Svjetlana Hribar
Još davne 1931. godine, engleski pisac i filozof Aldous Leonard Huxley je zabilježio: ”U budućnosti će uspješna diktatura vrlo sličiti demokraciji. Bit će to zatvor bez zidova u kojem zatvorenici neće ni sanjati o bijegu – robovlasnički sustav, u kojem će porobljeni obožavati svoje robovanje, sve zbog konzumerizma i zabave.”
Radi se doista o prilično točnoj viziji, kojoj svjedočimo ranije nego je to Huxley predvidio. Radnju svog distopijskog društveno-znanstveno-fantastičnog romana ”Brave New World” (”Hrabri novi svijet”) smjestio je u 2540. godinu, a zapis o sličnosti diktature i demokracije vjerojatno je rezultat razmišljanja o budućem romanu.
Robovlasnici su danas nedvojbeno banke, koje u šahu drže ne samo obične ljude već i čitave zajednice država, što se na tom ograničenom crno-bijelom polju kreću upravo po pravilima koja određuju različite monetarne institucije, korporacije i fondovi.
Tu je dakako i kapital skoncentriran u centrima moći. Za sada su oni još na zapadnoj hemisferi, ali galopirajućim razvojem Kine to neće biti još dugo tako.
Slovenski filozof Slavoj Žižek, gostovao je ovih dana u prvom Filozofskom teatru od proglašenja pandemije, gdje je na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u razgovoru sa Srećkom Horvatom, zaključio kako svijet kreće prema neofeudalizmu, objašnjavajući da više nema tradicionalnog klasnog iskorištavanja, već su velike tvrtke i pojedinci vlasnici zajedničkog prostora u kojem svatko svakoga može eksploatirati.
”Što je Amazon?” pita Slavoj Žižek i odmah odgovara: ”To je prostor u kojem mi kupujemo knjige i stvari… Baš kao i ostale velike kompanije – Google, Facebook – oni nas ne iskorištavaju izravno, već su vlasnici samog prostora u kojem ja mogu iskorištavati tebe, ti mene. Dakle, taj zajednički prostor je privatiziran. A Zuckerbergov manifest o metaverzumu, neka je vrsta manifesta neofeudalizma. On nudi digitalni svijet u kojem oslobođeni prljavih, svakidašnjih stvari idealno komuniciramo bez boli… Ali vlasnik tog svijeta je on – on kao feudalac našeg zajedničkog prostora…”
Robovlasnici su danas nedvojbeno banke, koje u šahu drže ne samo obične ljude već i čitave zajednice država, što se na tom ograničenom crno-bijelom polju kreću upravo po pravilima koja određuju različite monetarne institucije, korporacije i fondovi
O koncentraciji kapitala na zapadnoj hemisferi, točnije u SAD-u i eksploataciji malih naroda, govorio je Srećko Horvat:
”Tijekom zadnje dvije godine s pandemijom se može vidjeti koliko velike kompanije, prije svega iz Silicijske doline, zauzimaju sve sfere života. Da biste u Hrvatskoj naručili hranu iz lokalnog restorana morate nazvati platformu koja je smještena u Silicijskoj dolini ili nekoj drugoj državi. Tako funkcionira, recimo, Uber, Airbnb… Hrvatska, baš kao ni mnoge druge zemlje, nema više nikakvu moć u usporedbi s Googleom, Facebookom, Appleom i drugim korporacijama…”
A što radimo mi, mali ljudi u okvirima zadanim kapitalom, kojem je misija da se oplodi na našoj konzumerističkoj pomami?
Ponašamo se upravo kako se to od nas očekuje! U prvom redu – negiramo obrazovanje i znanost.
Put do ”boljeg života” tradicionalnim stupnjevima obrazovanja – predugo traje, a generacije novih konzumenata virtualnog svijeta – za učenje nemaju vremena.
Većina mladih, a sad već i ne više tako mladih ljudi, odgojenih na raznim vrstama gadgetsa, nije u stanju pratiti običnu osnovnoškolsku nastavu, a o čitanju knjiga ili koncentraciji na bilo što izvan virtualnog svijeta, uopće da ne govorimo! Tako neobrazovani, postaju jeftina radna snaga koja će uskoro pristati na bilo kakav posao, za bilo kakav novac, pod najgorim mogućim uvjetima…
Ne znam kako je do toga došlo, ali kod nas je negdje definitivno ”zapelo”. I umjesto da napredujemo, masa novostvorenih konzumenata – vraća se spoznajno unatrag.
Ideal takvog društva je nabaviti što skuplji mobitel, bez obzira na to što njegove mogućnosti dobrim dijelom neće iskoristiti; što potentniji automobil – iako im takav uopće ne treba; težiti što razvikanijoj zabavi, odlaziti na mjesta gdje se skuplja ”jet-set” i postati dio ispraznog i tek obećavajućeg glamura, koji završava u zoru, vraćanjem u malograđanske stanove, bez grijanja, higijene i poštena obroka…
Uz katastrofalnu politiku koja umjesto nade (i otvaranja radnih mjesta) daje primjer lakog bogaćenja zasnovan na prevari i pljački, dio zasluga za zatupljivanje pripada televiziji i kanalima koji propagiraju ”samo zabavu”.
Običan hrvatski građanin, bez obzira na dob, ako ne ”juri posao” i nema školske obaveze, od svega na svijetu ima jedino – vremena na pretek.
Slavoj Žižek tvrdi kako svijet kreće prema neofeudalizmu, objašnjavajući da više nema tradicionalnog klasnog iskorištavanja, već su velike tvrtke i pojedinci vlasnici zajedničkog prostora u kojem svatko svakoga može eksploatirati
I što će drugo nego po čitav dan gledati televiziju, pratiti realityje svih vrsta i identificirati se s viđenim.
Kad tako žive mladi ljudi, u formativnom razdoblju kad bi najviše trebali raditi na sebi, bez obzira na to za koju su se profesiju opredijelili – onda je to smak svijeta. I ne treba nam ni potres ni poplava ni klimatske promjene i podizanje nivoa mora ili udar neke planete u Zemlju. Mi svoj smak svijeta već imamo. I svakodnevno radimo na njemu.
A što rade oni koji ne žele ležati ispred televizora, oni koji svojoj djeci žele ponuditi bolji svijet?
Iseljavaju iz Hrvatske. Jer, ovdje se budućnost ne čini bolja u dogledno vrijeme. A oni nemaju vremena za čekanje.
U tom boljem svijetu, nažalost, vladaju ista pravila kao i u maloj, siromašnoj Hrvatskoj. Samo se radi o većim brojkama.
I tim svijetom vladaju banke i kapital, skoncentriran u rukama velikih tvrtki i pojedinaca. I u tom svijetu vlada nejednakost, neobrazovanje, otuđenost…
Sve ono od čega su pobjegli, za mrvu više sigurnosti. I posao. Kako bi se našli u ”zatvoru bez zidova u kojem neće ni sanjati o bijegu”.
Slavoj Žižek rješenje vidi u reafirmiranju države, čemu se usprotivio njegov sugovornik Srećko Horvat:
”Država, danas u Hrvatskoj, služi tome da ima 550.000 branitelja i da više nema socijalne stanogradnje”, kaže Horvat, koji vjeruje u progresivnu internacionalu, na koju će narodi svijeta na kraju biti upućeni kao na jedini spas, unutar koje će graditi prostore autonomije, što uključuje i permakulturu, i digitalne subverzije te vandržavne institucije koje će djelovati kad država zakaže, ono što se u anarhizmu zove – uzajamna pomoć. Dakle, neka vrsta kooperacije, ali da to nisu anarhistički snovi.
Umjesto bilo kakvog zaključka, zamislimo da se Aldous Leonard Huxley (1894.-1963.) digne iz groba. Vrlo brzo bi zaključio da smo već za pola stoljeća od njegove smrti – nadigrali scenarije iz najluđih predviđanja. I da robovlasništvo već uvelike vlada planetom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- GOTOVO JE! Neka nam dragi Bog pomogne…
- Bosiljka Perić Kempf, oštro pero i čvrsti stav
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
- Zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju
