Slučaj Mirka Graorca (3)

Uvod

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu, ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom.

U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora.

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (koji su u nekoliko navrata dostavljani DORH-u i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek.

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali onda na odgovornom sudu i pravnoj državi nije da svoje katastrofalne greške proba prikriti ili da se odbija s njima suočiti, nego da ublaži njihove posljedice.

Seljaci koji su došli iz Bajinca potvrditi da je u inkriminirano vrijeme M. Graorac bio u Bajincima, da je gotovo svaki dan radio kod njih teške fizičke poslove i da naprosto nije mogao biti u Manjači. Sud prelazi preko tih svjedočenja i bez i jednog materijalnog dokaza donosi presudu od 15 godina zatvora

Kronologija slučaja koja slijedi napisana je na osnovu četiri članka o slučaju Mirka Graorca objavljenih u Feral Tribuneu (FT) tokom 2003. i članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji (SD) 22. svibnja 2010.

Nastavak 3.

Ponovljeno suđenje

U ponovljenom procesu na Županijskom sudu u Splitu, pred sudskim vijećem kojim predsjedava sutkinja Spomenka Tonković, 23. – 26. lipnja 2000., pročitani su iskazi svjedoka iz 1996., a svjedoci koji su 1996. tvrdili da su iz HV-a ”prekomandirani” su u HVO. Ovaj put saslušani su i svjedoci obrane, seljaci koji su došli iz Bajinca potvrditi da je u inkriminirano vrijeme M. Graorac bio u Bajincima, da je gotovo svaki dan radio kod njih teške fizičke poslove i da naprosto nije mogao biti u Manjači.

Sud prelazi preko tih svjedočenja i bez i jednog materijalnog dokaza donosi presudu od 15 godina zatvora.

Sud nije uzeo u obzir ni službeni izvještaj Komisije za ratne zločine BiH. Prema tom izvještaju ne postoji nikakva prijava protiv M. Graorca niti ikakvo saznanje o njemu. No najteži zločin koji svjedoci pripisuju Graorcu, a sud prihvaća, je ubojstvo sedam viđenijih muslimana koje su dovezli iz Omarske i ubili odmah po dolasku, ispred ulaza u logor Manjaču, navodno stražari pod zapovjedništvom Mirka Graorca(U Globusu od 1. lipnja 1996. objavljen je intervju s Ž. Toleom; nadnaslov je ”Svjedočenje o krvniku s Manjače”, a naslov je tvrdnja Ž. Tolea uzeta iz intervjua: ”Graorčevi su stražari u samo jedno jutro zaklali sedmoricu zatvorenika”).

Naprosto je nemoguće da u vezi s tako strašnim zločinom nije bilo ni jedne prijave protiv M. Graorca koji je, prema svjedocima, bio drugi ili treći u zapovjednoj hijerarhiji logora Manjača.

Boravak u Lepoglavi

Vrhovni sud je 20. veljače 2001. potvrdio presudu Županijskog suda u Splitu iz 2000. godine i M. Graorac odlazi na služenje zatvorske kazne u Lepoglavu.

GOLJP je dobio u veljači 2003. potvrdu iz Predsjedništva BiH od Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima da ”oni nemaju nikakvih podataka koji bi M. Graorca dovodili u vezu s događajima u koncentracionom logoru Manjača”. Isto takvu službenu potvrdu dobili smo od Udruženja logoraša BiH. S obzirom na inkriminacije koje se M. Graorcu stavljaju na teret i zbog kojih je osuđen, ponavljamo, naprosto je nemoguće da te dvije specijalizirane i zainteresirane ustanove, uzevši u obzir da su gotovo svi logoraši u Manjači državljani BiH, a bar 95% muslimani, ne bi o tome znale ništa

GOLJP je dobio u veljači 2003. potvrdu iz Predsjedništva BiH od Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, da ”oni nemaju nikakvih podataka koji bi M. Graorca dovodili u vezu s događajima u koncentracionom logoru Manjača”. Isto takvu službenu potvrdu dobili smo od Udruženja logoraša BiH. S obzirom na inkriminacije koje se M. Graorcu stavljaju na teret i zbog kojih je osuđen, ponavljamo, naprosto je nemoguće da te dvije specijalizirane i zainteresirane ustanove, uzevši u obzir da su gotovo svi logoraši u Manjači državljani BiH, a bar 95% muslimani, ne bi o tome znale ništa.

I od izvora u Banjaluci dobili smo pismenu potvrdu da imena M. Graorca nema na popisu stražara u Manjači.

Mirko Graorac prebačen je 11. travnja 2003. iz zatvora u Lepoglavi u zatvor u Banjaluci, gdje je trebao nastaviti izdržavati kaznu koju mu je odredio splitski Županijski sud.

Početkom ožujka 2003., kad smo posjetili Graorca u Lepoglavi, upravitelj kaznionice rekao nam je da je Graorac prošle godine podnio molbu da ostatak kazne odsluži u BiH i da je molba odobrena. Ta je molba bila jedna od tema našeg trosatnog razgovora s Graorcem. Naime, on je više puta isticao da ne želi nikakvo pomilovanje, nego samo pravedno suđenje jer ništa od onoga što mu se pripisuje nije počinio.

Na kraju je rekao: ”Znate, da ste došli prije, ja ne bih ni podnio molbu za premještaj. Kad sam podnio molbu, već sam sedam godina bio nevin u zatvoru, a da se nitko više nije zanimao za moj slučaj. Mislio sam – Komisija za ratne zločine BiH je poslala sudu službenu potvrdu da oni ne vode ništa protiv mene. Da sam bio stražar u Manjači i da sam radio zločine na njihovom teritoriju, oni bi morali znati. Možda će oni napraviti obnovu procesa. A i brat, koji živi u Zemunu, će me moći posjećivati u zatvoru u Banjaluci. No ja želim da se proces prije svega obnovi u Hrvatskoj, gdje kao građanin Hrvatske želim živjeti sa svojom obitelji. Recite, što da radim?”

Osuđen je nevin čovjek

Kako savjetovati čovjeka koji je, po svemu sudeći, nevin osuđen u jednom aljkavo i pristrano vođenom procesu? U tom procesu Vrhovni sud prvo je ukinuo presudu splitskog Županijskog suda argumentirajući svoju odluku jednim dubioznim objašnjenjem, da bi novu, jednako upitnu presudu, potvrdio.

Jedino što je u prvom procesu nedvojbeno utvrđeno je da su neki od svjedoka u trenutku zarobljavanja bili vojnici HV-a. Oni to na sudu sami izjavljuju, a isto slijedi i iz materijalnih dokaza. Takvih dokaza da je Graorac bio u Manjači nije bilo, a svjedoke koji tvrde da Graorac nije bio u Manjači sud nije htio saslušati.

Vrhovni sud RH poništio je prvostupanjsku presudu jedino zbog toga ”jer bi tvrdnja da su vojnici HV-a ratovali u BiH mogla imati dalakosežne posljedice”.

U svojoj odluci Vrhovni sud tvrdi i jednu presudnu neistinu: ”da optuženi nije ni pokušao poreći navode svjedoka”.

U međuvremenu smo našli ljude iz Banjaluke koji imaju popis čuvara iz Manjače. Na tom popisu Graorca nema. Našli smo logorskog administratora koji tvrdi da Graorac u Manjači nikad nije bio. Hoće li sud u Banjaluci moći odbaciti ta svjedočenja kao nedostatna za reviziju procesa?

Kako savjetovati čovjeka koji je, po svemu sudeći, nevin odsjedio u zatvoru osam godina i mora još sedam?

Graorcu smo rekli da bi za hrvatsko pravosuđe, a i za njega ako želi živjeti u Hrvatskoj, bilo mnogo bolje da do obnove procesa dođe u Hrvatskoj, da ćemo nastojati naći nove činjenice kako bi došlo do revizije procesa, ali da garantirati ne možemo ništa, te da je odluka o njegovom prebacivanju u banjalučki zatvor već donesena.

U međuvremenu smo našli ljude iz Banjaluke koji imaju popis čuvara iz Manjače. Na tom popisu Graorca nema. Našli smo logorskog administratora koji tvrdi da Graorac u Manjači nikad nije bio. Hoće li sud u Banjaluci moći odbaciti ta svjedočenja kao nedostatna za reviziju procesa?

Jednom od važnih svjedoka optužbe B. Duvnjaku rekao sam kako je on ključni svjedok jer je svjedočenje V. Ugrina upitno. Sličnu formulaciju upotrijebio je i sudac u prvom suđenju: ”Ako i uzmemo da je svjedočenje Vlade Ugrina upitno…”. Graorac je, naime, tvrdio da ga je Ugrin tukao prije ispitivanja. Na to me taj važni svjedok optužbe upitao što sam po nacionalnosti.

Kad sam mu rekao da sam Hrvat, uzvratio je: ”Slab ste vi Hrvat kad vam je svjedočenje Vlade Ugrina upitno.” – ”Ali to je rekao sudac u izricanju presude!” – ”Ništa ja ne znam. Ja sam na sudu rekao što sam rekao i to bih ponovio i danas i kad to ne bi bila istina!” Začuđen, upitao sam ga znači li to da bi lažno svjedočio. Tada mi je počeo tumačiti da on nikada nije u krivu.

Drugi ključni svjedok optužbe je u privatnom razgovoru izjavio da on Graorca nije prepoznao, ali kad su drugi tvrdili da su ga prepoznali, onda je to rekao i on.

Za Graorca, za hrvatsku javnost i za pravosuđe u Hrvatskoj bitno bi bilo da do obnove procesa dođe u Hrvatskoj. Bez toga će uvijek ostati sumnja, potkrijepljena činjenicama, kako je osuđen nevin čovjek i kako nije bilo snage da se odluka preispita.

(Nastavlja se)

Još tekstova ovog autora:

• Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
• Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
• Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
• Krik slobode
• Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
• Pitanje Milanoviću “o tome”
• Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
• Zaustavimo relativizaciju ustaških ”cvjetova zla”
• Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa
• Antifašizam je vjekovna borba za bolje i pravednije društvo

» Svi tekstovi ovog autora