Adolf Hitler je svojim vojnim komandantima pred napad na Poljsku dao nedvosmislene genocidne instrukcije: ”Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.”
Pozivanje na presedan u velikoj mjeri prešućivanog (turskog) pokolja nad Armencima opominje na opasnosti i stravične posljedice povijesnog zaborava.
U petak 24. travnja je u Erevanu, glavnom gradu Armenije, kao i među mnogobrojnom armenskom dijasporom u poznatim mjestima širom svijeta, obilježena tužna obljetnica – 105 godina od genocida Armenaca, u kojem je stradalo oko 1,5 milijuna ljudi.
Armenci taj dan nazivaju metz veghem, u hrvatskom prijevodu ”veliki zločin”.
Armenija je za službeni nadnevak početka genocida odredila 24. travnja 1915. godine kada su osmanske vlasti zatočile u Istanbulu 250 najistaknutijih armenskih intelektualaca i uglednih predstavnika armenske zajednice, koji su zatim redom svirepo pogubljeni s očitim ciljem da se obezglavi najveća kršćanska etnička skupina u toj zemlji.
Armenija je prva zemlja na svijetu koja je 301. godine službeno prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju. Armenska apostolska (pravoslavna) crkva datira svoje početke već od prvog stoljeća kada su dva Isusova apostola, sv. Juda Tadej i sv. Bartolomej, došli propovijedati evanđelje u Armeniji, gdje su prepoznati i kao mučenici jer su ubijeni zbog svoje vjere
Armenija je prva zemlja na svijetu koja je 301. godine službeno prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju. Armenska apostolska (pravoslavna) crkva datira svoje početke već od prvog stoljeća kada su dva Isusova apostola, sv. Juda Tadej i sv. Bartolomej, došli propovijedati evanđelje u Armeniji, gdje su prepoznati i kao mučenici jer su ubijeni zbog svoje vjere.
Armenci su silno ponosni na činjenicu da su najstarija kršćanska nacija na svijetu, a njihovi povjesničari redom ističu da su to postali 12 godina prije Rima (kada je car Galerije proglasio službenu rimsku toleranciju kršćanstva) te 36 godina prije krštenja Konstantina Velikog.
Osobno sam se mogao uvjeriti u armenski ponos na taj crkveno-povijesni primat kada sam 2001. godine kao predsjednik Teološke komisije Svjetske evangeličke alijanse bio pozvan sudjelovati u nekim aspektima izuzetno dobro organizirane i impresivne proslave 1700-te obljetnice kršćanstva u Armeniji.
Armenci su kao kršćani već desetljećima prije početka raspada Otomanskog Carstva bili brutalno progonjeni od vladajućih Turaka. Povijest bilježi krvavu politiku sultana Abdula Hamida II., koja je u samo dvije godine prouzročila smrt od 80.000, a po mišljenju mnogih, čak i do 300.000 Armenaca.
Zvjerski su ih mučili i ubijali jednako muškarce i žene, mlade i stare, silovali, pljačkali imovinu i spaljivali domove. To su neki od najgorih zabilježenih primjera etničkog (i vjerskog!) čišćenja u povijesti.
Raspadom Otomanskoga Carstva početkom 20. stoljeća taj je genocid uvećan i ubrzan pod vodstvom Mladoturskog nacionalističkog pokreta koji je došao na vlast 1908. godine. Njihov je cilj bio stvaranje homogene nacije i države.
Ciljanim pokoljem neopisivih razmjera i masovnim protjerivanjem cijele armenske zajednice iz Anatolije u Siriju nastojalo se očistiti zemlju od nepoželjnih i drugačijih. Nepregledne kolone smrti Armenaca su se protezale diljem istočne Turske, a iz zasjeda su ih napadali turski vojnici i kurdske bande, ubivši pri tome stotine tisuća nevinih ljudi.
Međunarodna javnost snosi veliku odgovornost jer se to sve događalo pred njenim očima. Bila je upoznata s masovnim pogubljenjima kao i sustavnim silovanjima i otimanjima mladih žena i djece. Mnoga ubojstva su se događala čak i naočigled kršćanskih misionara koji su o tome izvješćivali svoje crkve i misijske organizacije, uglavnom u SAD-u i Velikoj Britaniji.
Adolf Hitler je svojim vojnim komandantima pred napad na Poljsku dao nedvosmislene genocidne instrukcije: ”Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima”
Ostala su sačuvana dramatična svjedočenja očevidaca, a zapadni tisak je objavljivao izvještaje i fotografije o spaljivanju živih, kao i prikaze čitavih dolina punih ljudskih lubanja.
Armenski povjesničari tvrde da je u tom politički osmišljenom, proračunatom i dobro organiziranom te sustavno provedenom genocidnom procesu ubijeno oko 1,5 milijuna ljudi.
Regionalni dužnosnici su napadačima jamčili da za svoja zlodjela neće odgovarati jer sudjeluju u domoljubnom čišćenju svoje zemlje od opasnih neprijatelja krive vjere.
Jedan od poznatijih apologeta genocida bio je dr. Mehmed Reshid, guverner pokrajine Diyarbakir. Kada je kasnije upitan kako kao liječnik može opravdati svoje sudjelovanje u ubojstvima i progonima, on je odgovorio:
”Moj turski identitet prevladao je nad mojom profesijom. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnost da istrijebi bakterije.”
Turska se sve do danas oštro suprotstavlja gore navedenoj interpretaciji događaja i pratećoj statistici. Prisjetimo se kako je prošao najpoznatiji turski pisac, nobelovac Orhan Pamuk, kada se usudio javno postaviti pitanje turske odgovornosti za nasilje nad Armencima.
Turska službena historiografija tvrdi da se radilo o građanskom ratu u kojem je poginulo više Turaka i ostalih muslimana nego Armenaca. Ne priznaju se nikakve genocidne namjere za istrebljenje Armenaca, a njihovo protjerivanje se tumači kao obrambeni potez zbog njihova svrstavanja uz Rusiju.
Priznanje da su Turci počinili genocid nad Armencima, tvrde ugledni međunarodni politolozi, vodi logičnom zaključku da je Turska kao nacija uspostavljena na genocidu, a da se mit o naciji održava na njegovu nijekanju.
Brojni su parlamenti zapadnih zemalja (neki uz mnoge kontroverze i s velikim zakašnjenjem) priznali genocid nad Armencima. Tu treba posebno istaći francuski, njemački, talijanski, ruski, kanadski i, zakasnjeli te nepotpuni, američki. Otpor Turske, koji je žestok i vojno-diplomatski manipulativan do mjere ucjenjivanja, otežava objektivnost iz geostrateških razloga članstva u NATO-u.
U petak 24. travnja je u Erevanu, glavnom gradu Armenije, kao i među mnogobrojnom armenskom dijasporom u poznatim mjestima širom svijeta, obilježena tužna obljetnica – 105 godina od genocida Armenaca, u kojem je stradalo oko 1,5 milijuna ljudi
Njemački Bundestag je 2016. godine, usprkos snažnim otporima iz Ankare i domaće turske gastarbajterske populacije, premoćnom većinom donio rezoluciju o priznanju genocida.
Na turske optužbe je poučno i mjerodavno odgovorio predsjednik Bundestaga kako ”upravo njemački primjer pokazuje da se mračne stranice povijesti i prošlosti ne smiju zatvarati i da je suočavanje s gorkim istinama neodvojivi i sastavni dio europske kulture sjećanja, a ne zaborava.”
Nešto intenzivnijem sjećanju i promišljanju (veliko)turskog pokušaja istrebljenja jednog naroda doprinio je papa Franjo kada je prigodom 100. obljetnice javno progovorio o ”prvom genocidu dvadesetoga stoljeća.”
Godinu dana kasnije (2016.) tijekom svoje posjete Armeniji u spomeničkom kompleksu za žrtve genocida nad Armencima u Erevanu u muzejsku knjigu žalosti napisao je molitvu koju ovdje prenosimo kao naš zaključak.
”Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije. Molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskog naroda! Sjećanje se ne može zatomiti, ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”
AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
- Žene kao (ne)pouzdani svjedoci Uskrs(nuć)a?
- Covid-19 kao duhovna poruka i ”veliki korektor”
- Treba izbjeći pogoršanje stvari i masovnu histeriju
- Dileme oko eutanazije: za ili protiv?
- Donald Trump treba što prije biti protjeran iz Bijele kuće
- Elie Wiesel: od Auschwitza do Nobela
- Od euroskleroze do euroeuforije HR2020
- Hrvatski velikani: jedan promašaj i jedan propust
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.