Slavko Goldstein, velikan hrvatske kulture, naš je orijentir

Jučer, u srijedu 13. rujna, oko 13 sati u bolnici Rebro u Zagrebu preminuo je Slavko Goldstein. Bio je veliki hrvatski pisac. Svoj 89. rođendan je u utorak 22. kolovoza, nažalost, proslavio u bolnici. Vijesti su, na svu sreću, bile konačno povoljne, pa sam ga ponovo vidio već sutradan nakon što se vratio u svoj stan, u četvrtak 24. kolovoza. Ali je tvrdo spavao, iscrpljen nakon preboljene upale pluća koja se nakalemila na sve dodatne muke otkako je prije četiri mjeseca i nešto dana i nakon jedne operacije Slavko počeo kopnjeti.

Posrećilo mi se pak odmah u petak 25., pa smo uspjeli kraće opet razgovarati. Zanimalo ga je jako sve to oko požara u Hrvatskoj, kako je Dalmacija izranjavana.

”Znate, Drago”, rekao mi je nakon jedne stanke u razgovoru, ”moj će oporavak biti dug i težak”. Umirio sam ga, zapravo ohrabrio, i uhvatio ga za ruku, onu koja je ispisala i uredila toliko kapitalnih djela hrvatske kulture. Zatim je opet zaspao.

”Znate, Drago”, rekao mi je nakon jedne stanke u razgovoru, ”moj će oporavak biti dug i težak”. Umirio sam ga, zapravo ohrabrio i uhvatio ga za ruku, onu koja je ispisala i uredila toliko kapitalnih djela hrvatske kulture. Zatim je opet zaspao

Želio sam mu reći da ću ipak (u tjedniku Nacional) objaviti vijest o radu na novom projektu koji se trebao, kako mi je Slavko ranije pripovijedao, a u petak 25. kolovoza potvrdio njegov urednik Seid Serdarević, vlasnik izdavačke kuće koja je već objavila Goldsteina (”Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina”, Fraktura, 2016.), osloniti na memoarističku knjigu ”1941. – godina koja se vraća” (Novi Liber, Zagreb, 2007.), ali i staviti na jedno mjesto ključne informacije o bestijalnom ubijanju u režiji ustaša u Jadovnom, ponad Gospića, u Lici, u ljeto 1941., kada je tamo smaknut i Slavkov otac, karlovački knjižar Ivo Goldstein.

Smatrao sam, naime, da Hrvatska toliko duguje Slavku Goldsteinu da bi bilo primjereno da naša javnost sazna za važnu novost u autorovu životu, jer smo se, unatoč Slavkovoj opservaciji da će oporavak ”biti dug i težak”, najtoplije nadali da će se oporaviti i da će dovršiti tu svoju, kako mi je rekao, posljednju (ali autobiografsku) knjigu.

Unatoč nešto povoljnim vijestima par dana po našem posljednjem susretu Slavko je vraćen na Rebro zbog nove upale, pa su ga zatim (u subotu) pustili u stacionar blizu Kvaternikova trga (koji daje odličnju njegu, što znam jer je tamo do smrti živio predragi Predrag Matvejević), pak u utorak (prekjučer) je opet odveden na Rebro, zbog nove upale, ali je njegovo izmoreno tijelo, kako napisah na početku teksta, jučer reklo dosta, zbogom, tu se rastajemo.

Plači, Hrvatsko, ali plači ponosno: otišao je jedan od tvojih najboljih sinova, čovjek koji ti je desetljećima osvjetljavao obraz.

***

Rođen je, rekoh, 22. kolovoza 1928. u Sarajevu pri povratku njegovih roditelja iz Palestine u domovinu. Njegov pradjed Aron došao je 1890. u Karlovac iz Erdelja. Zaposlio se kao kalfa u knjižari Lisandera Reicha. Oženio je njegovu sestru Adolfu. Najprije su otvorili trgovinu mješovitom robom u Topuskom. Poslije su se preselili u Orljavac u Požeškoj kotlini. Odatle su otišli u Tuzlu, gdje su otvorili trgovinu staklom. Imali su šestero djece, među kojima je bio i Slavkov otac Ivo, koji je diplomirao agronomiju u Beču, vratio se nakratko u Tuzlu i, kao uvjereni cionist, otišao u Palestinu. Živio je u kibucu kod Haife baveći se poljoprivredom.

Godine 1928. se, sa suprugom Leom koju je upoznao u Palestini, vratio, ali ne u Tuzlu k ocu, nego u Karlovac, gdje je preuzeo knjižaru od svog ujaka. Nakon četiri godine rođen je i Slavkov brat Danko Goldstein, koji je kasnije promijenio ime u Danijel Ivin.

Inače, u knjigama Slavka Goldsteina je riječ o vrijednosnom sustavu kakav današnja Hrvatska s mukom učvršćuje: sustav koji pojedinca pretpostavlja masi, osobu ideji, mišljenje pukom uvjerenju, sumnju predrasudi, ali i otvorenost cinizmu; najopćenitije: slobodu neslobodi

Početkom Drugog svjetskog rata ustaše su ubile njegova oca Ivu Goldsteina, ponavljam: brutalno, ponad Gospića, u kompleksu Jadovno.

Slavko je iz Karlovca pobjegao u Banski Kovačevac, gdje ga je prihvatila obitelj Đerek. Danka je uzeo djed Aron u Tuzlu. Njihova majka Lea je od srpnja do kolovoza bila u zatvoru, a potom je, zahvaljujući nekim prijateljima, puštena.

U siječnju 1942. sve troje našlo se u Kraljevici. U travnju 1942. pridružili su se partizanima. Majka je rat provela u sanitetskoj službi, Danko je bio kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta, a Slavko je bio član borbenih partizanskih jedinica. Rat je završio s nepunih 17 godina u činu poručnika.

Maturirao je na karlovačkoj gimnaziji 1947. Potom su se preselili u Zagreb. Nakon uspostave države Izrael, 1949., emigrira s bratom i majkom te sudjeluje u borbi za opstanak te države. Nekoliko godina živio je u kibucu. Vraća se pedesetih u Zagreb.

Studirao je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Publicist, urednik i nakladnik. Bio je osnivač redakcije i urednik Vjesnika u srijedu, urednik na Radio Zagrebu, filmski scenarist, glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost i časopisa Erasmus, čiji je bio pokretač. Pokrenuo je i politički tjednik istoimena naziva – Tjednik. Utemeljitelj je naklada Liber i Novi Liber.

Uredio je više od 150 knjiga, a kao nakladnik radio na još oko 400 naslova. Najveći projekti su mu: Povijest hrvatske književnosti, Rječnik hrvatskog jezika, Rječnik stranih riječi autora Vladimira Anića suautor Hrvatskog enciklopedijskog rječnika 2002. Slavko je zaslužan i za izdavanje pretisaka temeljnih djela hrvatske kulturne baštine: Danice ilirske (1835. – 49.), Misala po zakonu rimskog dvora (1483.), Vrančićevog petojezičnog Rječnika (1595.), Belostenčeva Gazophylaciuma (1651.) i dr. te biblioteka Liber, Croaticus, Temelji, Historiae, Biografije – monografije, Kritička izdanja sabranih djela hrvatskih pisaca…

Bio je urednik kulturne rubrike Vjesnika u srijedu, urednik i komentator Radio Zagreba i glavni urednik izdavačkog poduzeća Stvarnost. Osnivač je i direktor Sveučilišne naklade Liber (1970.–1982.), urednik hrvatskih izdanja Cankarjeve založbe (1983.–1990.), osnivač i urednik Novog Libera (1990.–2015.). Pokrenuo je časopis Erasmus (1993.–1997.), časopis za kulturu demokracije, kako je stajalo u zaglavlju, u kojemu je bio i glavni urednik. Zajedno s još nekoliko hrvatskih intelektualaca bio je potpisnik zahtjeva za ostavkom predsjednika Franje Tuđmana 1993. objavljenog u tom časopisu.

Život Slavka Goldsteina, kao uostalom život goleme većine europskih – srednjoeuropskih naročito – Židova u 20. stoljeću, obilježen je s toliko patnje i tragedije, toliko dvojbi i prijeloma da slobodoljubivu čovjeku nisu potrebne fraze kako bi opisao dramu čovještva: ako posjeduje dovoljno humanosti, istinoljubivosti i hrabrosti za kritičku metodu, već će pukim nizanjem činjenica opisati i najdublje dno i najvišu plemenitost. Uvijek istinit, uvijek britak i direktan, uvijek iskren

Bio je predsjednik Izvršnog odbora Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske (1978.–1982.), predsjednik Židovske općine Zagreb (1986.–1990.), predsjednik Kulturnog društva ”Miroslav Šalom Freiberger” te prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), prve u novijoj Hrvatskoj (osnovane 20. svibnja 1989. kao Hrvatski socijalno liberalni savez), koja je najavila višestranačje. Bio je njen predsjednik do ožujka 1990., kada ga je naslijedio Dražen Budiša. Bio je i predsjednik Savjeta Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (2001.–2005.). Nakon pobjede SDP-a na izborima 2011. postao je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića).

Objavio je više od 600 novinskih, publicističkih i esejističkih radova te predgovora i pogovora knjigama koje je uređivao. Dobitnik je brojnih nagrada, odlikovanja i priznanja za književnu i nakladničku djelatnost (Kiklop 2010. – nagrada za životno djelo).

Knjige:

– Okrug Karlovac 1941. ; suautor (s I. Butkovićem i M. Bekićem), 1965.

– Prijedlog 85 – glas iz privrede; publicistika; Zagreb, 1985.

– Prijedlog 90 – glas iz privrede; publicistika; Zagreb, 1990.

– Holokaust u Zagrebu; suautor sa sinom Ivom (Novi Liber-ŽOZ, Zagreb, 2001.).

– 1941. – godina koja se vraća; Novi Liber, Zagreb, 2007; Nagrada Kiklop 2007. za publicističku knjigu godine; Nagrada Jutarnjeg lista za najbolju publicističku knjigu u 2007.

– Jasenovac i Bleiburg nisu isto (Novi Liber, 2011.), sa sinom Ivom.

– Tito (Profil, Zagreb, 2015.), sa sinom Ivom.

– Jasenovac-tragika, mitomanija, istina (Fraktura, 2016.).

(Ko)scenarist za filmove:

– Signali nad gradom; Ž. Mitrović, 1960.

– Prometej s otoka Viševice; V. Mimica, 1964.

– Četvrti suputnik; B. Bauer, 1967.

– Akcija Stadion; D. Vukotić, 1977.

***

”20. stoljeće proizvelo je najveće nade čovječanstva, ali je većinu i pokopalo. Postalo je grobnica velikih ideala. Naučilo nas je da su ideali najčešće zavodljive himere i da sumnja nije smrtna slabost, nego nužna obrana od pogibeljnih zabluda”

Da kani pisati o Jadovnom, strašnom mjestu pogibije njegova oca, saznao sam prije, čini mi se, godinu dana ili nešto više. Slavko je želio da mu pomognem u nekim istraživanjima koja se tiču Katoličke crkve tijekom 1941.

U međuvremenu mi je pripovijedao kako napreduje u radu, kako je zahvalan što je dobio pomoć važnih instanci kao što je Srpsko narodno vijeće (koje je otvorilo Slavku važan arhiv, premda je SNV više dobio jer je Slavko njima ostavio veći dio svoje arhive) te da je dobio i vrlo važne, rekao bih, ključne podatke iz Italije koji su ukazali na visok stupanj užasnutosti zločinima ustaša među talijanskim fašističkim vlastima, a koje su i izvršile pritisak na Antu Pavelića da zatvori kompleks Jadovno.

Goldstein je smatrao da mora istine radi otići korak dalje od onoga koji je napravio nedavno preminuli povjesničar Đuro Zatezalo, koji je sistematski proučio kompleks logora smrti Gospić-Jadovno-Pag. Svi koji smo poznavali Slavka Goldsteina znamo da je bio osoba koja je imala istančan osjećaj za preciznost u radu i koja je do u tančine provjeravala sve što napiše i/ili objavi.

Vjerujem da će netko sjesti, sakupiti Slavkove bilješke (premda je Slavko na kraju ipak želio ne pisati samo o ustaškim zločinima već i zaokružiti život, i ostaviti nam svoju autobiografiju) i dovršiti to važno djelo, ma koliko ono kratko ili dugo bilo. Mi to dugujemo Slavku i nama samima.

Slavko Goldstein nije bio hladni ekspert. Pišući povijest svoje zemlje i svog naraštaja, on je pisao o sebi i svojoj obitelji.

Ali još nešto, od toga važnije – pišući o prošloj Hrvatskoj, onoj iz 1941. i 1991., on piše, kako je konstatirao Miljenko Jergović komentirajući činjenicu da je Goldsteinova ”1941…” objavljena na jednoj od najuglednijih intelektualnih adresa anglosaksonskoga svijeta, o vlastitoj sadašnjosti i budućnosti, o svojoj zemlji i zemlji svojih unuka. ”Na najuzorniji način, Goldstein nastupa kao patriot, makar i posljednji hrvatski patriot, koji Hrvatskoj otvara put prema katarzi i iskupljenju”, napisao je kolega Jergović.

Ponovimo: Slavko Godstein velik je pisac. Najprije, on svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i čini to na besprijekoran način. Knjige razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u svom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu.

On ne piše isključivo iz perspektive žrtve ni analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj. Piše pokušavajući razumjeti motive i žrtava i zločinaca. Čitajući Goldsteina, mogli smo i sami vidjeti koliko je strahotno to ljudsko lice koje prepoznajemo razumijevajući motive ubojica.

Unatoč nešto povoljnim vijestima nakon što je par dana po našem posljednjem susretu Slavko vraćen na Rebro zbog nove upale, njegovo izmoreno tijelo je jučer reklo: dosta, zbogom, tu se rastajemo. Plači, Hrvatsko, ali plači ponosno: otišao je jedan od tvojih najboljih sinova, čovjek koji ti je desetljećima osvjetljavao obraz

Godsteinove knjige, pa tako i ova koja prethodi onoj na kojoj je sada radio (”1941. – godina koja se vraća”) imaju više slojeva. Prvi, onaj memoarski sloj obiteljske priče, gdje autor svjedoči o vlastitom životu u dramatičnim vremenima. Drugi je sloj povijesni.

Mnogi su ga, kao i ja, pitali zašto takav naslov knjige. ”Zato što je 1941. bila prva godina koja je u hrvatsko-srpske odnose unijela masovne zločine i postala prekretnica. Uz sve pokušaje ona nikad nije do kraja prevaziđena, vraćala se u svojim recidivima 1945., pa 1991., a na svoj način i 1995. godine”, kazao je Goldstein.

”Ako ova knjiga bar donekle doprinosi da tih vraćanja više neće biti, onda je ispunila svrhu”, kazao mi je na jednoj promociji dok se održavala židovska kulturna scena ”Bejahad” (što na hebrejskom znači ”zajedno”) u Opatiji.

Inače, u knjigama Slavka Goldsteina je riječ o vrijednosnom sustavu kakav današnja Hrvatska s mukom učvršćuje: sustav koji pojedinca pretpostavlja masi, osobu ideji, mišljenje pukom uvjerenju, sumnju predrasudi, ali i otvorenost cinizmu; najopćenitije: slobodu neslobodi.

I sve to bez apstraktnih fraziranja: život Slavka Goldsteina, kao uostalom život goleme većine europskih – srednjoeuropskih naročito – Židova u 20. stoljeću, obilježen je s toliko patnje i tragedije, toliko dvojbi i prijeloma da slobodoljubivu čovjeku nisu potrebne fraze kako bi opisao dramu čovještva: ako posjeduje dovoljno humanosti, istinoljubivosti i hrabrosti za kritičku metodu, već će pukim nizanjem činjenica opisati i najdublje dno i najvišu plemenitost.

Uvijek istinit, uvijek britak i direktan, uvijek iskren.

Završnu misao najbolje Slavkove do sada objavljene knjige svakako treba citirati kao poklon ljekovite misli onima koji bi ponavljali prošlost: ”Dvadeseto stoljeće proizvelo je najveće nade čovječanstva, ali je većinu i pokopalo. Postalo je grobnica velikih ideala. Naučilo nas je da su ideali najčešće zavodljive himere i da sumnja nije smrtna slabost, nego nužna obrana od pogibeljnih zabluda.”

Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika hrvatskog naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi.

Slavko Goldstein, velikan hrvatske kulture, naš je orijentir u tom bremenitom poslu. A taj je posao u prvome redu pomirenje: da, meni je Slavko Goldstein paradigma pomirenja i poštenja, istine i bratstva

Slavko je veliki i zbog toga što nije prešutio činjenice da partizani nisu znali biti humani, neokaljani u pobjedi. I ta ga je kritika koštala. Ali i dala mu je pravo da, s osobitim autoritetom i kao nitko do sada, opere to zaprljano lice naše Republike Hrvatske. Slavko je, zaista bio patriot.

Zagreb mu duguje trg, važnu ulicu, kao što glavni grad to duguje Vladi Gotovcu. A o njegovom voljenom Karlovcu da i ne govorim.

Slavko Goldstein, velikan hrvatske kulture, naš je orijentir u tom bremenitom poslu. A taj je posao u prvome redu pomirenje: da, meni je Slavko Goldstein paradigma pomirenja i poštenja, istine i bratstva.

Naravno, ne može bitri pomirenje ideologija jer je ustaštvo bilo zlo, čisto i užasno zlo, a ono što je pokrenulo Slavka, njegova brata Danka i majku Leu, odlazak u partizane, je bilo dobro. Ali pomirenja smije biti i mora se hitno dogoditi među nama. I ja ću kao kršćanski teolog kazati da je to obaveza koja proizlazi iz testamenta Isusa Krista da međusobno budemo jedno, kao što su On i Bog otac jedno.

Uvijek se trebamo sjećati i živjeti zajedno sa žrtvama u tom sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo.

To je mjesto gdje počinje istinska pravda. Slavko Goldstein je meni baš to: orijentir kako da se živi pravedno i kako da se dostigne pravda.

Još tekstova ovog autora:

• Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
• Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
• Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
• Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
• Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
• Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
• Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
• Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
• Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma
• Slovo o politici koja nije ni politikantstvo ni idiotizam

» Svi tekstovi ovog autora