Drago Pilsel
U subotu 4. listopada 1997. sam bio u zagrebačkoj katedrali na ceremoniji ustoličenja do tada krčkog biskupa Josipa Bozanića, nasljednika nadbiskupa Franje Kuharića (kojeg je papa Ivan Pavao II. ostavio čak tri godine da nastavi služiti kao nadpastir nakon ispunjenja dobi za umirovljenje, 75 godina), pažljivo sam poslušao Bozanićevu nastupnu besedu te sam, vjerojatno i ponesen nekim Bozanićevim važnim iskoracima/obećanjima, u ponedjeljak 6. listopada na cijeloj drugoj strani Novoga lista objavio komentar te njegove propovijedi i dao joj, priznajem, iz današnje perspektive, promašen naslov: ”Hrvatska će ga zavoljeti”.
Ne, ne sramim se tog teksta, premda sam ne jednom rekao da bih samo taj tekst u cijeloj mojoj karijeri drugačije napisao (i pokojni naš kolumnist i prvi glavni urednik Glasa Koncila Vladimir Pavlinić se, kao i ja, radovao i onda morao priznati da se malo zaletio), jer se tada u katedrali na Kaptolu zaista moglo osjetiti titranje srdaca onih koji su shvatili da se događa nešto neobično. Ja sam napisao da te riječi novoga nadbiskupa označavaju ”znakove vremena”.
Nadbiskup se tada, i ne samo tada (bilo je prilika, podsjetit ću, kao kada je upozorio na ”grijeh struktura” (odnosno na strukturalni konformizam, o čemu ću uskoro pisati), doduše riječima našeg profesora moralne teologije Marijana Valkovića, bilo je i drugih prilika naravno), pokazao sposoban tumačiti znakove vremena i izvan svoje mjesne Crkve. Znali smo, mi tada stručnjaci za crkvenu izgovorenu riječ, da je govorio Franji Tuđmanu i svima onima kojima je odgovarala teorija o sukobu civilizacija da bi opravdali svoju politiku. Njima je Bozanić poručio da smo pozvani da proširimo naše poglede prema novim iskustvima dublje spoznaje Boga i čovjeka, i potrebe ujedinjavanja ljudske obitelji.
Osobito su mi se dojmile ove Bozanićeve riječi: ”S nadbiskupske stolice našega glavnog grada pozdravljam sve vas: ljude kulture, znanosti i sredstava društvenog priopćavanja. Ne možemo poreći da je naša hrvatska kultura prožeta kršćanskim humanizmom. To su pravi korijeni i temelji za zdravu budućnost. Hrvatskoj su danas potrebni mislioci i stvaratelji, ljudi novih vizija, ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu našu javnost (…) potrebna nam je dobronamjerna i istinoljubiva kritičnost te proročka usmjerenost prema budućnosti…”.
Bilo je, naime, jasno da novi zagrebački nadbiskup neće podržati Tuđmanov diskurs o hrvatskim građanima kao o državnim neprijateljima.
Znate li kako Nadbiskupski duhovni stol na Kaptolu 31 sprema ovaj inauguracijski Bozanićev govor, pod kojim naslovom? ”Promicanje socijalne pravde naš je prioritet”. To su egzaktno tako bile njegove riječi. Tako je rekao, da će mu prioritetna stvar biti rad na promociji socijalne pravde. Zar ne bih promašio da se nisam radovao njima?
Da, kažem vam, pretjerao sam u naslovu i tu i tamo nekom rečenicom, ali moje je bilo da s veseljem, kao kršćanski teolog koji je u Novome listu često kritizirao etnonacionalizam i lošu pastoralnu praksu, ili divlji brak trona i oltara, progovorim o nekim novim mogućnostima.
Ja sam tada (i nisam prestao!!) pokušavao artikulirati neku hrvatsku političku teologiju ili teologiju oslobođenja od klanjanja lažnom mitu nacije, osobito jer sam se kao teolog izgradio na jednom od najljepših starozavjetnih tekstova, onog proroka Amosa (Am 1,3-15).
Ondje su raskrinkavani svi politički zločini, koji su istovremeno zločini protiv čovječanstva. Nisu li svi bili ponovljeni i tada među nama na Balkanu u zadnjoj dekadi XX. stoljeća? Ne ponavljaju li se sada u Europi pred našim nosovima? Nismo li osupnuti povratkom u barbarstvo, sada kada smo se nagledali rata u Ukrajini, kada se pune stranice prijetnjama o nuklearnim (taktičkim) projektilima?
Jesam li imao pravo ne radovati se što sam smatrao da u Zagreb stiže čovjek koji će dostojno naslijediti Kuharića i pomoći nam da što bolje izrazimo, ne samo naš, nego i božanski gnjev protiv zločinačkih nedjela?
I što se dogodilo o 25. obljetnici te inauguracije i te nastupne propovijedi, 4. listopada 2022.? Jedan koncert u auli Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS, 3. listopada, na dan Stepinčeve beatifikacije), a nakon toga jedan govor pomoćnog biskupa Mije Gorskog u kojem su se pomeli pod tepih svi kukavičluci Josipa Bozanića i jedno dodjeljivanje medalje s likom svetog Josipa i hrvatskom šahovnicom u režiji drugog pomoćnog biskupa Ivana Šaška (kojeg je Bozanić bio i smijenio s čela HKS-a jer stvari nisu štekale, nije taj čovjek imao potreban kapacitet)…
Polako, to što je na prvi dan listopada u Mariji Bistrici Josip Bozanić pred nevelikim brojem vjernika (taman koliko ih stane u katedrali, kako je konstatirao glavni urednik Glasa Koncila) potpisao Dekret proglašenja izjava i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (koja se vukla kao puž puna dva desetljeća, od 2002., prva je bila 1925. i do sada je važila) ne znači da ne treba dati neki rezime ovih četvrt stoljeća. Objektivno, HKS jest stvoreno u njegovo vrijeme i tako će ostati zapisano, ali drugo, Sinoda? Bumo vidjeli rezultate. Trenutno mu se crkve strelovito prazne.
Zašto nema na Kaptolu, među profesorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (odnosno u Vlaškoj ulici), ili na Katoličkom sveučilištu netko tko bi smjelo učinio kakvu bilancu i objavio ju, za početak, u Bozanićevom Glasu Koncila koji je, jelte, ”novo lice Crkve”, to jest, zašto glavni urednik nije dao prirediti ili sam napisao tekst o Bozaniću, makar imao i hagiografske konotacije, ali s nekom dozom onog duha s kojim je Bozanić zakoračio u svoju katedralu, ponovimo: ”Hrvatskoj su danas potrebni mislioci i stvaratelji, ljudi novih vizija, ljudi duha koji će unositi razumijevanje, dogovaranje i mir u odviše radikaliziranu i napetu našu javnost (…) potrebna nam je dobronamjerna i istinoljubiva kritičnost te proročka usmjerenost prema budućnosti”, mene ne pitajte.
Ili ako me ipak pitate, kazat ću vam. Nisu za to sposobni. I boje se istine.
Znamo da tko ne zna prihvatiti odgovornost, vodit će lošu politiku, loše novine, loš pastoral…
Bozanić se poziva na Evanđelje, ali ga krivo tumači. Ne jednom sam ga bio prisiljen podučiti, u ekleziološkim, pravnim, moralnim i drugim temama. Od one već glasovite prilike, kada sam mu objasnio da ne smije govoriti (Bleiburg, 13. svibnja 2007.) da je on ”biskup crkve hrvatskog naroda”, jer takva Crkva NE POSTOJI, kao što nije istina, na primjer, da je Srpska Pravoslavna Crkva isto što i srpski narod, pak, kada bismo o pojmu ”narod” govorili… Hm!) ili prilike kada sam mu replicirao na tvrdnju da Republika Hrvatska mora donositi zakone u skladu s katoličkim moralom jer – NE, nema te obaveze u našem Ustavu (članak 41.#1. to jasno pojašnjava: ”Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”).
Mi smo, kao ljudi koji ovdje obitavaju, opterećeni nevjerojatnom količinom isključivosti, okruženi smo gomilicom koja stvara kulturne i medijske i ine politike, i crkvene dabome, a koja smatra da je popila svu pamet svijeta. Kada bih vam mogao govoriti o isključivim, arogantnim, anatemskim stavovima ljudi koje poznajem i s kojima sam ovako ili onako surađivao, a koji izdaju zadatak intelektualca: informirati se, propitkivati, izgrađivati a ne razgrađivati društvo, ostali biste osupnuti.
Što nam Josip Bozanić nije dao, a morao je? Slušao je u rujnu 1994. kao krčki biskup papu Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu i znao je da nema prečeg posla od tog. Nama treba teologija mira koju će promovirati duh samokritike, koja će ispitivati pogreške, koja će promovirati duh kajanja i traženja oprosta, i koja će oslabiti ona ponašanja koja bi mogla biti karakterizirana kao apsolutistička, ne-dijaloška ili isključiva.
Gotovo je nevjerojatno, ali bez obzira na to što su se predstavnici vjerskih zajednica u našoj regiji godinama trudili objasniti kako ratovi koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije nisu bili provocirani od religija nego se u njima dogodila zloupotreba religijskog diskursa od strane nacionalističkih političara (iako se to često događalo i blagoslovom i učešćem nekih vjerskih lidera), niti jedna vjerska zajednica još nije razradila program mirotvornog odgoja. Sve je još uvijek samo na razini dobrih povremenih želja.
Ajme, boli me glava kada se sjetim te Bozanićeve propovijedi na inauguracijskoj misi 4. listopada 1997. Kada postajem svjestan koliko je tu vremena izgubljeno, koliko energija krivo utrošeno. Cijeli nam je jedan Zagreb od tada iselio!
I nije gotovo jer na Mariji Bistrici 1. listopada čovjek koji zazire od medija, a sjedi u Papinskom vijeću za sredstva društvenih komunikacija (Hej, nikada, ali nikada nije održao pravu konferenciju za novinare, a pošteno napravljen intervju se dogodio možda dva puta u 25 godina), najavljuje nove bitke. ”Ima puno toga o čemu se može razgovarati ali te temeljne odrednice (npr., kako naglašava, obitelj utemeljena samo na braku muškarca i žene) nisu dane na raspolaganje pojedincima i skupinama”.
Halo??!!
Rekoh, boli me glava. Izuzetno me boli. Već skoro 25 godina me boli.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (1)
- Zbližavam(o) ljude koji žele i znaju raditi za bolje društvo
- Jedan meni dosta važan tekst koji će mali broj ljudi čitati
- Oduprimo se kulturi ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba
- Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
- NE ustašama! Imperativ je da budemo čestiti spram prošlosti
- Nemojmo biti ili postati zarobljenici straha
- Neka pati, koga smeta, Argentina je prvak svijeta
