Slovo o Seadu Muhamedagiću, čovjeku koji me učio misliti

Mnogi dragi ljudi odlaze, prerano. Otišao je tako i meni jako važan čovjek, intelektualac kojeg sam rano upoznao, još dok sam vodio one emisije duhovnosti i političke teologije na OTV-u (In medias res) zbog kojih me je šira javnost i upoznala – književni prevoditelj, publicist i pjesnik Sead Muhamedagić, kojeg su u stručnoj javnosti smatrali jednim od najvećih prevoditelja u Hrvatskoj. Imao je 67 godina.

Rođen je 1954. na Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini, diplomirao je germanistiku (1977. kod profesora Žmegača) i jugoslavistiku u Zagrebu, i najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Priredio je i ”Antologiju novije austrijske drame”, a izdvojimo i prijevod izabranih drama Thomasa Bernharda ”Trg heroja”. U bibliografiji nalazimo i da je preveo ”Kazimira i Karolinu” Ödöna von Horvatha za riječki HNK Ivana pl. Zajca.

Također je prevodio liriku, uglazbljenu poeziju, esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodio je na njemački.

Za prevodilački rad dobio je 1996. godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Na njihovim stranicama stoji da je ”Sead bio mudar i blagonaklon savjetnik u radu Upravnog odbora, pa se nadamo da ćemo to njegovo neizmjerno nasljeđe dostojno očuvati”.

Seada nisam smetao, nisam ga nazivao, osim nekoliko puta. Smatrao sam da je on kao neki monah u vječnoj keliji, tako sam doživljavao njegovu sljepoću, posvećenost poslu, pojavu, genijalnost, profinjenost duše i njegov glas preko telefona. Taj me je čovjek, među inima, učio misliti

Premda slijep, prevodio je cijeli život. Djelovao je kao samostalni umjetnik, književnik i prevoditelj. Također, pisao je publicistiku i pjesme poput zbirki ”Slijepčev vir” te ”Pop i pop”.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek uputila je izraze sućuti u ime ministarstva i svoje osobno u povodu odlaska Seada Muhamedagića. ”Svojim vrijednim radom, punim iskrenog entuzijazma i velike erudicije, gospodin Muhamedagić je na hrvatski jezik preveo brojna djela njemačke književnosti i tako uvelike obogatio hrvatsku kulturu. Upravo je povezivanju i međusobnom razumijevanju dviju kultura, najplemenitijem cilju književnog prevođenja bio posvećen njegov opus, ali i cijeli njegov život”, napisala je.

U ovom trenutku, dodala je, spominjemo se i njegova vlastitog književnog rada kojim je kao pjesnik i publicist također stekao priznanje čitateljske publike.

”Pamtit ćemo ga, ne samo po njegovom iznimnom prevoditeljskom i književnom opusu, već i posebno kao prijatelja koji je uvijek bio spreman pružiti ruku i pomoći svakom kolegi, koji je kontinuirano javno djelovao i predstavljao prevodilaštvo kao struku koja zaslužuje poštovanje i ugled”, istaknula je ministrica.

Njegov je rad, naglasila je, ostavio duboki trag u očuvanju i uzdizanju statusa i digniteta književnog prevodilaštva, stoga će svojim odlaskom doista nedostajati i prevoditeljskoj struci i hrvatskoj kulturi općenito, izvijestila je Hina u srijedu 4. kolovoza.

Od tih meni jako važnih emisija koje sam odradio na OTV-u od ožujka 1992. dok me HDZ (čitaj Ivić Pašalić, kako mi je tada rečeno – naredbodavac, preko Vinka Grubišića, koji je odluku amenovao, te egzekutora te ružnoće, Branka Uvodića) nije bacio na ulicu, koncem 1994., tri emisije strašno pamtim jer sam nakon njih doma došao kao nakon intenzivne duhovne vježbe: one s kardinalom Franjom Kuharićem (ja sam prvi koji je uživo odradio intervju s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom), onu s teologom Ivanom Golubom i onu s dragim Seadom Muhamedagićem.

Sead je toliko toga važnog ostavio iza sebe i toliko je obogatio našu duhovnost i kulturu da je to teško opisati. Spomenut ću, barem ovu knjigu koju je preveo, a spada u fundamentalne knjige za svakog teologa, monumentalno djelo: ”Rudolf Otto: Sveto. O iracionalnom u ideji božanskoga i njezinu odnosu spram racionalnoga”, Scarabeus, Zagreb, 2006.

Sead je u jednom razgovoru kojeg je vodila Anda Bukvić Pažin (Portal Moderna vremena info) rekao kako je počeo prevoditi: ”Ja sam svoj prvi prijevod napravio za Treći program tadašnjeg Radio-Zagreba još 1978. godine, i to je bilo Hofmannstahlovo ”Pismo lorda Chandosa”. U međuvremenu sam prevodio neke teološke meditacije – to su bili tekstovi koji su imali esejističko obilježje, pa su se mogli smatrati književno relevantnima. Zapravo sam pravu priliku da se okušam u opsežnijem književnom prijevodu morao čekati sve do početka devedesetih”.

Mnogi dragi ljudi odlaze, prerano. Otišao je tako i meni jako važan čovjek, intelektualac kojeg sam rano upoznao, još dok sam vodio one emisije duhovnosti i političke teologije na OTV-u (In medias res) zbog kojih me je šira javnost i upoznala – književni prevoditelj, publicist i pjesnik Sead Muhamedagić, kojeg su u stručnoj javnosti smatrali jednim od najvećih prevoditelja u Hrvatskoj. Imao je 67 godina

Osim što je bio veliki poznavatelj klasične glazbe, silno ga je zanimala psihologija i psihoterapija pa je završio edukaciju iz logoterapije i egzistencijske analize, prevodeći seminare po metodama Viktora Frankla.

Zašto sam spomenuo knjigu Rudolfa Otta? Zato jer je to za Seada bila, kako je rekao za MVinfo, ”prava knjiga” za njega, jer je Sead konvertirao na kršćanstvo. ”Bio sam u mogućnosti da se odlučim hoću li primiti kršćanstvo katoličke ili evangeličke provenijencije. Mogao sam razmišljati i o pravoslavlju, jer sam preveo knjigu koja silom prilika nikad nije objavljena”.

Bio je to ”Priručnik istočnog bogoštovlja”. Seadu je rad na tome opsežnom prijevodu bilo dragocjeno iskustvo, jer je na taj način upoznao istočno kršćanstvo. Temeljito je iščitavao i evangeličke teologe i kazao da je mnogo toga od njih naučio, posebno od Karla Barta, Bultmanna, Moltmanna i drugih.

”Tako sam već čuo i za Rudolfa Otta, kojega u to doba nisam čitao. Otto je bio đak velikog teologa Schleiermachera i meni je bio posebno važan, jer je uveo tzv. govor o numinoznom, o svetom koje nije prvenstveno moralna nego iznad svega iracionalna kategorija. I to je ponajbolje štivo te vrste”.

Prevodilački je to, kazao je, bio kompleksan zadatak, jer je sadržavao i neke zahtjevne duhovne pjesme (Gellert) koje je trebalo valjano prepjevati, kao i hvalospjev koji se inače čita na blagdan židovske Nove godine, a koji je Rudolf Otto prepjevao s nizozemskoga i hebrejskoga.

”O svojim sam rješenjima raspravljao s pokojnim patrom Bonaventurom Dudom. Njemu su se svidjela moja rješenja. U vrijeme kad je knjiga izišla (2006.), taj je samozatajni prevodilac Novoga zavjeta još uvijek bio u dobroj kondiciji. To su posebni teološki termini, pa u tom slučaju nije dovoljno biti samo teolog, jer je riječ o tekstovima posebne filološke zahtjevnosti”, rekao je Sead.

Sve mi se to sada vraća kada se pokušavam sjetiti sadržaja, teme našeg razgovora na OTV-u.

Seada nisam smetao, nisam ga nazivao, osim nekoliko puta. Smatrao sam da je on kao neki monah u vječnoj keliji, tako sam doživljavao njegovu sljepoću, posvećenost poslu, pojavu, genijalnost, profinjenost duše i njegov glas preko telefona. Taj me je čovjek, među inima, učio misliti.

Da, genijalnost, posvećenost, duhovnost…

Vidimo to i u ovom pasusu navedena razgovora: ”Napravio sam prepjeve nekih naših antologijskih pjesama na njemački. Prepjev pjesme ”More” Josipa Pupačića dobro mi je uspio. Tu sam nad nekim stihovima dugo razmišljao: I zagrli me more oko vrata. Ima puno slogova, pa sam prepjevao tako da dođu do izražaja i grljenje i vrat: … und es umarmt mich dann das Meer und halst mich. Posljednji stih bio je još veći problem: I smijemo se, smijemo se moru – razmišljao sam što ću s glagolom, lachen lachen? Morao sam dodati nešto: Freuen uns des Meeres (= radujemo se moru). Da je Pupačić živ, molio bih ga da mi to rješenje blagoslovi, ali nije, no ja sam to s njim na duhovnoj razini razriješio!”

”Pamtit ćemo ga, ne samo po njegovom iznimnom prevoditeljskom i književnom opusu, već i posebno kao prijatelja koji je uvijek bio spreman pružiti ruku i pomoći svakom kolegi, koji je kontinuirano javno djelovao i predstavljao prevodilaštvo kao struku koja zaslužuje poštovanje i ugled”

I tako, ode Sead Bogu kojem se molio i koji ga, siguran sam, miluje i raduje mu se.

Čini mi se da se Bog sada opušta uz prelijep Seadov glas (bio je sjajan govornik i moderator). Sead sada vidi sve, oči duše su mu konačna utjeha i nagrada i kao da čujem Seada kako kazuje stihove Friedricha Schillera:

Radost divni dar Božanstva dijete polja nebeskih,
Tvojim žarom opijeni stupamo do praga tvog.

Kad nas tvoja moć izmiri, nestat mora razdor sav.
Svaki čovjek brat je drugom, tvoj kad divni slijedi put.

Svaki čovjek koji sreću vjernog prijateljstva zna,
Svaki koji zna za ljubav nek’ nam svoj pridruži glas.

Sve što može jedno biće na toj zemlji svojim zvat.
Kom to nije dano, bijednik taj za radost neće znat…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Jedna mala, a ujedno i ogromna sarajevska Porfirijeva gesta
• Maja Lukač-Stier lupeta o ”bleiburškom genocidu”
• Porfirije smatra da se Crkva ne može poistovjetiti s narodom
• Važno: mit o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu ruši baš SPC!
• U Jeruzalemu smo, a Viktor Ivančić viče ”raspni ga!”
• Bulšiti Jutarnjeg lista o papi Franji i patrijarhu Porfiriju
• U Crnoj Gori se psuje, prijeti i pale se gume u ime Krista?
• Eric Clapton gura mnoge u veće zlo. Antivakseri likuju!
• Patrijarh Porfirije kao zatočenik semantičkog logora
• Nije istina da sam ”peglao Komšićev imidž za novac”

» Svi tekstovi ovog autora