sebe i svoju moć.
To je najmanje pitanje seksualne želje, a prije svega pitanje želje za posjedovanjem, kontrolom i dominacijom. Ideje da svoju čast možeš uzvisiti ponižavanjem drugog. Ideje da si u odnosu na drugog ili druge, prvotan.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- #ženeujavnomprostoru
- Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
- HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
- Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
- Fiksacijom protiv djece
- Jednom k’o ni jednom
- Imati ili biti
- Salonska desnica
- Patrijarhat ubija, ljude i prirodu
- Tko se boji roda još
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.