Otkako je predsjednica ”ponudila” u pedagoške svrhe preodgoja neistomišljenika jednotjedni povratak Jugoslavije, a s njom i Golog otoka, dok tiho pjevušim ”Predsjednice, ljubičice bijela”, muči me jedno jedino pitanje: bi li čistačica, primjerice ona u bilo kojoj preostaloj tvornici, odabrala dobiti na doživotno korištenje stan od stotinjak tisuća eura, ljetovanje i zimovanje u odmaralištima poduzeća za svoju četveročlanu obitelj, udžbenike za osnovnoškolce i besplatne vanškolske aktivnosti tipa odbojke, rukometa ili nogometa za djecu – ili da po čitav dan, na sav glas pjeva ”Ustani, bane” i ”Vilu Velebita”? Muči me, ne mogu si pomoći.
Vrijedi li mogućnost da se predsjednici do mile volje nekažnjeno smiješ zbog izrečenih gluposti, jednojogurtnog sistema, ”železne koltrine”, otpadaka za sirotinju u čistoj najlonskoj vrećici okačenoj o kontejner, kartonskoga Disneylanda s njezinim likom na Pantovčaku (mnogi danas žale za tim nijemim kartonom plavuše) brat bratu osam tisuća eura godišnje?
Vrijedi li mogućnost da se predsjednici do mile volje nekažnjeno smiješ zbog izrečenih gluposti, jednojogurtnog sistema, ”železne koltrine”, otpadaka za sirotinju u čistoj najlonskoj vrećici okačenoj o kontejner, kartonskoga Disneylanda s njezinim likom na Pantovčaku (mnogi danas žale za tim nijemim kartonom plavuše) brat bratu osam tisuća eura godišnje?
Toliko bi, najmanje, jedna četveročlana obitelj danas potrošila godišnje na ratu za stan, sedmodnevna obiteljska ljetovanja i zimovanja, udžbenike i po jednu vanškolsku sportsku aktivnost po djetetu.
Ugrubo vam je to šezdesetak tisuća kuna godišnje. Sad vi to podijelite sa dvanaest mjeseci, pa će vam biti jasno da je to pet tisuća kuna mjesečno. Zbrojimo s tih pet tisuća kuna današnji neto minimalac koji takva jedna radnica prima, pa ćemo lako doći do iznosa od nešto više od osam tisuća kuna mjesečno.
Zaključak je jednostavan: čistačica u socijalizmu sa spomenutim privilegijama koje su ona i svi drugi radnici svojevremeno uživali zarađivala je ustvari današnjih 1150 eura, samo je dio te njezine zarade automatski odlazio za stanovanje, školovanje i zasluženi odmor.
Pokazalo se kako je ona, ta naša hrvatska čistačica, ustvari samo htjela po čitav dan pjevati:
Ustani, bane,
Hrvatska te zove, zove,
Ustani, bane Jelačiću…
Jer, pjesma nas je održala, njojzi hvala.
Svoj krvavo zarađeni novac davati za nečije tuđe stanove i viletine na hridi, za tuđa ljetovanja na Maldivima, zimovanja u St. Moritzu, za školovanja tuđe djece na Harvardu, Oxfordu, Sorbonne i za tuđe Audije i Mercedese parkirane po dvorištima, na tuđe prestižne, zlatne Rolexe… Može li itko pri zdravoj pameti stvarno povjerovati da je pijano prizivanje bana i Vile Velebita vrijedno gladne djece i njihove, korupcijom i krađom uništene budućnosti.
Ne branim i nikad, već zbog prirode svog posla, neću braniti postojanje i kažnjavanje verbalnog delikta ni u jednom sustavu. No, nije li nedavno zbog ACAB-a na društvenim mrežama na aerodromu uhićen i priveden, pa potom kažnjen novinar, dok se istovremeno sinu saborskoga zastupnika HDZ-a, koji se za Face slikao u majici istovjetnog natpisa, nije dogodilo zbog toga ama baš ništa?
Zaključak je jednostavan: čistačica u socijalizmu sa spomenutim privilegijama koje su ona i svi drugi radnici svojevremeno uživali zarađivala je ustvari današnjih 1150 eura, samo je dio te njezine zarade automatski odlazio za stanovanje, školovanje i zasluženi odmor… Pokazalo se kako je ona, ta naša hrvatska čistačica, ustvari samo htjela po čitav dan pjevati ”Ustani, bane”
Baš ništa.
Kao što im se ne dešava ništa i kad ne mogu objasniti kako su se od crkvenih miševa prije deceniju ili dvije preko noći pretvorili u natprosječno sposobne poduzetnike, čije se jahte, kuće za odmor, stanovi mjere u milijunima eura. Dobro nam je i neka nam je.
Čistačice i ine druge radnice danas mogu kupovinu stana samo sanjati i čekati da netko od djedova i baka ili roditelja ode u vječnost, a one usele u kakav u socijalizmu dobiven, pa onda ponovo otkupljen i plaćen stan predaka. Ljetovanja i zimovanja odavno su zaboravile, a djeca im s tom i takvom plaćom kakvu imaju trenirati mogu samo na kakvoj slobodnoj livadi.
S tri tisuće kuna, čak i kad se množe sa dva ako suprug radi, možeš samo platiti kakvo vlažno podstanarstvo u predgrađu, režije i biti više gladan nego sit.
Sinovima im je krajnji domet, ma kako pametni i vrijedni bili, da u kakvom propalome brodogradilištu ”vare, a u fušu i tokare”. Mnogi se od njih grubo šale na svoj račun tvrdeći kako danas izvesti dijete na pravi put znači odvesti ga s osamnaest na granični prijelaz! No svejedno glas daju pljačkašima.
Je li ovršenima, gladnima i željnima svega do pjesme? Do bana, do vile, pa makar i Velebita?
Jesmo li krivo učeni da politički stav i izbor temeljimo na dobrobiti većine, a ne na blagodati manjine, pljačkaške političke elite koja je u stanju žrtvovati i državu i narod zbog svog skorojevićevskog bogaćenja i pokazivanja? Izgleda da jesmo.
U Hrvatskoj javnim medijima indoktrinirane mase uporno, gotovo mazohistički glasaju kontra vlastitoga interesa za one koji su omogućili bezakonje i otimačinu svega što su im djedovi, majke i očevi stvorili.
Svoj krvavo zarađeni novac davati za nečije tuđe stanove i viletine na hridi, za tuđa ljetovanja na Maldivima, zimovanja u St. Moritzu, za školovanja tuđe djece na Harvardu, Oxfordu, Sorbonne i za tuđe Audije i Mercedese parkirane po dvorištima, na tuđe prestižne, zlatne Rolexe… Može li itko pri zdravoj pameti stvarno povjerovati da je pijano prizivanje bana i Vile Velebita vrijedno gladne djece i njihove, korupcijom i krađom uništene budućnosti
Za one koji su oteli novac umirovljenika uplaćivan u fondove i doveli danas jadne stare ljude na rub egzistencije, na afričku razinu uvjeravajući ih pritom da su trošak, da parazitiraju na proračunu, da su ogromno opterećenje, pa eto moraju biti sretni kad im režije poskupe za petsto kuna, a mirovine narastu za pedeset.
Starci kopaju po kontejnerima. Skupljaju odbačeno i natrulo voće i povrće po tržnicama. Gladni su. Oni, ali i djeca.
Lani objavljeno istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu govori kako u Hrvatskoj između dvjesta i trista tisuća djece živi u siromaštvu.
Kakva je to zemlja u kojoj su starci i djeca gladni? Zemlja u kojoj je mnogima jedina stvarnost Centar za socijalni rad i pučka kuhinja, ali zato kad se plati struja i RTV pretplata, možeš se predsjednici nekažnjeno rugati do mile volje i uz otvoren prozor pjevati ”Ustani, bane, ustani bane Jelačiću…”
Ja bih, istina, nekog drugog prizvala da ustane, ali pričekat ću taj predsjedničinin obećani jednojogurtni tjedan i sedmodnevno zimovanje na Golom, pa iz duše preodgojena zapjevati :
Predsjednice ljubičice bijela,
Tebe laže domovina cijela…
Skupo, preskupo smo platili tog bana.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mozgovi okovani žilet žicom
- Dobrodošlica ispisana kundakom
- Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
- ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
- A Boro a Day Keeps Illness Away
- Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
- Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
- Hrvatska iz nehata na pravoj strani
- HRT politički plijen ili javni servis?
- Čoban tjera migrante
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.