Situacija u Crnoj Gori: Od Mila do nedraga

Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije svjedočili smo izgradnji nacionalnih država i popratnim izljevima paradnog nacionalizma. U borbi za izgradnju ljepše i slavnije historije, a sve kako bismo se što više razlikovali od dojučerašnje braće i zemljaka, jugoslavenski narodi i narodnosti režirali su stvarnost u maniri poetike Montyja Pythona: od navodno izmišljenog krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju, pravljenja nacionalnih heroja od sjecikesa Trenkovih pandura i raznih gusara po Jadranskom moru, preko makedonskog svojatanja Aleksandra Makedonskog, bosanskih piramida, sve do nove crnogorske gramatike.

Osim što je borba za slavniju prošlost izazivala osmijeh kod ozbiljnih povjesničara i promatrača, izgradnja nacionalnih država koštala je života nešto manje od 200.000 građana bivše Jugoslavije, a to nije nimalo smiješno.

Stoga na zadnji čin takvih predstava, koji se ovih dana odvija u Crnoj Gori, treba gledati s oprezom. Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica potpuno je podijelilo crnogorsko društvo te je građane, koji mu se protive, izvelo na ulice. Sporan je članak 52 zakona u kojem piše: “Vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina.“

U redovima Srpske pravoslavne crkve donošenje zakona dočekali su kao napad na samu Crkvu i njenu imovinu, što je vidljivo i iz izjave episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija: “Vlasti u Crnoj Gori sklopile su ugovore i regulisale odnose sa svim ostalim tradicionalnim verama u Crnoj Gori i mi to pozdravljamo. Sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kojoj pripada više od 70 odsto građana Crne Gore, nisu htjeli ni da razgovaraju, nego su nam namijenili zakon prema kojem mogu da nam oduzmu sve crkve, svetinje i manastire.“

Nakon tučnjave u crnogorskoj skupštini koja je pratila donošenje zakona i otvorenog poziva dijela zastupnika iz prosrpske opozicije da građani izađu na ulice i postave barikade, mnogi su se uplašili novog građanskog rata na Balkanu. Zoran Radulović, zamjenik urednika vječno opozicijskog podgoričkog tjednika Monitor, za Novosti kaže da se situacija smirila.

– Trenutno se ništa vanredno ne dešava, bezbjednosna situacija je u redu. U toku su molebani, svojevrsni mirni protesti vjernika i sveštenstva SPC-a, koji su se do Božića održavali svake večeri, a sada je najavljeno da će se održavati četvrtkom i nedjeljom, nakon večernje liturgije. Šetnje se odvijaju pod strogom kontrolom sveštenstva, bez incidenata, stranačkih i nacionalnih obilježja. Broj ljudi koji na taj način protestuju se povećao.

Radi se o pritisku na pravoslavlje u stilu onoga što je napravila carigradska patrijaršija s Ukrajinom, u čemu se sigurno kriju i politički razlozi – ističe episkop pakračko–slavonski Jovan

Tu večer, kad se zakon donosio, izgledalo je da je sukob neminovan. No sveštenstvo ih je spriječilo. Bilo je 20-ak uhapšenih i par incidenata, ali se ništa strašno nije dogodilo. Sada imamo dvije strane koje imaju status pobjednika. Državna vlast, pomognuta zakonodavnom vlašću, dovela se u poziciju pobjednika jer je izglasala zakon – govori Radulović.

Prema njegovom mišljenju, donošenje zakona je rezultat pokazivanja mišića vlasti Mila Đukanovića, istog onog koji je 1990-ih provodio velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića.

– Zakon nema upotrebnu vrijednost. Sve što je u njemu sporno, moglo se riješiti i prema postojećim propisima. On je donesen u svrhu obaranja ruke i skupljanja političkih poena. Ovo je izborna godina i kod nas i u Srbiji. Slobodan Milošević nije bio nacionalista, ali mu se svidjelo vladati tim alatima.

Mi imamo vlast koja je izišla iz iste matrice. Ali kao što je Milošević nacionalizam iskoristio da bi bio što duže na vlasti, tako ni Đukanović nije bio velikosrpski nacionalista, što je zastupao od 1990. do 1999. godine, ni velikocrnogorski, što zastupa danas. On je prosto čovjek koji traži način da što duže ostane na vlasti, jer njega odlazak s vlasti ne vodi u opoziciju nego u zatvor – kaže Radulović, koji smatra da se danas vlast ponovo dijeli na svjetovnu i duhovnu, kao prije 200 godina.

– Amfilohije Radović i Milo Đukanović dolaze iz iste kuhinje. To u Crnoj Gori nije neobično. Ovdje je mnogo temeljnija podjela, čak i od one na bjelaše i zelenaše, na partizane i četnike. To je podjela koja više drži vodu. Nekakvi popisi iz 1980-ih Srbe u Crnoj Gori registruju u postocima nešto većim od statističke greške, a 1990-ih su svi bili Srbi osim nas par hiljada ljudi okupljenih oko Liberalnog saveza i Monitora. Sad je situacija drugačija.

Razlike su dovoljno male da ih ne bismo mogli prevazići kad nam to odgovara, a dovoljno velike da se mrzimo kad je to nadležnima potrebno. Moći ćemo i da se ubijamo, nećemo mi ispasti ništa pametniji nego što ste bili vi u Hrvatskoj ili oni u Bosni. Ako do toga ne dođe, to neće biti posljedica naše pameti, to će biti stvar privredne tranzicije i činjenice da su mnoge firme u stranom vlasništvu ljudi iz uticajnih zemalja, koji neće dozvoliti da im se uništava imovina – zaključuje zamjenik urednika Monitora.

Daliborka Uljarević iz nevladinog Centra za građansko obrazovanje za Novosti je komentirala razloge zbog kojih se Đukanovićeva vlast odlučila na donošenje kontroverznog zakona.

– O ovom zakonskom tekstu govori se još od 2015., kad je napravljen prvi nacrt, pa smo imali novi val diskusija tokom proljeća prošle godine, kad je taj nacrt inoviran. Venecijanska komisija je u junu 2019. dala svoje mišljenje i po načinu na koji su vladini zvaničnici nastupali u tom periodu bilo je izvjesno da će se uskoro naći u skupštinskoj proceduri, a posebno imajući u vidu da je bio predviđen i Programom rada Vlade Crne Gore za 2019. godinu – podsjeća Uljarević.

– U moru ozbiljnih izazova sa kojima se Crna Gora suočava u oblasti nefunkcionalne vladavine prava, neizvedene reforme izbornog zakonodavstva i izostanka rezultata u oblasti borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, nema sumnje da ovo nije trebalo biti prioritetno pitanje. Ali podjednako su jasne dvije stvari: SPC mora da bude u zakonskim okvirima države Crne Gore i nijedan vremenski okvir ne bi bio manje turbulentan kad je riječ o usvajanju ovakvog zakona.

Naime, identitetska i vezana religijska pitanja bila su i ostaju jedna od snažnih linija podjela u Crnoj Gori, u značajnoj mjeri zahvaljujući vlastima, i uvijek generišu snažne reakcije. S obzirom na to da je 2020. i izborna godina, to je automatski postalo i politički profitabilno pitanje koje politički akteri koriste na način za koji cijene da im ide najviše u prilog – dodaje ona.

Daliborka Uljarević smatra da je reakcija crkvenih velikodostojnika u Crnoj Gori pridonijela smirivanju tenzija, kao i da se to ne može reći za reakciju službene Srbije.

– Mislim da će se tenzije smirivati i pozitivnim ocjenjujem pristup Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) da se ogradi od daljeg političkog produbljivanja i valorizacije ovog pitanja, uz najave da će iskoristiti pravna sredstva da ospori spomenuti zakon pred Ustavnim sudom i legitimno pravo mirnih protestnih šetnji nakon crkvenih obreda.

Takođe, vrijedna je bila i poruka MCP-a da srpski predsjednik Aleksandar Vučić nije dobrodošao na nalaganje badnjaka za Božić, a što je prethodno najavio kao privatnu posjetu doprinoseći time podizanju tenzija. Sve eventualne spornosti u vezi sa ovim zakonom treba da se riješe u internom dijalogu aktera u Crnoj Gori.

Oni koji prizivaju u pomoć Vučića i crkvene velikodostojnike van Crne Gore direktno rade na štetu interesa vjernika MCP-a i Srba u Crnoj Gori zarad svojih partikularnih političkih interesa.

Činjenica da je ovo pitanje dobilo svoj zamajac u Srbiji, i to prije svega kroz medije na koje presudni uticaj ima Vučić, dokazuje da on nastavlja biti faktor nestabilnosti na zapadnom Balkanu. Poslije BiH, Hrvatske i Makedonije sada se malo više okreće Crnoj Gori kako bi održao stanje po kojem je Srbija stalno u tenzičnim odnosima sa nekim od susjeda – ističe Uljarević.

Episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk nedavno je održao moleban u Pakracu kao podršku pravoslavnoj braći u Crnoj Gori. Slični molebani održani su u Zagrebu, ali i u svim drugim krajevima u kojima djeluje SPC.

Oni koji prizivaju u pomoć Vučića direktno rade na štetu interesa vjernika Mitropolije crnogorsko–primorske i Srba u Crnoj Gori zarad svojih partikularnih političkih interesa – smatra Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje

– Jedna razina je geopolitička. Radi se o pritisku na pravoslavlje u stilu onoga što je napravila carigradska patrijaršija s Ukrajinom, u čemu se sigurno kriju i politički razlozi. Drugo je pljačka. Nemojmo se zavaravati. Nema tu nikakve povijesti, ni nikakvog nacionalnog interesa. Uostalom, na ulicama Crne Gore su i oni ljudi koji se smatraju Crnogorcima i oni koji se smatraju Srbima, oni razdvajaju nacionalno pitanje od crkvenog – govori Ćulibrk.

– Riječ je o nacionalizaciji imovine, koja se odnosi i na imovinu drugih vjerskih zajednica, ali je prvenstveno usmjerena protiv Pravoslavne crkve. Sigurno će biti pokušaja otimanja naše imovine u korist crnogorske države, odnosno onih koji privatno njome upravljaju. Ono što je sve iznenadilo, pa i crkvu, inicijativa je naroda. Nemojte da vas lažu oni koji kažu da ovima upravlja Beograd ili Eparhija budimljansko-nikšićka, ovime upravlja narod. Crkva je tome stala na čelo, ali ovo ni crkva nije mogla organizovati – ističe episkop.

Zanimljivo je da se diljem brdovitog Balkana mnogi natječu u podršci Milu Đukanoviću i njegovoj zakonskoj inicijativi. Tako je 800 ljudi, većinom lijevih intelektualaca, potpisalo inicijativu Helsinškog odbora u Srbiji kojom se traži da se “zaustavi pokušaj destabilizacije i izazivanja oružanog sukoba u Crnoj Gori”, za što optužuju vlast i opoziciju u Srbiji te SPC, a sve u sklopu borbe protiv navodnog velikosrpskog nacionalizma.

Isto tako, olako se prelazi preko činjenice da je potez Đukanovićeve vlasti također nacionalistički i da je sam Đukanović do 1999. zastupao politiku kojoj se sada protive potpisnici inicijative.

S druge strane, stotine nekih drugih intelektualaca također potpisuju peticiju jer Đukanovićev potez smatraju “pravnim okvirom za nacionalizaciju imovine (tradicionalnih) verskih zajednica”.

Šizofrenu situaciju u Crnoj Gori, u kojoj se bivši srpski, a danas crnogorski nacionalisti bore protiv svojih dojučerašnjih kolega, dodatno komplicira podatak da je čelnik samoproglašene Crnogorske pravoslavne crkve, kojoj autokefalnost osporavaju Ruska pravoslavna crkva i Carigradska patrijaršija, bivši sveštenik Grčke pravoslavne crkve, Mihailo. Otac Mihailo, svjetovnog imena Miraš Dedeić, početkom 1990-ih izjašnjavao se kao Srbin, otvoreno podržavajući nacionalističku politiku Slobodana Miloševića.

Dok se u Crnoj Gori raspravlja o kosti koju je građanima bacio Đukanović, ista Skupština koja je 27. decembra 2019. izglasala sporni zakon u međuvremenu je izglasala novi budžet i Zakon o radu, što je prošlo u miru i tišini, iako će imati posljedice na život svih građana. Kao što reče Zoran Radulović, “ne bojte se, dobro biti neće”.

(Prenosimo s portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ranko Ostojić: SDP mora u akciju
• Tko je nama Milan Levar?
• Milan Radanović: Stepinac nije pokušao spasiti kler SPC-a
• Pun kufer kostiju
• HOS-ovu ploču treba maknuti, baciti negdje’
• SOS za Kordun i Baniju
• Štampači Jasenovca
• Prijeteći grafiti i plakati na ulazu u rodno Pupovčevo selo
• Svečanost s ustaškim pozdravom: pozvao se na učenje KGK
• Kad bijeda krade bijedi

» Svi tekstovi ovog autora