Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića

Ova će skica biti – skica. Reduktivna, nedotjerana i naivna, kakve skicu jesu. Tonko bi je razumio, jer za naivu je imao poseban feeling.

Ne želim je dograđivati, uređivati, stilizirati, elaborirati. Ima tko držati velebne govore.

Nešto malo i zgusnuto, za Tonka.

Moj slijed asocijacija na Tonka Maroevića teče u dva niza:

Gospar. Kavalir. Mudrac.

Nasmijan. Srdačan. Nazbilj.

Jedan od rijetkih i sve rjeđih, rjeđih i rjeđih ljudi nazbilj.

Ljudi su to ”blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli.”

Baš takav je bio Tonko.

Tonka sam prvi put upoznala kao dio plejade izuzetnih predavača koje je na zagrebačkom poslijediplomskom studiju književnosti okupljao Milivoj Solar.

Solar je znao detektirati najbolje, ponuditi raznoliko, povezati prekogranično propitujući ujedno i sve vrste granica. Obasuti studenta s puno intelektualnog blaga.

Nikad na jednome mjestu toliko autentične pameti! Prave, nepatvorene, nenapuhane, iskrene.

Bilo je to vrijeme s puno manje birokracije i akademske poze, a s puno više stvarne, duboke posvećenosti struci.

Uvijek ću voljeti taj i takav Filozofski fakultet u Zagrebu.

Ljudi nazbilj unapređuju svijet, čineći i druge ljude boljima. Oni ne nestaju nego nalaze novo mjesto u životima onih koji su ih primili u srca. Ponekad, oni pronalaze i svoju zvjezdanu braću i sestre, i bliješte, bliješte, bliješte

Mislim da u tome trenutku moje osobne, ali i neke šire povijesti zbilja nije bilo boljeg mjesta za formirati sebe u znanstvenika i humanista. Zagreb at its best.

Zagreb, studij književnosti, samosazrijevanje, osamdesete.

Kada se ugasi neko od imena koje je ”Zagreb-studij književnosti-samosazrijevanje-osamdesete” činilo tako posebnim, to je za mene osobni gubitak.

Ante Stamać. Zoran Kravar. Tonko Maroević. Bijahu to moji velepoštovani profesori.

Tonko – među netom imenovanima i na različite načine nezaboravnim osobnostima – svakako mi je bio i osobno najdraži.

Pun ljudske neposrednosti. Pitaš ga savjet o nekom tekstu, a sve to preraste u neki širi i obično vrckavi traktat… o životu.

Sav bi se unio, posvetio temi. Cijeli se davao svom sugovorniku.

U jednom razgovoru ustanovismo da je Tonko rođen istoga datuma kao još jedna osoba koja se podjednako davala svojim sugovornicima: moj tata.

Ta je podudarnost razveselila Tonka, baš kao i mene. Braća po zvijezdama, zaključio je Tonko.

U to su vrijeme inače česta bila druženja između mojega oca i Tonka, čemu je u najvećoj mjeri kumovalo njihovo zajedničko prijateljevanje s obitelji Frangeš.

Ni Ive Frangeša ni Miroslava Čabrajca, a sada više ni Tonka nema.

Gomilanje tuge, stabilnim korakom.

Rođen 22. listopada, kao moj otac, Tonko je preminuo uoči mojega rođendana. Upleo se sa svojim životom i sa svojom smrću među najvažnije moje datume.

Ljudi nazbilj unapređuju svijet, čineći i druge ljude boljima.

Oni ne nestaju nego nalaze novo mjesto u životima onih koji su ih primili u srca. Ponekad, oni pronalaze i svoju zvjezdanu braću i sestre, i bliješte, bliješte, bliješte.

Bliještite, dragi, bliještite. Važno je!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
• Svi grijesi Alis Marić
• ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

» Svi tekstovi ovog autora