Ana i Otto Raffai
Kada smo nas dvoje bili cura i dečko, bilo je to sredinom 80-ih, bili smo oboje studenti teologije. Kao takvi znali smo i za crkveni nauk i za većinu naših vršnjaka kojima je taj nauk bio besmislen, živjeli su zajedno i koliko smo mi vidjeli bili su sretni i slagali se.
Nas dvoje, koji smo se odlučili za protokol kakav u katoličkom kontekstu jedini ima dozvolu, ipak smo u svojim dilemama tražili i malo jači razlog od same zabrane i poslušnosti slovu zakona. Tako smo se po savjet obratili osobi koju smo u to doba smatrali najjačim autoritetom u suvremenom življenju kršćanskog života. Jer do toga nam je bilo stalo.
Posjetili smo svog profesora Josipa Turčinovića. Razgovarali o tome što on misli zašto mi katolici smatramo da je dobro za par, za ljubav, za osobe slijediti zakone odricanja od predbračnog zajedničkog života i predbračnih seksualnih odnosa. Njegov odgovor nas je uvjerio.
No ono čega se sjećamo više od sadržaja našeg razgovora je stav prema nama, mladom paru, njegovim studentima: tu je bilo samo poštovanje i prema nama i prema našim intelektualnim kapacitetima. Ponudio nam se autentičan teološki sadržaj koji podržava našu slobodu i hrani nam um, srce i naš duhovni integritet
Koliko se sjećamo, bila je riječ o čovjeku kao slici Božjoj, slobodi i kapacitetu osobe da nosi svoju slobodu. Naprosto o tome da je neki teret, recimo teret zadatka zajedničkog života, pretežak, da postoji opasnost da ga mlada zajednica ne može nositi. Potrebna je podrška šire zajednice, a to je obitelj/rodbina, to je Crkva.
Ovjera pred tom širom zajednicom služi kao podrška novoj zajednici.
No ono čega se sjećamo više od sadržaja našeg razgovora je stav prema nama, mladom paru, njegovim studentima: tu je bilo samo poštovanje i prema nama i prema našim intelektualnim kapacitetima. Ponudio nam se autentičan teološki sadržaj koji podržava našu slobodu i hrani nam um, srce i naš duhovni integritet.
Anina majka Marija je rodila petero djece. Dva puta je imala spontani pobačaj i o tome je pričala kao o najvećem razočaranju u svom životu. Ona je baš voljela djecu. I to što više njih. Danas, kada ona već jedno desetljeće nije među nama, primjećujemo trag njenog utjecaja: i sami smo pristrani prema obiteljima s mnogo djece, ne slažemo se da je potrebno da ljudi imaju sve blagodati materijalnog blagostanja da bi se odlučili za dijete. No za razliku od Anine mame smatramo da se supružnici/partneri imaju pravo odlučiti i na obitelj bez djece.
Kada smo bili u zajednici Communaute de l’Arche 2004., koja njeguje ekumenski nadahnuto nenasilje (sam osnivač je katolički filozof Lanza del Vasto, učenik Gandhija), imali smo sreću da smo se našli u Borie Noble (tako se zove jedno od mjesta u kojem žive članovi zajednice i njihovi simpatizeri) upravo u vrijeme kada je Marie Andre bila pred porodom. Kada se zvono za molitvu oglasilo u vrijeme kada molitva nije bila predviđena, svi smo znali da se Marie Andre porodila. I svi smo krenuli prema njihovoj kućici.
Unutra je scena podsjećala na Božić: Marie Andre i bebica u krevetu, pored njih tata, i braća i sestre, mi ostali okolo, skroman domjenak i čak vino da se svečano proslavi. Posebno je na Božić podsjetio konjušar koji je također došao s polja, skinuo šešir i kleknuo kraj kreveta u znak poštovanja, radosti, divljenja.
Ovim smo skicirali način na koji smo odgajani za ljubav prema životu.
Grčka riječ za odgoj, paidagogia, etimološki znači vođenje dječaka prema vrijednostima . Dakle, tako su nas neki ljudi iz naše Crkve vodili prema ljubavi za djecu, za nov život, za svaki život.
U puzajućem ratu protiv pobačaja, kontracepcije, u kojem je žena nevidljiva, a njena prava u glavama ”križara” još ne postoje, duha te pedagogije nema. Ni nalik uvažavanju kojim je zračio razgovor s prof. Turčinovićem koji nas je svojim uvažavanjem uvjerio, ni nalik ljubavi za djecu iz vlastitog primjera majke, jer taj primjer muževi klerici i ne mogu iskustvom potvrditi. Ali nemaju ni poniznosti da se ne hvataju teme kao da imaju iskustva. Ni traga podrške zajednice kakvu smo vidjeli u l’Arche.
U svim tim primjerima postoji nešto što kronično nedostaje ”križarima” protiv kontracepcije, a to je učenje Crkve o SLOBODI djece Božje.
Koliko se sjećamo, bila je riječ o čovjeku kao slici Božjoj, slobodi i kapacitetu osobe da nosi svoju slobodu. Naprosto o tome da je neki teret, recimo teret zadatka zajedničkog života, pretežak, da postoji opasnost da ga mlada zajednica ne može nositi. Potrebna je podrška šire zajednice, a to je obitelj/rodbina, to je Crkva
Crkveni nauk definira narav čovjeka s dva ključna pojma: razum i sloboda. A kao da politika protiv žena da koriste kontracepciju upravo ne vjeruje Bogu koji se usudio osobu stvoriti tako slobodnu da može odlučivati o svom životu. Radije bi ipak oni umjesto Boga kontrolirali ženu, jer valjda je ona još uvijek ”nesavršeni muškarac”, kako se davno, slijedeći Aristotela, a ne biblijsku tradiciju, prevario u procjeni veliki filozof i svetac Toma Akvinac.
Fundamentalističke tendencije dijela katolika koji zamišljaju da su jedini ispravni upravo tu tradiciju slobode, utemeljenu na nauku vlastite Crkve, skrivaju.
Taj fundamentalizam ovime prokazujemo; on je u teologiji ono što je u medijima fake news: prolazi jer je jednostavan, djeluje kao nauk, a nije sasvim jer zanemaruje spoznaje koje Crkva, zahvaljujući suvremenoj teologiji, sakuplja desetljećima, barem od Koncila, a one uključuju suradničko dijaloški odnos sa suvremenim znanostima.
Jedino tako Crkva i može biti relevantna sugovornica u pitanjima suvremenog društva.
Kontracepcija je pitanje katoličkog morala: u enciklici Humanae vitae papa Pavao VI. proglašava kontracepciju neprihvatljivom za katolike budući da katolički nauk definira spolni čin kao istodobno čin ljubavi i prokreacije.
U tom smislu je Bog, a ne čovjek taj koji kontrolira hoće li se ili ne roditi novi čovjek.
No postoji ipak nešto što se zove prirodna regulacija začeća koju katolici mogu primijeniti, jer ona omogućava da usklade svoje i Božje gospodarstvo nad planiranjem obitelji i tako ostvare svoje odgovorno roditeljstvo (također katolički pojam).
Sama enciklika je naišla na unutarkatoličku kritiku, a koliko se poštuje pokazuju statistike o korištenju kontracepcije u mladih i u nas.
No iznimno je važno u javnom diskursu razlikovati ovo: unutarkatoličko uvjerenje da je kontracepcija nedopustiva je samo katolički, a nikako općeprihvaćeni pogled. Još manje znanstveni pogled na kontracepciju.
Argumenti kako je ona štetna ili korisna za zdravlje, kako se koristi za liječenje ili kako nije 100% sigurna su irelevantni za temu budući da je osnovni razlog zbog kog su katolici protiv kontracepcije zabrana u enciklici Humanae vitae. Pri čemu i katolici toj enciklici mogu uputiti prigovor savjesti budući da se ne radi o definiranju vjerske istine ex cathedra.
No, pretpostavljamo da barem dio katoličke većine u Hrvatskoj slijedi upute Pavla VI. Nismo sigurni da enciklika nalaže da ljekarnica ne smije davati kontracepciju. Ali ako se i tako čita, kome ljekarnica upućuje prigovor savjesti?
Crkveni nauk definira narav čovjeka s dva ključna pojma: razum i sloboda. A kao da politika protiv žena da koriste kontracepciju upravo ne vjeruje Bogu koji se usudio osobu stvoriti tako slobodnu da može odlučivati o svom životu. Radije bi ipak oni umjesto Boga kontrolirali ženu, jer valjda je ona još uvijek ”nesavršeni muškarac”, kako se davno, slijedeći Aristotela, a ne biblijsku tradiciju, prevario u procjeni veliki filozof i svetac Toma Akvinac
Prigovor savjesti je instrument mirovnog djelovanja građana koji prigovorom prakticiraju svoju SLOBODU tako što se suprotstavljaju sustavu koji reprezentiraju donositelji odluka, dakle oni koji su nam nadređeni, a ne oni koji imaju manje moći od nas.
Prigovarači savjesti u prošlom ratu bili su građani koji nisu htjeli ići u rat, odbijali su oružje. Odbili su jednu obavezu zakonom nametnutu svim muškarcima.
Motiv je također bio pro life: nisu htjeli ubijati druge ljude.
Nismo primijetili da je prigovor savjesti muškaraca koji ne žele uzeti pušku jer ne žele ubijati podržala Katolička Crkva kod nas. Mogao bi se steći dojam da njeni predstavnici radije podržavaju prigovor savjesti koji se tiče rađanja i sprečavanja začeća, dakle područja koja su više vezana za kompetencije žena, nego prigovor savjesti koji se tiče ubijanja u ratu, dakle područja o kojem još uvijek u većini odlučuju muškarci.
Prigovor savjesti treba čuvati od populističke zloupotrebe da se taj važan instrument afirmacije slobode osobe pred sustavima ne obezvrijedi kao što se događa s institutom referenduma. Zato je važno razlikovati situacije kada je prigovor savjesti instrument afirmacije slobode, a kada je kamuflirano sredstvo kontrole i prisile.
Jedno treba znati: tko prigovara savješću čini to radi afirmacije svoje slobode, ali NE i da bi prisilio drugoga da na isti način misli i djeluje kao on.
Prigovor savjesti nije sredstvo kojim se služimo da bismo ograničili slobodu druge osobe. Moja sloboda je sloboda drugoga koji drugačije misli; tek tada je i moja sloboda ostvarena.
Prigovor savjesti mogu uložiti sve žene koje ne žele koristiti kontracepciju. I onda će farmaceutska industrija u svom umanjenom profitu osjetiti sve čari nenasilnog otpora. Ali žena koja po svojoj savjesti uzima kontracepciju treba je dobiti, jer savjest ljekarnice koja joj je ne želi dati nije savjest te žene niti ljekarnica ima ingerencije nad njenom savjesti.
Podmuklo je ako se prigovor savjesti zloupotrebi za manipulaciju te se kriminalizira kontracepcija jer, ponavljamo, kontracepcija nije dopušteno sredstvo kontrole rađanja samo u katoličkom kontekstu.
Zlo nije u stvarima, nego u odnosu prema ljudima, u našem slučaju prema ženama koje koriste kontracepciju.
Neosjetljivost za njihovo iskustvo proporcionalno raste s manjkom iskustva o tome što znači biti žena, biti roditelj, biti odgovorna cijeli život.
Taj fundamentalizam ovime prokazujemo; on je u teologiji ono što je u medijima fake news: prolazi jer je jednostavan, djeluje kao nauk, a nije sasvim jer zanemaruje spoznaje koje Crkva, zahvaljujući suvremenoj teologiji, sakuplja desetljećima, barem od Koncila, a one uključuju suradničko dijaloški odnos sa suvremenim znanostima
Broj uključenih celibataraca u raspravu o kontracepciji i rađanju navodi nas na taj zaključak. Ne bismo željeli da se iz neiskustva, neosjetljivosti za ženska ljudska prava, iz sljepila za kompleksnost problema u koji su se upustili ”križari” protiv kontracepcije izrodi traženje da se ubuduće i ona zabrani, pa da valjda imamo više pobačaja, koje u jednom idealnom svijetu istih također treba zabraniti.
Što će, kako iskustvo potvrđuje, povećati broj ilegalnih pobačaja i rizik od više mrtvih žena.
To je scenarij pred kojim ”križari” protiv kontracepcije zatvaraju oči, a nas to plaši i zato ovo pišemo.
No, takav tijek stvari nije nužan.
Možemo drugačije ukoliko uspijemo umjesto kontrole osnažiti ljude za slobodu, za izgradnju odgovorne savjesti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nenasilje je svijetla točka naše katoličke tradicije
- Mi dišemo za tebe, George Floydu
- Zaneseni za dobro
- ”Za dom – Spremni” i privid miroljubivosti
- U koju je to tradiciju Isus uskrsnuo?
- Usporimo, za ljubav jedine nam planete Zemlje
- Dan žena: Hoćemo li se pridružiti njemačkim katolkinjama?
- Čija je briga u Crkvi izgradnja mira?
- Ima li Božića 2019. godine?
- Pare ili pravednost
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.