“Zapravo je nebo suvremenoga čovjeka zdrobljeno u kiklopskome sukobu za bogatstvo i moć. Svijet mora pipati u tami sebičnosti i vulgarnosti. Znanje se kupuje lošom savješću, a dobrohotnost je stvar koristi. Kao dva zmaja bačena u more nemira, tako Istok i Zapad uzaludno pokušavaju ponovno pronaći dragulj života” – na taj način suvremeno doba definira Okakura Kakuzo, u čarobnoj knjizi Knjiga o čaju, prvi put objavljenoj 1903. godine. Kako bi ovo naše vrijeme, sto godina poslije, opisao senzibilni promatrač kulture, umjetnosti i ljepote? Tu buku, pred kojom gradski čovjek ne može pobjeći, koja ga grabi za uši u svakom kafeu i svakoj gostionici, na cesti buče motori, mladići otvaraju prozore prerađenih starih automobila, pa moramo slušati preglasne turbo-ritmove i razbijačke zvuke.
Najmlađe već u školi uče suparništvu i strahu za opstanak u tome globalnom kapitalističkom svijetu. Odgojiteljice vode djecu u velike trgovačke centre na rubu grada kako bi se ondje igrala igračkama koje će poslije zahtijevati od svojih umornih roditelja s ispražnjenim džepovima. Jurimo i žurimo na posao, pa u trgovine, pa razvozimo djecu… Živimo poput strojeva, rutinirano i bez pravog vremena za sebe i svoje bližnje.
Jasno je da riječ praznik najprije znači prazninu. Jer, kako možemo uliti još čaja u vrhom punu šalicu? Šalice naših duša uglavnom su pune do ruba: briga, strahova, nadanja, patnji i veselja, problema i njihovih rješenja… Previše je svega toga. Zbog toga su duše nemirne, a srca tuku prebrzim ritmom. Kronični umor, koji često postaje bolešću našeg vremena, posljedica je stresova i spaljenosti duša, s kojima su mnogi izgubili svaki dodir
Dolaze praznici – najavljuju reklamni zvončići – da su jeleni Djeda Mraza već upregnuti u saonice – što će samo pojačati ludilo. Gradovi su već odjenuli prazničko ruho, izlozi su primamljivo ukrašeni, na pultovima proizvodi koje uopće ne trebamo, ali su tako ljupki da bi ih stvarno bilo lijepo imati ili nekom darovati. Živimo u natrpanim stanovima, ormari su prepuni odjeće koju više ne odijevamo, jer već smo kupili novu, prema trenutačnoj modi, na police odlažemo kutije, tako da više i ne znamo što je u njima, podrumi i tavani puni su odloženog… Oko nas je previše stvari. Jer “kako je unutra – tako je i vani”. Unutra je nemir, brojni glasovi govore nam kako da živimo i što bismo trebali biti, medijski nam likovi nameću potrošačke vrijednosti, svakog je dana previše informacija… Rijetke su vrednote danas tišina i praznina.
Jasno je da riječ praznik najprije znači prazninu. Jer, kako možemo uliti još čaja u vrhom punu šalicu? Šalice naših duša uglavnom su pune do ruba: briga, strahova, nadanja, patnji i veselja, problema i njihovih rješenja… previše je svega toga. Zbog toga su duše nemirne, a srca tuku prebrzim ritmom. Kronični umor, koji često postaje bolešću našeg vremena, posljedica je stresova i spaljenosti duša, s kojima su mnogi izgubili svaki dodir.
Sve religije poznaju obredne praznike, koji čovjeku pomažu u sebi ostvariti prazan prostor. Preporučuju kako se očistiti. Očistiti stan, postiti, biti u tišini, meditirati, moliti, usredotočiti se. Sve zato da bismo bili spremni za praznik koji donosi radost punine postojanja. Nadu da naše postojanje ima dubok smisao, da na svijetu nismo usamljeni, već da smo svi povezani u cjelinu i sa svima jedno. To jedno je unutar nas. Da bismo ga prepoznali i sa zahvalnošću slavili, nije potrebno juriti po trgovinama, kupovati darove, naguravati se na polnoćkama i novogodišnjim zabavama. Zadovoljstvo i sreća ne dolaze izvana, nego iz našeg unutarnjeg stanja, koje možemo postići kada slušamo glas srca i govor duše. A oboje je moguće samo u tišini i praznini.
Naime, tada možemo vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a sebe izražavati na prirodan način: biti zaista takvi kakvi jesmo i za što jesmo. Biti spontani i neposredni živeći u punini svojega cjelokupnog bića. Zato si, za praznike koji dolaze, ne želim ništa više od toga da uspijem pobjeći buci i masi ljudi kako bih ukoračala u mir i tišinu svoje duše. Da bih proslavila ono što je najvažnije proslavljati – prazninu. Jer to je put u sebe
Knjiga o čaju prikazuje ceremonijalni japanski čajni obred. S kakvom se predanošću, jednostavnošću i milinom izvodi svaki pojedini pokret, od čišćenja šalice do pružanja čaja gostima. Nekad se u Japanu, dok ljudi još nisu živjeli u neboderima, obred čaja izvodio u čajnoj kući, postavljenoj u vrtu pokraj one u kojoj su živjeli. To je jednostavan, prazan prostor, koji majstor čaja najprije mora potpuno očistiti, da ne bude u njemu ni zrnca prašine. Nakon toga ondje postavlja cvijet ili lik ptice – kako bi u tome prostoru bio simbol prirode, čiji smo i mi dio. Taj cvijet ili ptica, ili neki drugi umjetnički predmet, govori o ljepoti koja postoji, o ljepoti za kojom čezne svaka duša.
Prelijepe su čajne šalice, kao i sve što se u čajnom obredu upotrebljava: čajnik, žličice, ubrusi… Pokreti pripremanja čaja točno su određeni, a izvode se posvećenom predanošću. Točno određenim brojem pokreta. Svaki predmet namijenjen čajnom obredu stoji na točno određenome mjestu. Nešto tako jednostavno, poput kuhanja i ispijanja čaja, može biti veličanstveno slavlje pažnje, čistoće i ljepote.
Čajni je obred razvijen iz zen-obreda. U pretprazničko vrijeme, kada s prijateljima ispijemo još više čaja nego obično, (naime, moje je obredno piće čaj, a ne kava), zbog čega rado iznova pretražujem klasika zen-literature, japanskoga majstora Shunryu Suzukija, koji je u SAD došao 1957. godine i ondje osnovao zajednicu Soto zen, Zen um, um početnika. Da je ne bih zaboravila, podcrtala sam si misao o početničkome duhu: “Duh početništva, duh je suosjećajnosti. Kad je naš duh suosjećajan, tada je bezgraničan.” Tijekom praznika trebali bismo pokušati probuditi takav duh, zbog toga slavimo prazninu i nemojmo nasjedati reklamnim zvoncima i masovnoj potrošačkoj histeriji.
Veliki je Suzuki naučavao da dok živimo u praznini, uvijek postoji mogućnost razumijevanja. Naime, tada možemo vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a sebe izražavati na prirodan način: biti zaista takvi kakvi jesmo i za što jesmo. Biti spontani i neposredni živeći u punini svojega cjelokupnog bića. Zato si, za praznike koji dolaze, ne želim ništa više od toga da uspijem pobjeći buci i masi ljudi kako bih ukoračala u mir i tišinu svoje duše. Da bih proslavila ono što je najvažnije proslavljati – prazninu. Jer to je put u sebe.
Još tekstova ovog autora:
- Moramo živjeti drugačije
- Ne treba!
- Vrt – vrata novog svijeta
- Moja učiteljica – SMRT
- Hvalospjev učiteljima
- Proljetno čišćenje
- O mutirajućoj generaciji
- Živjele razlike!
- Maska ili ono ispod nje?
- Ljevičarske litanije
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.