Olivera Jovanović
Kada me je svojevremeno kolega iz domena međureligijskog dijaloga upitao šta je to popadija, ja sam kao iz topa, šeretski izbacila: – Popadija je najvažnija institucija Srpske Pravoslavne Crkve! – Stop!
Iako sam se glasno nasmijala svom odgovoru i htjela nastaviti šalu, nakon njegova pitanja gdje je sjedište te institucije, zavapila sam: – Kolegaaaa, aman, pa ja sam popadija!
Davne i ratne 1992. godine, upisala sam Bogoslovski institut SPC-a u Beogradu. Mi djevojke smo, tih godina restauracije religije, zauzele pola Patrijaršijske sale u kojoj su se održavala predavanja.
– Drage koleginice, popovi ne možete biti, ali možete popadije – rekao nam je profesor Radovan Bigović.
Poražene ali nadobudne, negodovale smo, a on se nasmiješio i nastavio da nas uvodi u bogoslovlje.
Iako je profesor Bigović kroz šarmantni osmijeh preporučio da budemo popadije, to jeste da se udamo, dok smo obilazile studentske organizacije u potrazi za studentskim bonovima, kada bi službenici vidjeli u indeksu s kojeg smo fakulteta začulo bi se: – Šteta, tako mlade, a odoste u manastir.
Od udaje do manastirskog života sve u studentskom dahu budućih teologinja, pardon popadija.
Prošle su godine i profesor Radovan Bigović je bio naš gost, moga muža, sarajevskog paroha kojeg upoznah tokom studija – i mene sarajevske popadije.
Sloboda kojom sam shvatila sinov prikaz mene, pomogla mi je da kliknem u svom prirodnom habitusu. Jer sloboda je dar svima. Ja se u svojoj slobodi s kofom i krpom u ruci kao darom u sinergiji jednog hrišćanskog braka osjećam slobodno i prirodno. I znam da mnogima to nije u redu, i znam da je mnogima i čudno. Znam da je mnogima u današnjem kontekstu i zaostalo. Znam, ali meni je prirodno
– Visokoprečasna protinice sarajevska Olivera i šta kažete? (Tako je volio da me šeretski oslovljava, iako sam protinica Vanjinom titulom postala godinama kasnije.) Koliko vidim kod tebe sam dobro prorokovao?
– O daaa, dragi profesore, proročanstvo ispunjeno! – odgovorila sam vraćajući se još uvijek malo ljutito na trenutak na profesorova predavanja iz ranih devedesetih.
Međutim, kada je najstariji sin krenuo u školu, imali su zadatak da nacrtaju zanimanje svojih roditelja. Mene je, iako sam već imala deceniju profesionalnog rada u polju međureligijskog dijaloga iza sebe, nacrtao s krpom u ruci i kofom vode – čistila sam kuću. Tatu je nacrtao u svešteničkoj odeždi kako služi oltaru.
Da je ovakav crtež prof. Bigović pokazao da nam pride dočara šta nas čeka bila bi pobuna pola Patrijaršijske sale, nas stotinjak…
Sada sam gledajući crtež shvatila pravila – sinergiju života popa i popadije. To je dopunjavanje i zajedničarenje i u dobru i u zlu – kako smo i izgovorili na Sionu u Jerusalimu, kada je kandidat za sveštenika, da bi dobio parohiju oženio mene svoju popadiju.
Prvo popadija pa onda parohija. Krpa i kofa vode u mojim rukama su mogle, nakon takvog uslova, postati prirodne. I jesu, sin mi je crtežom pokazao. Znala sam, ali sada sam imala nacrtano. And I liked it.
Taj moj lik za krpu i kofu sa sinovog crteža proizašao je iz odgoja u slobodi. Baš suprotno od uvriježenog, a pogrešnog mišljenja o hrišćanskim, pride svešteničkim porodicama kao neslobodnim.
Moj otac je bio sveštenik, a ja sam dobila poziv u vrijeme SFRJ da u ime svoje osnovne škole budem u pratnji Štafete mladosti – tata me pustio da odlučim… Nije se miješao, mada sam njegovo mišljenje znala.
Privodili su ga često u stanicu policije na saslušanje jer je gradio prvu crkvu posle Drugog svjetskog rata u tom dijelu Bosne… 1984… Godina Olimpijade… Četiri decenije posle završetka Drugog svjetskog rata. Bez obzira na probleme s kojima se godinama suočavao, dao mi je slobodu da ja odlučim.
Kao što je Vanja, taj za kojeg sam se udala, dao slobodu malom Lazi da sam odluči kada će se pričestiti. Lazo je maleni dječak s dijagnozom autizma. Majka je dovodila Lazu na liturgiju i jarko željela da se Lazo pričesti. Lazo nije htio. Vanja je rekao majci da Lazu pusti da bude slobodan na liturgiji i da će Lazo u slobodi sam prići da se pričesti. Tako je i bilo. Lazo je stao u red, a Vanja je kleknuo s putirom pred Lazu i Lazo se, uz jake emocije majke i svih prisutnih pričestio. Kako je sloboda sveta!
Jedared sam, zbog svog stava o slobodi, a koji je duboko pravoslavan, doživjela negodovanje iz publike jer se jednoj ženi nije svidjelo, da se sinergija u hrišćanskom braku ispoljava kroz darove kojima ja doprinosim punoći parohijskog života tako što radim ono što sveštenik ne može.
Na primjer: On (ne) može/ (ne) umije da napravi krsni kolač ili slavsko žito za slavu hrama. Mislim vjerovatno može, ali naopako. I nije to moja dobar dan ja to znam ženska sujeta iz kuhinje. To je moja sloboda da sam tako shvatila i prihvatila naš brak.
Naravno da će se ovdje odmah potegnuti – on bi mogao da pokuša napraviti krsni kolač, a ti ne možeš ni da pokušaš – da budeš sveštenik.
Sada sam gledajući crtež shvatila pravila – sinergiju života popa i popadije. To je dopunjavanje i zajedničarenje i u dobru i u zlu – kako smo i izgovorili na Sionu u Jerusalimu, kada je kandidat za sveštenika, da bi dobio parohiju oženio mene svoju popadiju
Da, istina formalno-pravno ne mogu, ali i da mogu ja to ne želim. Svaku bih sahranu rodbinski proplakala. Ne bih mogla da slušam ispovijesti. Po svojoj mentalnoj konstrukciji ispovijesti bi me bacile u očaj i svaku bih u glavi ekranizovala i reprizirala i pravila filmski zaplet te tražila rasplet.
Šta je kome normalno i prirodno, a samim tim i slobodno? Kada me je poznanica upitala da li popadija može da nosi pantalone, pokazala sam na sebe – u tom trenutku sam u farmerkama u dvorištu roditeljske kuće čistila orahe, a ona je nastavila: – Ali znam jednu mlađu koja ne nosi.
– Da – izvalila sam opet, – vjerovatno nije zadovoljna kako joj pantalone stoje.
Ne nosi, možda ne voli, možda se jednostavno ne osjeća lijepo u njima. Moja mama, protinica, nikad nije nosila pantalone, npr. Jeste jednom trofrtaljne pri povratku s mora pa je u šetnji srela vladiku i sakrila se. Bilo je sram da je vladika takvu vidi. Shvatila je to kao znak da ih ne treba više obući.
I ja bih pobjegla da me vladika ne vidi, npr. u bermudama, ali bi ih opet obukla. S nadom da neću, u takvom izdanju, sresti vladiku. I to je moja sloboda jer se u takvom, iako pristojnom habitu, ipak ne bih mogla susresti.
Sloboda kojom sam shvatila sinov prikaz mene, pomogla mi je da kliknem u svom prirodnom habitusu. Jer sloboda je dar svima. Ja se u svojoj slobodi s kofom i krpom u ruci kao darom u sinergiji jednog hrišćanskog braka osjećam slobodno i prirodno. I znam da mnogima to nije u redu, i znam da je mnogima i čudno. Znam da je mnogima u današnjem kontekstu i zaostalo. Znam, ali meni je prirodno.
Ono Kantovo zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni su meni savršena kruna Božijeg sklada. Nekada s početka devedesetih u zvjezdano nebo gledala sam ”lajući na zvezde” da kažem da sam tu. Kasnije su mi one zasvjetlucale s crteža, kroz krpu i kofu. Svjetlucaju i danas u skladu s mojim darom u sinergiji jednog popa i jedne popadije. Slobodno.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Smisao korizmenog posta
- Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
- Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
- Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
- Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
- Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
- Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
- Kršćanstvo – mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca
- Banetu Bumbaru i onom vremenu kada je sve bilo naše
- Sarajevska crkva živih i mrtvih
