Međunarodni dan sjećanja na ŠOU težak je spomen-dan i javne ceremonije uglavnom djeluju kao ”obavezne vježbe” patetike – ”Nikad više” (kao da se genocidi od tada nisu ponavljali) koja nadomješćuje empatiju, a odaje uglavnom nepoznavanje povijesnih činjenica: na dan 27. siječnja Crvena armija je kročila na areal konclogora Auschwitza i spasila živote ostatku ostataka zatočenika.
Ona je na svojem maršu iz Rusije prema Berlinu već zatekla ostatke krematorija u Chelmnome i Treblinki, te na tračnicama otkrila napuštene vagone, iz kojih su se šokiranim vojnicima dok su ih otvarali dokotrljali kosturi.
Crvena armija je došla kao spas zatočenicima, dok je iz takitičkih razloga zaustavljala prodor prema Varšavi, Budimpešti i Beču dopustivši da pokreti otpora u tim gradovima iskrvare. Crvena armija bila je ambivalentan spasitelj – no ne samo ona, već i zapadni saveznici. Spašeni bi se osjećali, kako je rekla emigrantica Nelly Sachs, ”zahvalni i nesretni”.
Imam dojam da ju izbjegavaju oni koji sami nisu došli na ideju sudjelovati u međunarodnom projektu umjetnika Guntera Demniga koji je usvojilo 20 europskih zemalja. On citira Talmud (”Čovjek je zaboravljen tek kad njegovo ime padne u zaborav”) i pločicama ispred kuća oživljava ”sjećanje na osobu/osobe koja je ovdje stanovala”. ”Jedan kamen, jedno ime, jedna osoba”
Zahvalni malim ljudima koji su – riskirajuće vlastite živote, a ne misleći na priznanja, čast, zahvalnost – pomagali ugroženima sukladno svojim više-manje skromnim mogućnostima, ali uz ogromnu osobnu hrabrost.
Nekolicinu njih je Centar Yad Vashem proglasio pravednicima među narodima. Kulturni centar Sinagoga iz Maribora, ocijenivši da je Dan sjećanja na ŠOU također i Dan sjećanja na osloboditelje Auschwitza, dan velike vojno-političke pobjede nad nacifašizmom pravi dan za sjećanje i na bezbroj ”malih” ljudi koji su na njima moguć način pridonijeli spašavanju života i pobjede nad zlim upriličio je manifestaciju pod geslom ”Vsako leto eno ime” – do 27.1. svake nove godine istražimo i pronađimo u sjećanjima spašenih još jednog dosad nepoznatog spasitelja ili spasiteljicu.
Slovenija na Dan spomena na oslobađanje logora u Auschwitzu podsjeća na svoje pravednike (nekolicina Slovenaca spašavala je Židove i izvan Slovenije). Malobrojni preživjeli Židovi i njihovi pomagači tog dana iznose svoje priče pred stručnom publikom, ali i pred brojnim mladima i na taj način pridonose obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na ŠOU.
Povrh toga Maribor se i djelatno sjeća svojih deportiranih sugrađana i sugrađanki: Dan sjećanja današnji Mariborčani obilježavaju kamenčićima na pločnicima i(li) natpisima na zgradama iz kojih su nacisti i mađarski fašisti istjerali židovske stanare da bi ih deportirali. Kamenčići na pločnicima nose imena i prezimena onih koji nisu preživjeli deportaciju.
Upozoravam: 115 hrvatskih pravednika među narodima još nema svoj dan sjećanja, kao što se nitko ne sjeća tko je izgradio niz vila (na Marulićevu i Mažuranićevu trgu), stambene zgrade u Donjem gradu, iz čijih se oronulih fasada mogu prepoznati secesijski natpisi trgovina, tvrtki, poduzeća.
Međunarodni dan sjećanja na ŠOU težak je spomen-dan i javne ceremonije uglavnom djeluju kao ”obavezne vježbe” patetike – ”Nikad više” (kao da se genocidi od tada nisu ponavljali) koja nadomješćuje empatiju, a odaje uglavnom nepoznavanje povijesnih činjenica: na dan 27. siječnja Crvena armija je kročila na areal konclogora Auschwitza i spasila živote ostatku ostataka zatočenika
Hod Donjim gradom je hod kroz povijest deportacije zagrebačkih Židova. Spomenut ću samo one ulice o kojima sam u arhivskoj građi Hrvatskoga državnog arhiva pronašla najviše podataka: Palmotićeva 34: Brauner Franz iz Beča (r. 1914. g.), nestao je u Jasenovcu.
Na k. br. 28 prijavio se njemački Židov iz Kemptena Gottheimer Simon (r. 1903. g.); u Palmotićevaoj 29 kod obitelji Starčić smjestio se Brechner Moses r. 1913. u Poljskoj, zavičajan u Beču, te Paisach Moritz, Brechnerov rođak, r. 1903. u Poljskoj, zavičajan u Beču; Weinhauser Albert iz Anderlechta (Belgija).
Poimenični popis Spomen-centra Jasenovac svjedoči da su svi oni ondje nastradali.
Osječki bračni par Saphier Hinko i Ilinka je prije bijega na talijansko područje stanovao kratko vrijeme u Palmotićevoj 51. Gewing Rozalija iz Beča denuncirana je jer je stanovala kod Židovke Irme Marković u Palmotićevoj br. 80; Schatzmann Siegfried (r. 1899. g. u Frankfurtu/Main, trgovac) stigao je početkom ožujka 1941. g. u Zagreb i našao podstanarstvo u Palmotićevoj 49 kod obitelji Bolić.
Rauchberger Werner (rođen 1903.) iz Breslaua smjestio se 1938. kao podstanar u stan u Ilici 124/II – nestao je u Jasenovcu. Schnee Alfred iz Beča, r.1913., glazbenik, od dolaska u Zagreb 1938. do nestanka u Jasenovcu svirao je u Hrvatskom simfonijskom orkestru.
Sechstover Sigmund, r.1894. u Poljskoj, imao je obitelj i frizerski salon u Beču; u Zagrebu se s obitelji nastanio u Primorskoj ulici br. 9; nestao je u Jasenovcu, dok je sudbina supruge i kćeri nepoznata. Anton Steinhardt iz Gradišća stigao je u Zagreb sa suprugom i dvojicom malih sinova (4 i 1 godinu starosti) i našao podstanarstvo na adresi Šenoina 19, kod vlasnika Horvata. Freiberger Hinko iz Graza, r. 1910., student ekonomije i član Hrvatskog planinarskog društva od 1938., kad je emigrirao iz Austrije, stanovao je u Martićevoj 19.
Zahvalni malim ljudima koji su – riskirajuće vlastite živote, a ne misleći na priznanja, čast, zahvalnost – pomagali ugroženima sukladno svojim više-manje skromnim mogućnostima, ali uz ogromnu osobnu hrabrost
Stern Leopold iz Beča godine 1938. zaposlio se kao stručnjak za umjetne gume i kaučuk kod tvrtke Jiraček (autogume i kaučuk), a stanovao je kod obitelji Salamon u Petrinjskoj 73/I.
I u Bauerovoj ulici stanovali su židovski emigranti – ne samo jedna obitelj u jednom stanu, nego ih više u isto vrijeme. Winkler Wilhem (r. 1907. u Brnu, službenik Češkog križa, pobjegao je nakon Hitlerova razbijanja Čehoslovačke. Zagrebački trgovac drvom Jack Schlesinger (Bauerova 22) primio je na stan i uzdržavanje tekstilnu umjetnicu iz Beča Knepi Saru.
Bračni par Holdesheim Carl (r. 1871. u Berlinu), odlikovan Odlikovanjem za borbu u Prvome svjetskom ratu i njegova supruga Johanna smjestili su se kod svoje kćeri udate u Zagrebu na adresi Martićeva 72. Emerich Schiller (r. 1896. u Fertoeszentmiklosu, zavičajan u Beču), pobjegao je sa suprugom Dorom i 16-godišnjom kćeri 6. 3. 1941. u Zagreb i smjestio se u Ilici br. 163/II kao podstanar kod obitelji Spelik; potom je obitelj morala poći na prisilni boravak u Draganić da bi odande bila deportirana. Emerich je 1942. godine nastradao u Jasenovcu, njegova supruga Dora umrla je od tifusa u logoru u Đakovu, a o kćeri nema podataka.
Osijek ima svoju Kapucinsku ulicu kojoj su imućni židovski ljekarnici, poduzetnici i bankari udarili svoj pečat, Karlovac mami na šetnje otvorenih očiju i podsjeća da su građani i građanke tih gradova skončali u logorima smrti.
Na Riječkom korzu židovska draguljarska obitelj Ebenrath je imala svoje poslovne i izložbene prostorije. Vile u Novom Vinodolskom i u Crikvenici mi govore o toj povijesti. Sisak i Petrinja, pa i manja mjesta u provinciji (npr. Stubičke Toplice, Varaždinske Toplice) pozivaju na takve ”šetnje poviješću” one koji tu povijest poznaju, jer ni jedna zgrada nije obilježena.
Osijek ima svoju Kapucinsku ulicu kojoj su imućni židovski ljekarnici, poduzetnici i bankari udarili svoj pečat, Karlovac mami na šetnje otvorenih očiju i podsjeća da su građani i građanke tih gradova skončali u logorima smrti
A zaslužili bi to podjednako i podstanari i stanodavci: Naime, nežidovima je prijetila stroga kazna za prihvaćanje, zapravo za sakrivanje Židova.
Kao što se može vidjeti, stanodavci su riskirali – i to zacijelo ne zbog toga što im je Židovska bogoštovna općina Zagreb nadoknađivala stanarine sve dok je to mogla (od 14. 4. 1941. bili su joj blokirani bankovni ulozi i cjelokupna dokumentacija. A kasnije, kad su računi deblokirani, Općina je morala skrbiti za sve veći broj izbjeglica, a uz to i za zatočenike u ustaškim logorima).
Mariborčani su se uključili u akciju za koju Zagreb do sada nije imao sluha.
Imam dojam da ju izbjegavaju oni koji sami nisu došli na ideju sudjelovati u međunarodnom projektu umjetnika Guntera Demniga koji je usvojilo 20 europskih zemalja. On citira Talmud (”Čovjek je zaboravljen tek kad njegovo ime padne u zaborav”) i pločicama ispred kuća oživljava ”sjećanje na osobu/osobe koja je ovdje stanovala”. ”Jedan kamen, jedno ime, jedna osoba”.
Još tekstova ovog autora:
- Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih
- Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš
- Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje
- Što je papa Franjo propustio kazati na vatikanskom summitu?
- Imamo li sluh za glas savjesti i zov etike?
- Papa Franjo ulazi u ”lavlju špilju”. Zaslužuje podršku kršćana!
- Nama ženama pripada pola neba i pola Zemlje
- Jan Palach – čovjek kojim se moramo nadahnjivati
- Suverenisti potkopavaju EU: strah od njezinog raspada
- Spomenici faraonima: promašenost Tuđmanova kipa u Zagrebu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.