Smrad u kojem i životarimo i spavamo, u kojem se budimo

Bilo bi gotovo olakotno kad bismo koronu imali kao jedini problem. No ona je i etimološki i stvarnosno doista ”samo” kruna svega što živimo i proživljavamo. Grand finale simfonijske pjesme ”Moja domovina”. Nešto kao alkoholni delirij.

Slikovno dočarano, Hrvatska, najljepša naša, je poput stana koji nikad nije uređen ni očišćen, u kojemu su njegovi stanari samo gomilali predmete, ali i otpad i fekalije. Kao u dokumentarnom serijalu ”Odred za čišćenje”.

Korona je u taj kaotičan i smradan stan dospjela kao koncertni klavir koji se već zagađenom prostoru nametnuo kao dragocjeno nasljedstvo voljene, nedavno preminule tetke usidjelice.

Stanari sad posve zagušena stana konačno negoduju, ali ne toliko zbog smeća, koliko zbog prokletog klavira na koji nalijeću noću, kad idu pišati – jer klavir, koncertni monstrum, ostao je zaglavljen u predsoblju.

Neki stanari sa stanarskim pravom i vlasničkim udjelom više ne žive u tom stanu – ostali vlasnici su ih demokratski zadužili da skrbe o stanu i stanarima izvana. Tim stanarima je sve u najboljem redu, sustav funkcionira, ništa ne smrdi.

Oni se samo povremeno, čisti i mirisni pojavljuju na vratima kaosa stana kako bi prikupili potpise za nova delegiranja, naplatili režije, izvijestili stvarne stanovnike stana o izmjenama njihovih statusa. Čak i empirijski, njima je sve savršeno, nema potrebe za promjenama – jer, sustav funkcionira.

No ovo je slikovno dočaravanje, traljavo projiciranje države i njezine strukture na stan u higijenskom i prostornom kolapsu. Traljavo je kužnim stanom predočiti sve nebuloze mehanizma u kojemu zakazuju gotovo svi sustavi.

Stanari sad posve zagušena stana konačno negoduju, ali ne toliko zbog smeća, koliko zbog prokletog klavira na koji nalijeću noću, kad idu pišati – jer klavir, koncertni monstrum, ostao je zaglavljen u predsoblju

Trebam li ih nabrajati? Kojim uopće započeti u nabrajanju?

Školstvom koje djecu školuje za zvanja koja ih izravno katapultiraju u višegodišnji boravak na Zavodu za zapošljavanje? Školovanjem bez praktične nastave?

Ili, recimo, nebulozom koja deficitarnim završenim fizikalnim terapeutima nalaže famozno jednogodišnje stručno osposobljavanje na minimalcu bez kojeg ne mogu dobiti licencu? Stručnim stažem za koji se možda jednom godišnje samo za nekolicinu od stotina zainteresiranih raspisuje natječaj?

Možemo započeti i sa zdravstvom, bolnicama koje zapošljavaju vojske administrativnog kadra, a ponižavaju medicinski kadar kojemu ne isplaćuju prekovremene sate, pa se s njima tuže, gube sudske procese usprkos činjenici da uz pravne službe angažiraju dakako stranački podobne odvjetnike.

Pravo prvenstva može dobiti i sudstvo koje dugotrajnim postupcima i mentalno i financijski iscrpljuje uključene u sporove, koje višestrukim ali situiranim ubojicama gleda kroz prste.

Dojmljiva je i Porezna uprava koja mega-dužnike ”draška” nekakvim smiješnim listama srama, a običnim ”jadnicima” na račune zasjeda ovrhama. I ovrhe su sjajna stvar. Država zahvaljujući njima odvjetnicima omogućava da si omaste brk.

No sve je sjajno, larmam bez veze, iz moje mizerne, minorne, žablje perspektive. Ne gleda, naime, na svijet jednako onaj koji mjesečno utrži dvadeset tisuća nekakvih novaca i onaj čija plaća ne može pokriti ni osnovne životne troškove.

Naši stari imali su običaj za nekog tko je nekamo otišao bez nekog razloga reći: ”Otišao je da mu guzica vidi puta”.

Krovni predstavnici našeg društva tako i za mlade koji odlaze izvan naših granica vele da su otišli da im guzica vidi puta. Vele kako ni tamo, vani, plaće nisu ništa bolje.

Možda i nisu, ali ondje, tamo negdje vani šumarski ili veterinarski tehničari ne mogu partijskim ključem postati direktori ljudskih resursa u nekom ministarstvu ili državnoj firmi.

Tamo negdje se ne otvaraju natječaji samo zato da bi se opravdalo zapošljavanje kćerke ili sina nekog ”budžovana”, nekog derišta koje je konačno uspjelo završiti nekakav fakultet.

Tamo se možeš zaposliti bez veze, napredovati, pošteno zarađivati ako si vrijedan i imaš znanje.

Tamo možeš. I to je tuga. To je taj smrad u kojem i životarimo i spavamo, u kojem se budimo.

Zaslužili smo to? Možda doista i jesmo.

Slikovno dočarano, Hrvatska, najljepša naša, je poput stana koji nikad nije uređen ni očišćen, u kojemu su njegovi stanari samo gomilali predmete, ali i otpad i fekalije. Kao u dokumentarnom serijalu ”Odred za čišćenje”

Zato što nismo čistili. Zato što nismo prokazali prvu gadost, a nakon nje i sve ostale. Zato što nismo prijavili prvog gramzivog koji je od nas tražio da mu uplatimo nekoliko tisuća u stranoj valuti, u kuverti, kako bi nam zaposlio dijete, nego smo otišli posuditi taj novac od poznanika ili banke.

I šutjeli, gutali gorčinu i šutjeli.

Tom smo šutnjom omogućili nekontrolirano bujanje kronično nepravednog sustava, jamljenje.

Zaposjeli su nas tumori koji su metastazirali. Zato neki sad glupo kliču mladiću koji je u ruke uzeo pušku.

Kao da ne znaju, ili ne žele znati kamo vodi nasilje i koliko je slijepo to nasilje, koliko gazi sve pred sobom kad se raspojasa, koliko jamči opstanak samo najjačima i najpodmuklijima.

Kao da već nismo imali nasilje rata koje nam je porodilo šerife.

A vlastodršci, oni izvanjski, ”samo na papiru” stanari fekalijama zagađena stana sad se kao pura dreku čude radikalizaciji. Kao da u njoj nisu i sami sudjelovali.

Mi i oni. I jaz. I krunska korona. Sve u jednom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako su ”selebritiji” i ”influenseri” pojeli kulturnjake
• Tonko Maroević nije otišao u kajanju zbog propuštenog
• Naučili smo i da hrvatsko državljanstvo čuva od virusa
• Žalosno je, vodimo bitke za političare, njihov status i moć
• Predsjednički izbori u parku za pse
• Trebamo shvatiti da smo svi jednako važni i jednako ljudi
• Razdragani povratak u barbarstvo
• Krivi smo mi
• Gore nam je. Zapravo smo bijesni!
• Vukovar je pomoćno sredstvo u borbi protiv svakodnevice

» Svi tekstovi ovog autora