Ne znam jeste li se ikada vozili Lika-Expressom? Ne znam da li tak vlak krajnje neobičnog voznog reda vozi i danas. Zaustavljao se u Vrhovinama i Plaškom iz neznanih razloga, pa su putnici mogli šetati pustim mirisnim livadama. Na usponu preko Kapele vozio je tako sporo da ste mogli zahvatiti grude snijega. Konduktera nikad nije bilo. Vagoni su bili stari i drveni, nekad samo klupe, kao u kaubojskim filmovima. Posebno mi je bio odbojan neobjašnjivi miris nikotina, sredstava za čišćenje i ljudskog smrada.
Ali ljudi, ti ljudi koji su ulazili i izlazili, činili su putovanja kraćim; nisu sjedili i šutjeli, već su glasno komentirali ekonomiju, politiku ili što bi im već palo na pamet.
Sjećam se rasprave o tome zašto su nestali rakovi u potocima Like. S puno znanstvene uvjerljivosti jedan je debeljuškasti div objašnjavao da je to zbog struje. Kad su postavljeni stupovi sa žicama dalekovoda, rakovi su nestali. Pa onda ti reci da nije tako. Drugi mršavi, po masnoj torbi reklo bi se učitelj, sa zgražanjem je osporavao tu teoriju objasnivši je zagađenjem zraka. Stara i inače šutljiva bakica povlađivala je govoreći da ne može disati od dima tvornice papira (koja je od njene kuće 30 kilometara i nije nikad pravo radila).
Oni isti koji su slavili Lalovca, govorili o njegovoj radišnosti i znanju šire priče o njegovom problematičnom porijeklu, zovu ga slugom. Oni isti koji su uzdizali Ivu Josipovića, tvrdili da je genije, hvalili se kavom ili rukovanjem, slikali se na cesti, smatrali da je odmjeren i mudar, o njemu će sada pričati kao o luzeru koji je sam kriv za svoje poraze, čovjeku koji ne zna vikati na druge i lupati šakom o stol
Uz to bi se odmah vezale teorije da ni mlijeko ni ljudi, ni šljive ni šljivovica nisu kao nekada. Razvijale su se teorije utemeljene na malom članku u nekom listu o otkrićima životinja s neparnim brojem nogu, utišavanjem glasa kada se priča da JNA ima atomsku bombu ili da drug Tito govori šest (zamislite šest!) jezika i da ljubi Sofiju Loren dok joj muž spava.
Odakle ti ljudi? Njihovo veselje i tvrda uvjerenost da su spoznali svijet zapravo je djetinjasta, neodgovorna, ali zarazna. Za nekoliko dana tvrdit će suprotno, ali neće priznati. To je bilo pitanje časti. Ako teorija ne valja, ima druga i još puno ideja čime bi se to dokazalo.
Mislio sam da Lika-Express više ne vozi i da više nema takvih ljudi. No pokazalo se da sam u krivu. Istina, ”Lika” više ne vozi, ali zato postoji internet i mogućnost da za svoje ideje uvijek nađeš zahvalnu publiku, povod i dokaz.
Kako tvrditi da nema svjetskih zavjera kada o tome piše na nekoj stranici, tvrditi da nema svemiraca kad na ekranu vidiš slike. Kako reći da nema zavjera kad su Milanović i Prgomet snimljeni, kad su između Vase i Karamarka pale teške riječi, kad izvjesni hrvatsko-švicarski ekspert ima popis masona u vlasti.
Tvrdnje tog tipa podsjećaju stilom i sadržajem na priče iz Lika-Exspressa. Nositelji tih priča koji su veličali Dragu Prgometa kao pravog čovjeka, vrhunskog stručnjaka i moralnu vertikalu, pravog Hrvata preko noći će, s jednakom uvjerenošću, govoriti o njegovoj lažnoj diplomi, primanju mita, osporavati zgode iz njegove knjige i uopće ga smatrati izdajicom.
Oni isti koji su slavili Lalovca, govorili o njegovoj radišnosti i znanju šire priče o njegovom problematičnom porijeklu, zovu ga slugom. Oni isti koji su uzdizali Ivu Josipovića, tvrdili da je genije, hvalili se kavom ili rukovanjem, slikali se na cesti, smatrali da je odmjeren i mudar o njemu će sada pričati kao o luzeru koji je sam kriv za svoje poraze, čovjeku koji ne zna vikati na druge i lupati šakom o stol.
Nikad nisam mogao ni pomisliti da će Ante Gotovina postati sumnjivi domoljub, prodana duša ili vjerojatni špijun. Zapravo, moraš se zabrinuti kad o tebi novinar napiše knjigu, a udruga obožavatelja s nekog otoka pošalje bocu ulja za rođendan, kad dobiješ ljubavno pismo podrške iz grada u kojem nema javnog prijevoza ni servisa VW-a.
Mi se bolje osjećamo kao stranke pred uredima, a ne mislimo da smo građani kojima se služi. Mi smo sjajni kupci polovne šarene robe. Bolje od drugih nasjedamo na lažna pojeftinjenja i oglase. Uzimamo i ono što nam ne treba, ako je nešto besplatno, guramo se u redu
Karamarko i Petrov, Milanović i Miletić trebali bi se ozbiljno zabrinuti. A tek Kolinda, koja u posljednja tri dana nije bila u vijestima i koja jednostavno čeka tužnu sudbinu obožavane kraljice Balkana! Ni Biden joj neće pomoći pred kritikom.
Mislio sam da je to pitanje politike i političke dinarske kulture. Narod jednostavno voli vođe i čeka čuda. Pa čuda ne može raditi netko tko nije iznad svih ljudskih mjerila, koji je tek pritajen (poput Isusa) čekao pravi čas da dođe na čelo i sve nas povede pravim putom.
Legende o Titu, Radiću, Anti Paveliću rušile su se već prema promjenjivim prilikama, no za života o njima su se pričale legende, stvarale izmišljotine, prikrivale pogreške i slabosti, uz gusle pjevale pjesme.
No stvar je malo složenija i dublja. Nije to samo vjera u vođu; dio naroda ne samo da bi volio da netko radi umjesto njih već i da odgovorno misli za njih, a oni bi mašti dali na volju.
Vjera u bajke i mitove je poticajna za dječju maštu i umjetnost, sport, ljubav i pretjerane osjećaje. U tome smo dobri. Štoviše, time se ponosimo i kad u sebi primijetimo zrnce talenta, hvatamo se pera, čitamo putopise po Himalajama, težimo oploviti oceane.
Razočarani smo kad neka druga nacija češće vodi ljubav, na natjecanjima uspijevamo ne uz pomoć sistema, već protiv njega i etabliranog sporta. Naši najbolji slikari su naturščici i seljaci, naši najbolji znanstvenici ovdje nisu izdržali i uspjeli su tek vani. Sjajni smo pravednici, blaženici, a tek rijetko sveci.
U izražavanju osjećaja smo pravi majstori. Imali bismo više Oskara da ne govorimo jedan mali i težak jezik. U disciplini i radu zakazujemo, mrzimo rutinu i volimo kampanje. Ne radi se o politici i političkoj kulturi, već i o poduzetništvu, znanosti, bankarstvu i matematici.
Diletantizam i mitsko mišljenje, ma koliko kratkotrajno vrijedili, cijenimo više no napisane knjige. Štoviše, baš onaj koji nešto zna i razmišlja zbog svoje razumne rezerviranosti, skromnosti i samozatajnosti postaje sumnjivi nevjernik i potencijalni izdajnik
Nama, ljudima sa takvim srcem i osjećajima, zato loše ide izgradnja institucija, poštovanje prava, štednja i investicije. Mi se bolje osjećamo kao stranke pred uredima, a ne mislimo da smo građani kojima se služi. Mi smo sjajni kupci polovne šarene robe.
Bolje od drugih nasjedamo na lažna pojeftinjenja i oglase. Uzimamo i ono što nam ne treba, ako je nešto besplatno, guramo se u redu.
U vožnji smo poput heroja koji se dokazuju neumjerenošću i mahnitošću, parkiramo gdje se stane, a ne gdje se smije. Spadamo u red onih koji umiru kad ljube, ali broj razvoda i nasilja nad ženama raste. Taj herojski kompleks sasvim djetinjasto primjenjujemo i onda kad biramo.
Glasujemo protiv, a ne prema programu, opijamo se suludim obećanjima i vjerujemo u matematiku i kad je besmislena. Ponekad se sjetim da je dijaspora trebala uložiti milijarde u Hrvatsku. Diletantizam i mitsko mišljenje, ma koliko kratkotrajno vrijedili, cijenimo više no napisane knjige. Štoviše, baš onaj koji nešto zna i razmišlja zbog svoje razumne rezerviranosti, skromnosti i samozatajnosti postaje sumnjivi nevjernik i potencijalni izdajnik.
Otkuda ti ljudi? Krivo pitanje; oni su naša konstanta, stalno su tu, manje vidljivi kad je dobro, a vlada sposobna, kad se u školama uči, a ne priprema za natjecanje o uređenosti vrta, kad se radi i izvozi, a ne traga za poticajima.
Lika-Express više ne vozi, ali njegovi putnici sjede u kafiću i čitaju medijsko smeće, komentiraju lažne i prave skandale. Preziru radišnost Nijemaca, škrtost Nizozemaca, a hvale i mrze Ruse, već prema prilici i smjeru vjetra. The best lack all conviction, while the worst / Are full of passionate intensity (W. B. Yeats). Prevrtljivosti, ime ti je narod!
Vole prodavati lijepu zemlju i živjeti od prodaje zemljišta, ali ne vole rutinu, napor i rizik.
Objektivno živimo od turizma, ali ne volimo kad nam baš dođu u tolikom broju. Kod nas solidarnost trijumfira, najveća je, kažu, baš kad treba, ali individualno postignuće se ne cijeni i ne nagrađuje. Uspjeh je priznat tek kad je čudo (ali napor, trening ili mnoštvo pokušaja ostaju nevidljivi).
Lika-Express više ne vozi, ali njegovi putnici sjede u kafiću i čitaju medijsko smeće, komentiraju lažne i prave skandale. Preziru radišnost Nijemaca, škrtost Nizozemaca, a hvale i mrze Ruse, već prema prilici i smjeru vjetra. The best lack all conviction, while the worst / Are full of passionate intensity (W. B. Yeats). Prevrtljivosti, ime ti je narod!
Još tekstova ovog autora:
- Šahisti i bleferi
- Plenković ne izgleda zabrinut Kolindinim padom
- Dosta mi je prazne retorike, patetike i gluposti
- Što nas čeka na jesen: je li moguća reforma političkih stranaka?
- Živimo u ozračju posvemašnjeg licemjerja
- S 1/3 glasova one 1/3 koja izlazi na izbore ne može se vladati
- Plenkoviću: ovako dalje ne možete! Branite nepravde i prevare
- Očekujemo filozofe i humaniste, a dobijemo sebične primitivce
- Bijeda suverenizma: Previše prvaka za mase bedaka
- Narod smo koji je ostao bez iluzija, bez ideja i programa
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.