Sladoljev i Gajski: nitko i ništa osim za novinare u Hrvatskoj

Ostavimo sada postrance temu ateizma – napokon, on je kod mene tek posljedica jednog temeljnijeg stava, odnosno kritičkog preispitivanja tvrdnji i teorija na temelju svih nama dostupnih činjenica. Danas je kritično mišljenje na udaru brojnih pseudoznanstvenih ideja, a događa se i dosad neviđen fenomen da slabi i među ljudima koji su prošli visoko obrazovanje upravo u znanosti.

Možda je najeklatantantniji primjer ono što se u posljednje vrijeme događa u vezi s cijepljenjem – temom koju ne obrađujem prvi put. Nimalo slučajno – jer možemo se mi ostaviti te teme, ali se ta tema neće ostaviti nas.

Kad god se nešto u tom području dogodi, moje (sad već bivše) kolege novinari obavezno krenu pitati Srećka Sladoljeva i Lidiju Gajski što o tome misle.

Ja svakako razumijem potrebu novinara da dobiju mišljenje struke, kao i da na zanimljiv način prezentiraju temu, ali bi bilo jako dobro – i odgovorno prema javnosti – da provjere o kakvim se autoritetima u određenoj oblasti radi.

Tema cijepljenja nije dobra prilika za žuti članak, bolje im je onda da se bave pikanterijama o starleti kojoj se slučajno otkopčao grudnjak na ludoj pijanki.

Kad god se nešto u tom području dogodi, moje (sad već bivše) kolege novinari obavezno krenu pitati Srećka Sladoljeva i Lidiju Gajski što o tome misle. Ja svakako razumijem potrebu novinara da dobiju mišljenje struke, kao i da na zanimljiv način prezentiraju temu, ali bi bilo jako dobro – i odgovorno prema javnosti – da provjere o kakvim se autoritetima u određenoj oblasti radi

Naravno, teško je to objasniti u zemlji u kojoj se novinari na vijest o ospicama u Dubrovniku obrate Ivanu Pernaru, višem medicinskom tehničaru, koji o cijepljenju zna taman toliko da ubode iglom.

Ako se već pitate kako ćete znati tko jest ili nije autoritet za određenu problematiku, onda postoji jednostavan odgovor: pogledajte koliko su i o čemu pisali u stručnim časopisima.

U današnje vrijeme Googlea stvarno nije teško saznati sve što vam je potrebno.

Za početak, ako odete na PubMed stranicu – koja u sebi sadrži 28 milijuna citata iz medicinske literature – ukucajte Gajski L. i tako ćete na vrlo jednostavan način saznati da doktorica Gajski nije objavila nijedan stručni rad.

U bilo kojoj oblasti, pa tako ni o pitanju cijepljenja. ”Kontroverzna liječnica”, kako je neki mediji predstavljaju, zapravo je samo liječnica, internistica i u pitanje cijepljenja nije upućena ništa više od vašeg obiteljskog liječnika.

Srećko Sladoljev je ipak nešto drugačiji slučaj. Biolog koji je svojedobno bio na čelu odjela za interferon Imunološkog zavoda ima iskustva i u znanstvenom radu. Ali razočaravajuće malo – jer je u periodu od 1981. do 2012. objavio tek nekoliko stručnih članaka i na internetu ih možete naći svega 4 (PubMed zna za 3).

Da se odmah razumijemo, nisu to tek obični članci; oni su bili posljedica istraživanja i Sladoljev je tu bio dio znanstvenog tima.

Svejedno, tako malen broj istraživanja unutar 31 godine jasno ukazuje na činjenicu da Sladoljev nije puno dao znanosti i ona mu nije bila prva preokupacija.

Teme tih članaka su različite, od samih naslova puca mozak svima nama koji se nismo ozbiljnije bavili biologijom. Ipak, upada u oči činjenica da se samo jedan od njih bavi pitanjem cijepljenja.

Što Sladoljev misli o cjepivu protiv gripe ili kakav je njegov stav o širenju epidemije ospica u Hrvatskoj otprilike je mjerodavno kao i kako bi on posložio nogometnu reprezentaciju Hrvatske

Da vas sad ne mučim ogromnim naslovom (pogledajte i sami), u članku iz 1990. godine Sladoljev je s još četvoricom liječnika razvio test za utvrđivanje fetalnog telećeg seruma u antivirusnim cjepivima.

Ako ste novinar koji imalo drži do sebe, to jednostavno znači da vam Sladoljev može mjerodavno prokomentirati temu detektiranja seruma u cjepivima. Ali – što Sladoljev misli o cjepivu protiv gripe ili kakav je njegov stav o širenju epidemije ospica u Hrvatskoj otprilike je mjerodavno kao i kako bi on posložio nogometnu reprezentaciju Hrvatske.

To što je Sladoljev bio šef odjela uopće ne znači da stvarno poznaje tematiku o kojoj često govori u javnosti. I njegov sukob oko pitanja otkaza kojega je svojedobno dobio u Zavodu njega ne čini nimalo upućenijim u pitanja cijepljenja.

I ne vidim po čemu bi on uopće bio ”kontroverzan” – kako glasi riječ kojom danas opisujete nekoga za koga ne znate što biste zapravo rekli. Jer jedino što je kod Sladoljeva kontroverzno je da je toliko prisutan u javnosti kad se komentira nešto čime se on nije nikada temeljitije bavio.

I tu i jest onaj ključni problem s perjanicama protivnika cijepljenja od Wakefielda do Gajski i Sladoljeva – namjesto da unutar znanstvene zajednice prodiskutiraju sasvim legitimna pitanja o sigurnosti određenih cjepiva, oni sa svojim neprovjerenim spoznajama izlaze u javnost.

Da se sve više radi o performansu koji sve više gubi veze sa znanošću, mogli smo se ovih dana uvjeriti i kad je Sladoljev preko svog fejsa pozvao na bizaran dvoboj sve one koji žele vidjeti tko ima bolju obranu od ospica – jesu li to 40-godišnjaci koji su se cijepili protiv ospica kao djeca ili on, koji je prije 60 godina preležao tu bolest.

Osim što je poziv već prešao granice razboritosti, Sladoljev je očito podcijenio i vlastite čitatelje, jer više-manje svatko zna da osobe koje preleže ospice (kao i razne druge zarazne bolesti) imaju trajni imunitet.

Osim što je poziv već prešao granice razboritosti, Sladoljev je očito podcijenio i vlastite čitatelje, jer više-manje svatko zna da osobe koje preleže ospice (kao i razne druge zarazne bolesti) imaju trajni imunitet

Nevolja je samo u tome – treba li podsjećati neumjesnog izazivača? – što neka djeca, nažalost, ne uspiju savladati ospice. Da se radi samo o nekoliko dana osipa i blago povišenoj temperaturi, onda se možda nikada ne bi ni razvilo cjepivo protiv tako bezazlene neugode.

Općenito, ta sama ideja ”prirodnog imuniteta” koju promovira Sladoljev sadrži stravične bioetičke pretpostavke (a bioetika je očito još jedna od onih oblasti o kojima naš biolog nema previše znanja).

Hoćemo li jednostavno pustiti da opstaju samo ona djeca čiji organizam može izdržati određenu zaraznu bolest, a one nesretnike koji nemaju genetske predispozicije – ili najbolje uvjete života – jednostavno izložiti svim opasnim rizicima?

Od takvih junačkih poziva na dvoboj do eugenike vrlo je mali korak i ostaje nejasno zašto je takav oblik publiciteta potreban čovjeku koji je imao predispozicije i uvjete da postane kvalitetan znanstvenik.

Izvan granica Hrvatske Sladoljev i Gajski jedino su spomenuti kao sudionici konferencije o sigurnosti cijepljenja održane u veljači 2017. u Bruxellesu. Sladoljev je bio jedan od suorganizatora skupa, pa se tako sjetio pozvati sebe i svoju ”sestru po oružju” Lidiju Gajski. Skupu je, naravno,nazočio i glavni antivakcinacijski guru Andrew Wakefield, čime je dodatno pojačan interes javnosti.

No, daleko je to bilo od znanstvenog simpozija – prisutni su mogli vidjeti tek projekciju filma (koji je promovirao Wakefielda), prezentacije i panel-diskusije, ništa o čemu bi znanstvena zajednica trebala ozbiljnije razmisliti.

Dovoljno je spomenuti činjenicu da na skupu nije bilo onih koji bi branili učinkovitost cijepljenja, što samo ukazuje na zelotsku okrenutost sudionika ”njihovoj stvari” bez pokušaja da se utvrdi stvarna istina.

Istini za volju, Lidija Gajski je izrazila sumnju u ideju povezanosti autizma i cijepljenja, dok je Wakefield iznio sve one stavove koji su ga učinili slavnim među teoretičarima zavjere, a nemamo zapisa o nekoj daljnjoj diskusiji.

Sladoljev je obrazložio svoj stav o štetnosti unošenja cjepiva putem igle. Zamijetite da on nikada o tome nije pisao u nekom stručnom članku; sve o toj temi mogli smo čuti iz njegovih intervjua, koji se pompozno najavljuju kao ”zabranjeni” (od koga i kome ovi ”novinari” vam nikada neće reći).

Nevolja je samo u tome – treba li podsjećati neumjesnog izazivača? – što neka djeca, nažalost, ne uspiju savladati ospice. Da se radi samo o nekoliko dana osipa i blago povišenoj temperaturi, onda se možda nikada ne bi ni razvilo cjepivo protiv tako bezazlene neugode

Skup svoju neznanstvenost nije mogao prikriti ni zvučnim imenima poput nobelovca Luc Montagneira (za kojega mi nije jasno što on traži u društvu anonimnih znanstvenika i slavnih antiznanstvenika).

Nisu zadobili ni pozornost medija, a jedna njemačka stranica u najavi skupa pitala se tko je to uopće Sladoljev.

Može im se jednostavno odgovoriti: nitko i ništa, ali je zato velika faca u Hrvatskoj. Jer naši neodgovorni novinari pored svih domaćih imunologa, pedijatara, farmaceuta i sličnih stručnjaka, čim izbije neka zaraza, odmah za mjerodavno mišljenje potraže biologa s jednim stručnim člankom na temu cijepljenja, internisticu koja bi mogla objaviti jedino knjigu vlastitih intervjua i višeg medicinskog tehničara koji školarce podučava da je teorija evolucije izmišljotina.

Nas samo puka sreća može izbaviti od cijene koju je ovoj pseudoznanstvenoj gluposti i medijskoj plitkosti morala platiti nama u mnogočemu jako slična susjedna Srbija.

Još tekstova ovog autora:

• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
• Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji
• Hrvatska je, baš kao i nekoć SFRJ, ustavno sekularna država
• Inteligentni Dizajner zauvijek je pokopan još prije dva stoljeća
• Ne, predsjednice, bacanje kamena ponekad je naša dužnost

» Svi tekstovi ovog autora