Moji prijatelji znaju da intelektualnim radoznalcima koji se počinju zanimati za povijest kršćanstva najprije u ruke gurnem sjajno napisan ”Pregled povijesti Crkve” njemačkog stručnjaka Augusta Franzena u odličnom prijevodu i višestrukom izdanju, kada je kršćanska knjiga u pitanju, nezaobilazne Kršćanske sadašnjosti.
Onima koje zanima crkvena povijest u hrvatskom narodu prva je preporuka nešto obimnija knjiga akademika dominikanca Franje Santeka ”Kršćanstvo na hrvatskom prostoru” (isti izdavač).
Radi se o sintetičkom pokušaju sustavnog prikaza razvojnih etapa hrvatske religiozne povijesti u vremenskom rasponu od prvog susreta Hrvata s kršćanstvom u 7. stoljeću, pa zanimljivim hodom kroz složenu povijest susretanja, sukobljavanja i pokušaja suživota s pravoslavljem i islamom sve do suvremenih (po)koncilskih otvaranja.
Moramo priznati da se u našoj široj javnosti mnogo više zna o franjevcima i isusovcima, a premalo o dominikancima, Redu braće propovjednika, iako je njihov utjecaj ogroman na mnogim područjima, a u njihovim redovima nalazimo neke od najvećih umova i značajnih likova naše zapadne baštine
Okvirni tekst za ovu knjigu najprije je u nastavcima objavljen kao podlistak zagrebačkog Vjesnika (1990. – 91.) pod naslovom ”Kršćanstvo, Crkva i hrvatski narod”. Ti su članci pobudili veliko zanimanje, pa je dorada za navedenu knjigu postala imperativ.
Autor je taj naširoko čitan pregled povijesti kršćanstva na ovim prostorima upotpunio dodatnim tekstovima i izvornim prilozima te izabranom literaturom kao i dodatnim “kronološkim pregledom hrvatske i svjetske povijesti”.
Knjiga je opremljena bogatim i za svakog čitatelja nadasve korisnim ilustrativnim, tabelarnim i kartografskim materijalom koji omogućuje pregledniji pristup složenoj povijesnoj građi.
Kada sam nedavno na jednom manjem skupu govorio o Šanjeku, jedan me je inače solidno obrazovan sugrađanin pitao: ”Tko su zapravo dominikanci?” Tipično profesorski, preporučio sam mu Šanjekovu opširnu studiju ”Dominikanci i Hrvati” (2008.).
Moramo priznati da se u našoj široj javnosti mnogo više zna o franjevcima i isusovcima, a premalo o dominikancima, Redu braće propovjednika, iako je njihov utjecaj ogroman na mnogim područjima, a u njihovim redovima nalazimo neke od najvećih umova i značajnih likova naše zapadne baštine.
Iz dominikanskih redova nam dolazi Toma Akvinski, jedan od najvećih kršćanskih mislilaca, a njemu uz bok valja spomenuti i Alberta Velikog, koji je nastojao zapadnu civilizaciju upoznati s Aristotelovim djelima.
Veliki dominikanski propovjednik Savonarola bio je prethodnik nadolazeće reformacije, pa ga je njegova vlastita Crkva spalila na lomači zbog oštre kritike spolnog nemorala i sveprisutne korupcije na papinskom dvoru.
U 16. stoljeću dominikanci su među prvima kao evangelizatori krenuli u novootkrivene zemlje na drugim kontinentima, a tamo su se istakli i kao osnivači visokoškolskih ustanova i branitelji ljudskih prava domorodaca.
U novije vrijeme treba istaći ulogu Henrija Dudona kao začetnika obnove Olimpijskih igara (1896.) kao i belgijskog dominikanca Henryja Pirea, koji je dobio Nobelovu nagradu za mir.
Kada sam nedavno na jednom manjem skupu govorio o Šanjeku, jedan me je inače solidno obrazovan sugrađanin pitao: ”Tko su zapravo dominikanci?” Tipično profesorski, preporučio sam mu Šanjekovu opširnu studiju ”Dominikanci i Hrvati” (2008.)
Jedan od velikih biblijskih stručnjaka – Marie-Joseph Lagrange – utemeljio je glasovitu Biblijsku školu (Ecole Biblique) u Jeruzalemu, koja je odigrala značajnu ulogu u tumačenju Biblije u proteklom stoljeću, a jedno od njezinih remek-djela je takozvana ”Jeruzalemska Biblija”.
Dominikanski red je u svojoj osamstoljetnoj povijesti dao Crkvi 4 pape, 75 kardinala, 262 sveca i blaženika, a trenutno je aktivno 40 biskupa dominikanaca. Red danas ima oko 7000 članova, a prisutni su u 95 zemalja na svim kontinentima te organizirani u 45 provincija.
Vratimo se našem najpoznatijem dominikancu, nedavno preminulom akademiku Franji Šanjeku.
Upoznao nas je početkom 1970-ih godina Tomislav Janko Šagi-Bunić, najistaknutiji hrvatski teolog i tadašnji dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Neposredan povod je bio moje zanimanje za povijest i kontroverzistiku bosanskih bogumila.
Šanjek je upravo doktorirao na toj temi na pariškoj Sorboni, te bio imenovan asistentom pri Katedri povijesti crkve na KBF-u.
Njegovu sam disertaciju imao prilike čitati u rukopisu prije nego što ju je Josip Turčinović izdao u seriji Analecta Croatica Christiana (usput: u toj seriji je kasnije izdana i moja studija iz povijesti biblijskog prevodilaštva) pod naslovom ”Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku (1975.).
Izuzetno vrijedan znanstvenik Franjo Šanjek je svoj cijeli život posvetio istraživanju hrvatske crkvene povijesti u njezinom europskom kulturnom kontekstu i drugim poveznicama.
O srednjovjekovnim pokretima bosanskih krstjana, katara i bogumila osim navedene disertacije objavio je čitav niz znanstvenih i stručnih članaka te za novu generaciju istraživača značajnu studiju ”Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima: (13. – 15. st.)” (2003.).
Prošle godine je objavljen i Leksikon srednjevjekovlja koji je Šanjek uredio zajedno s Brankom Grbavac.
Studenti na KBF-u, gdje je Šanjek proveo svoj čitav akademsko-znanstveni vijek, cijenili su ga ne samo zbog njegova ogromna znanja nego i zbog srdačne jednostavnosti, susretljivosti i pristupačnosti. O njemu se govorilo kao o profesoru koji zna ohrabriti i potaknuti na dodatan rad bez osjećaja krivice.
Studenti na KBF-u, gdje je Šanjek proveo svoj čitav akademsko-znanstveni vijek, cijenili su ga ne samo zbog njegova ogromna znanja nego i zbog srdačne jednostavnosti, susretljivosti i pristupačnosti. O njemu se govorilo kao o profesoru koji zna ohrabriti i potaknuti na dodatan rad bez osjećaja krivice
Na KBF-u je od 1984. bio pročelnik Katedre crkvene povijesti i predstojnik Instituta za crkvenu povijest. Istakao se i kao dugogodišnji urednik specijaliziranog časopisa Croatica christiana periodica, a u dva mandata je bio i dekan KBF-a. Kao gost profesor predavao je na nizu europskih sveučilišta, a bio je visoko cijenjen i kao gost na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku.
Od 1992. do 1997. je bio član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Bio je i dopisni član nekoliko europskih akademija. Za dopisnog člana HAZU izabran je 1992., a od 1997. bio je i jedini svećenik redoviti član HAZU. Nekoliko godina je bio tajnik Razreda za društvene znanosti kao i voditelj Zavoda za povijesne znanosti u Zadru i Đakovu.
Od 1992. do 1999. je bio predsjednik Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Bio je prepoznatljiv i kao voditelj te član brojnih drugih komisija i povjerenstava u zemlji i inozemstvu.
Akademika Šanjeka će se uglavnom povezivati s njegovim znanstvenim doprinosima, ali za nas koji smo ga bolje i izbliza upoznali on, unatoč svim zavidnim postignućima i počastima, ostaje u našem sjećanju kao srdačan čovjek integralne vjere i iskrenog prijateljstva. Istovremeno velik i jednostavan čovjek.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Od euroskleroze do euroeuforije HR2020
- Hrvatski velikani: jedan promašaj i jedan propust
- Naši izbori i Božji betlehemski izbor
- Jesu li europske vrijednosti ugrožene u Europi?
- Čudesan život i strahovito važna misija Branka Lustiga
- Berlinski zid – nastavak željezne zavjese i pravo domoljublje
- Slaviti Dan reformacije znači tražiti horizonte milosrdnosti
- Crnačka teologija i duhovni velikani afroameričkog kršćanstva
- Globalni poziv na zaštitu vjerskih sloboda
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.