Pravovremeno, prije Međunarodnog dana žena Inoslav Bešker (vidi: Jutarnji list, 2. 3. 2018., str. 27) je – hvala mu – prenio poučan članak iz ožujskog broja priloga lista L’Osservatore Romano ”Donna Chiesa Mondo” / ”Žena, Crkva, svijet”. Pod naslovom ”Il lavoro (quasi) gratuito delle suore” / ”Gotovo neplaćeni rad redovnica”. Marie Lucille Kubacka objavila je intervjue s redovnicama, sve od reda kritičke do ogorčenosti.
Zasluga za pojavljivanje tih intervjua u javnosti pripada glavnoj i odgovornoj urednici citiranog priloga, profesorici povijesti na Rimskom sveučilištu ”La Sapienza” Lucetti Scaraffia. Ona je 2016. godine objavila knjigu o položaju žena u Crkvi (”Dall’ultimo banco. Donne, chiesa, sinodo”). Sa zadnje, stražnje klupe u auli Izvanredne biskupske sinode autorica je pratila sinodu 2014./2015. godine o ”Braku i obitelji” i – postala pouzdanom svjedokinjom marginalnosti žena u Crkvi.
Naslovi pojedinačnih poglavlja knjige govore sami za sebe, a njihova se točnost ne da pobiti: ”Žene bez povijesti”, ”….bez spola”, ”…bez budućnosti“ I sada se profesorica Lucetta Scaraffia pobrinula za to da u javnost prodru i glasovi redovnica koje se sa svojom unutarcrkvenom marginalizacijom više ne mire.
Svjedokinje su redovnice, neke s višedesetljećim misionarskim radom u Africi, koje su nakon rada u misiji, ostarjele i odslužene, poslane voditi kućanstvo crkvenim dostojanstvenicima, pa rade kao kakve kućne pomoćnice, ”bez utvrđenog radnog vremena i gotovo bez radnih prava”. Još gore, izložene su nadmenoj aroganciji ”poslodavaca”.
Redovnica izmišljenog imena (jer želi prikriti svoj identitet) pita se je li u redu da se ”muškarac posvećenog života dade opsluživati od druge osobe posvećenog života”. ”Zar žena posvećenog života nije iste vrijednosti kao mušarac posvećenog života?”
Redovnica izmišljenog imena (jer želi prikriti svoj identitet) pita se je li u redu da se ”muškarac posvećenog života dade opsluživati od druge osobe posvećenog života”. ”Zar žena posvećenog života nije iste vrijednosti kao mušarac posvećenog života?”
Jedan je rimski novinar redovnicu-domaćicu nazvao sestra Pizza, kao da se osoba imenuje po svojoj funkciji – no, da, žena očito nije osoba.
Ne jedna redovnica je revoltirana takvim odnosom, a samo se iz straha ne usude javno govoriti o svojim frustracijama (neke su financijski ovisne jer su primale financijsku pomoć svoje redovničke zajednice za članove obitelji, neke su veoma skromnog imovinskog stanja).
Neke redovnice koje potječu iz obitelji čiji su članovi i sami bili slugani ne razumiju revolt sestara, pa šutke podnose svoje frustracije i završavaju na lijekovima za smirenje.
Redovnice rade ne samo bez radnog vremena nego i bez radnih prava kakva i kućne pomoćnice moraju imati. Zato teško podnose financijsku ovisnost, neizvjesnost hoće li imati socijalna prava kad im zatrebaju u starosti i bolesti. Tko će brinuti o njima i iz kojih izvora kad nemaju tih prava?
I njihovo profesionalno obrazovanje je upitno – nekad ih iz čiste zavisti poglavarice sputavaju u napredovanju i obavljanju zahtjevnijih poslova, te ih određuju za pranje suđa i kuhanje.
Svjedokinje su redovnice, neke s višedesetljećim misionarskim radom u Africi, koje su nakon rada u misiji, ostarjele i odslužene, poslane voditi kućanstvo crkvenim dostojanstvenicima, pa rade kao kakve kućne pomoćnice, ”bez utvrđenog radnog vremena i gotovo bez radnih prava”. Još gore, izložene su nadmenoj aroganciji ”poslodavaca”
Mnoge redovnice imaju osjećaj da Crkva mnogo ulaže u priznavanje rada muških zajednica, a ništa u ženske. Iza toga stoji uvjerenje da muško vrijedi više od ženskog i da ”svećenik u Crkvi nešto predstavlja, dok redovnica pak nije nitko i ništa“.
”Klerikalizam ubija Crkvu”, ustvrdila je jedna od sugovornica Marije Lucille Kubicke.
Redovnice u aktivnom radu smatraju da je nepoštivanje njihova rada ”žrtve” višestoljetne tradicije da su neke redovničke zajednice osnovane baš u cilju služenja siromasima, pa se i dalje vjeruju da redovnice iz takvih zajednica i danas i za sva vremena moraju prenositi etos ”Bog će ti platiti”.
Osnivateljice redovničkih zajednica s karitativnom duhovnošću bile su imućne plemkinje i građanke koje su ulagale svoju imovinu, financirale svoju djelatnost i rad svojih suradnica i suradnika jer ni one nisu mogle opstojati samo od poniznosti.
”Buntovne” talijanske redovnice se pitaju može li se preslikavati njihovo vrijeme u naše – a (niječni) odgovor leži u samom pitanju.
One daju natuknuti da poniznost nije nespojiva s kakvom-takvom sigurnošću, još manje s korektnim, dostojanstvenim ponašanjem ”muževa u Crkvi” i odnosom ravnopravnosti. Poniznost ne bi trebala biti prvobitna značajka redovničkog života žena – u muškim redovničkim zajednicama poniznost ima drugačiju konotaciju i ne isključuje da ”ponizan redovnik” bude ohol i bezobrazan prema ženi-redovnici.
Redovnice ne bi morale doživotno služiti radeći najniže poslove i žrtvovati se bez pitanja i bez pretenzije na priznanje, dok zajednica nerijetko njima raspolaže samo da poglavarice na svojim ”podređenima” testiraju svoj autoritet.
Poglavarice su same rijetko kad svjesne da je sustav koje one podupiru i u kojem uspijevaju ponižavajući za sestre, a muške hijerarhije u Crkvi ne vide razlog zašto bi razmišljali o opravdanosti svojeg ponašanju prema ženama i svojoj svojatanoj moći.
Redovnice rade ne samo bez radnog vremena nego i bez radnih prava kakva i kućne pomoćnice moraju imati. Zato teško podnose financijsku ovisnost, neizvjesnost hoće li imati socijalna prava kad im zatrebaju u starosti i bolesti. Tko će brinuti o njima i iz kojih izvora kad nemaju tih prava?
Problem im je čak priznati ženama profesionalnost i intelektualne sposobnosti.
No, zašto bunt u ženskim samostanima – intervju se odnosi, kao što je rečeno, na talijanske samostane – uopće mora zanimati ”hrvatskog čovjeka” ili bilo koga izvan samostana i crkvenih krugova?
Čisto unutarcrkvena stvar – a redovnice nitko nije prisilio da se opredijele za posvećeni život. Takve reakcije na napis Inoslava Beškera čitam na Facebooku.
Da, zašto to nekoga mora zaokupirati – ta u Hrvatskoj su redovnice profesorice i docentice na katoličkim bogoslovnim fakultetima i ne čini se da ih njihove poglavarice ili muški dio akademske zajednice sputavaju u tome.
Profesorice-redovnice drže katedre u svim teološkim disciplinama (ne više samo na teološkoj margini, npr. religijske pedagogije ili crkvene umjetnosti, crkvene glazbe i sl.). Osvojile su tradicionalne domene svećenika – moglo bi se reći da su redovnice ”moderni svećenici” koji omogućuju svećenicima da se bave zadacima rezerviranim za zaređene osobe.
KBF može imati povjerenja da one neće zastranjivati u ”preliberalne” i neortodoksne misli i priječi granicu dopuštenih inovacija (čega bi se morali bojati primaju li na katedre ”obične” laikinje).
Zašto nas ”svjetovne” mora zanimati situacija u redovničkim zajednicama, na KBF-u i u drugim crkvenim službama?
Poniznost ne bi trebala biti prvobitna značajka redovničkog života žena – u muškim redovničkim zajednicama poniznost ima drugačiju konotaciju i ne isključuje da ”ponizan redovnik” bude ohol i bezobrazan prema ženi-redovnici
Prvo zato što su profesorice, docentice, vjeroučiteljice ustvari rezervna vojska i to – kao što se vidi iz bunta redovnica – bitno jeftinija, pouzdanija, a nerijetko i više puta učinkovitija: rade, a ne prosvjeduju, svoj gnjev gutaju u sebi jer ionako nemaju nikoga kome bi se mogle žaliti (osim feminističkim sestrama u uredništvima).
Zabrinjavati nas mora opis takvih činjenica i zato što se u samostanima zrcali situacija u društvu, premda je Isus svojim učenicima naložio da ”neka među vama ne bude tako. Naprotiv, tko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga. Tko želi biti najveći od svih, neka vam svima bude sluga” (Mk 10,43).
To je uputa za ophođenje među ljudima. To je znak uvažavanja ravnopravnosti muškaraca i žena uzajamno. Međutim, gdje ni kolektivni ugovori ne mogu pouzdano osigurati jednake plaće za jednak rad bez obzira na spol, gdje je jeftiniji, neplaćeni, honorarni rad ”strukturalni grijeh društva”, gdje je podcjenjivan rad žena, a zlo vezano uz spol rodno je utemeljeno zlo.
Gospodo velečasni, koji još insistirate na uvjerljivim tumačenjima pojma ”roda” i njegovih implikacija, možda sada kapirate da je rod društveno, socijalno (ne)vrednovanje rada žena (i zato omalovažavanje žena kao takvih).
Redovnice koje opslužuju visoke dostojanstvenike izjašnjavale su se u spomenutom intervju s gorčinom zbog toga što se od njih kao samorazumljivo očekuje (gotovo) besplatan rad. One se boje socijalne nesigurnosti u slučaju bolesti i starosti. Iako je riječ, kao što spomenuh, o situaciji u Italiji, poznato mi je iz niza usporednih statistika i napisa da siromaštvo u starosti ”ima žensko lice” diljem Europe, barem u njenim siromašnijim, nerazvijenijim predjelima.
Svaki zaposlenik/svaka zaposlenica svojim radom nekome – osobi, stvari ili cilju – služi. Biti za to plaćen, i to pošteno, ne umanjuje vrijednost služenja radom – no nespojivo je s ljudskim dostojanstvom nametati nekome služenje radi samog služenja.
Jedna je od kontroverznih poštapalica sadašnjeg Pape da želi ”siromašnu Crkvu – Crkvu za siromahe” proizlazi iz njegove već poslovične poniznosti. Takve vrijednosti same po sebi ne pomažu nikome
Profesionalni katolici znaju trabunjati o tome da se i nametnuto služenje svojom spremnošću na nj može ”oplemeniti” i pretvoriti u ”služenje ne kao sluga, nego kao kralj”.
Tom su logikom bijelci kapitalisti afričkim robovima ”zasladili” nametnuti robovski rad.
Jedna je od kontroverznih poštapalica sadašnjeg Pape da želi ”siromašnu Crkvu – Crkvu za siromahe” proizlazi iz njegove već poslovične poniznosti.
Takve vrijednosti same po sebi ne pomažu nikome i nimalo ne promiču svijet u nekom pozitivnom pravcu – prema boljitku, prema razvitku humanosti.
Siromaštvo kao cilj samome sebi siromasima neće pomoći, neće im poboljšati ni životne uvjete ni preduvjete za izlazak iz siromaštva.
Karitativne udruge Crkve imaju bogato iskustvo sa socijalnom odgovornošću i neodgovornošću, s pozitivnim posljedicama dijeljenja dobara, s poštenim radom kao i s korisnim, suvislim metodama služenja – pa znaju da je novac važan za pomoć, te da su dostojanstvo i samopoštovanje nezaobilazne za plodonosan rad.
”Ljubi svojeg najbližeg kao što ljubiš sebe” (Mt.22.39) vrijedilo je već u Starom zavjetu (Lev .19,18).
Još tekstova ovog autora:
- Priznaje li to papa Franjo legitimitet rodnoj perspektivi?
- Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ
- Papa o migranatima i izbjeglicama: Svatko ima pravo na budućnost
- Izbori za Europski parlament: poruka ”Sve se može”
- Blasfemični mit o Bleiburgu
- Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih
- Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš
- Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje
- Što je papa Franjo propustio kazati na vatikanskom summitu?
- Imamo li sluh za glas savjesti i zov etike?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.