Simboličke geste pomirenja i hipokrizija vlasti

Zaista živimo u nekom ludom svijetu. Unatoč preporuci epidemiologa da se okupljanja ograniče na maksimum 500 ljudi, pa makar i za tu priliku, komemoraciju žrtvama u Vukovaru, u Koloni sjećanja se okupilo više od desetak tisuća ljudi.

Umjesto da su vlasti – državne i lokalne – ograničile dotok ljudi, poslane su u eter licemjerne poruke kako je preča komemoracija iz emotivnih razloga i pijeteta, od zdravlja tih ljudi.

Kako je moguće preživjeti u takvom licemjerju? S jedne strane vlasti ograničavaju kretanje, funkcioniranje javnih službi, propisuju nošenje maski i osobnu higijenu, a s druge strane dopuštaju takvo potencijalno širenje zaraze okupljanjem više tisuća ljudi?

Može li uopće postojati iznimka za pravilo ograničenja okupljanja ljudi da se zaraza ne bi mogla više širiti?

Nedavno su te iznimke bile dopuštene za crkvene svetkovine, mise, vjenčanja, krstitke i druge vjerske manifestacije, što je rezultiralo dramatičnim porastom zaraženih.

Sada se vlast pravi kao da se ništa neće dogoditi unatoč ovoj potencijalno eksplozivnoj masi ljudi koji su se gurali u Koloni sjećanja, što se vidi na fotografijama i televizijskim snimkama.

Kao da je obnašateljima vlasti preča simbolika ove komemoracije od zdravlja ovih ljudi koji su, nota bene, dobrovoljno pristali na izazivanje virusa Covida-19, pravdajući to visokim stupnjem emotivnog naboja zbog pijeteta prema ubijenima i nestalima u vukovarskoj tragediji.

Unatoč preporuci epidemiologa da se okupljanja ograniče na maksimum 500 ljudi, pa makar i za tu priliku, komemoraciju žrtvama u Vukovaru, u Koloni sjećanja se okupilo više od desetak tisuća ljudi. Umjesto da su vlasti – državne i lokalne – ograničile dotok ljudi, poslane su u eter licemjerne poruke kako je preča komemoracija iz emotivnih razloga i pijeteta, od zdravlja tih ljudi

A onda, one malobrojne koji su upozoravali da je to okupljanje u Vukovaru potencijalna bomba za širenje pandemije, režimski mediji etiketiraju da su oni, zapravo, protiv te same komemoracije.

Zaista, u ovom ludom svijetu to je još jedna eksplozija iracionalnosti i autodestruktivne, suicidalne iluzije da se ipak, na kraju krajeva, ništa neće dogoditi.

Vidjet ćemo to u danima koji dolaze, volio bih da sam u krivu.

Komemorirati Vukovar moglo se i na drugi način, jednako tako dostojanstven i nabijen adrenalinom, modernom tehnologijom, bez ljudskih kontakata.

Jadni epidemiolozi, kojima više nitko ne vjeruje zbog njihovih kontradiktornih uputa zbog pritisaka političara na njih da šire optimizam kada podaci govore sasvim drugo, opet će morati pronalaziti naknadna opravdanja i muljati pred televizijskim gledateljima i pred svekolikom javnošću ove vandalizirane države.

A simboličke geste kojih smo se nagledali ovom prilikom mogle su se odvijati i bez publike, kao što se to dogodilo na Ovčari, a tako je moglo biti i u Vukovaru.

Te simboličke geste su itekako važne, bez obzira na to što su nacionalistički mediji pokušali ridikulizirati prisutnost potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića, predsjednika SNV-a Milorada Pupovca i, naročito, poklon hrvatskim žrtvama Verana Matića, izaslanika Vlade Republike Srbije.

Izgovorene riječi potpredsjednika Miloševića, Milorada Pupovca i Verana Matića značajni su doprinos pomirenju do kojega mora doći, i do kojega se dolazi postupno, baš ovakvim gestama.

Bez obzira na to što mi mislili o Vučiću i o njegovoj ratobornoj prošlosti, moramo prihvatiti ovu gestu Verana Matića kao značajnu poruku koja nadilazi značaj međuvladine komunikacije i nosi u sebi jednu općeljudsku, humanu valenciju, kako je to napisao komentator La Voce del Popolo, talijanskog dnevnika koji izlazi u Rijeci, Dario Saftich.

Taj je dnevnik poklonio primjerenu pažnju ovim događajima, dovodeći ih u usporedbu s analognim gestama koje su nedavno učinili talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski predsjednik Borut Pahor posjećujući stratište strijeljanih slovenskih antifašista i fojbu u Bazovici, u kojoj su stradali Talijani u osvetničkom obračunu nakon Drugog svjetskog rata.

Postoje već, na našim zapadnim granicama, primjeri nužnog pomirenja kao što su ovakvi slučajevi. Tako su početkom ovog desetljeća predsjednici Italije, Slovenije i Hrvatske – bio je to tada s naše strane Ivo Josipović – postavili temelje za pomirenje na tromeđi.

U vihoru rata i poraća stradali su tada brojni nedužni civili, s jedne i s druge strane. I na to bi trebalo stalno podsjećati, i komemorirati i patnje s jedne i s druge strane.

Važne su simboličke geste kojih nije nedostajalo ovoga puta, ali sa srpske strane. Na hrvatskoj strani je i dalje prisutan negacionizam, primitivizam i egzaltirani nacionalizam koji vuče Hrvatsku natrag i onemogućuje pravo pomirenje, koje se mora zasnivati na iskrenosti i na toleranciji

Ali u ovom slučaju, prate nas još i nezavršene obaveze Hrvatske prema Erdutskom sporazumu, a to je uporaba ćirilice u Vukovaru i okolici.

Umjesto da pokrene kazneni postupak protiv gradonačelnika Vukovara Ivana Penave jer opstruira provođenje ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Vlada, u liku njenog predsjednika Andreja Plenkovića, licemjerno odlaže ovu obavezu do sljedećeg popisa stanovništva.

Kao da se time opravdava Penavino anakrono i, u biti, protuhrvatsko djelovanje, jer time Penava nanosi direktnu štetu ugledu Hrvatske u svijetu, osim što krši međunarodne sporazume i zdravu logiku.

U dobro organiziranoj državi tom Penavi bi se trebalo već suditi, a Plenković bi se morao ispričati, javno, što odlaže potezanje kaznene odgovornosti za opstrukciju natpisa na ćirilici.

Važne su simboličke geste kojih nije nedostajalo ovoga puta, ali sa srpske strane. Na hrvatskoj strani je i dalje prisutan negacionizam, primitivizam i egzaltirani nacionalizam koji vuče Hrvatsku natrag i onemogućuje pravo pomirenje, koje se mora zasnivati na iskrenosti i na toleranciji.

Kako zaključuje Dario Saftich u La Voce del popolo, važne su simboličke geste otvaranja i želje za suživotom, ali još su važnije konkretne, tangibilne aktivnosti na rješavanju gordijskih čvorova iz bliske prošlosti – i bremenite sadašnjosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
• Što hitnija europeizacija Ukrajine
• Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir
• Ispada da će zemlje EU-a financirati rat Rusije u Ukrajini
• Opasnost od proširenja NATO-a
• Papa Franjo i Budimir Lončar na istoj mirotvornoj liniji
• Ukrajina ali i BiH zaslužuju EU ubrzanu proceduru
• Kraj mira i početak novog svjetskog rata
• Cenzurirani papa Franjo i jednoumlje koje se širi svijetom
• Putinov gambit i bijeda ratne diplomacije

» Svi tekstovi ovog autora