Socijalizam dolazi na biciklu

Čovjek na biciklu drukčija je vizija hominizacije. Često se o biciklu danas govori kao o alternativi konvencionalnom prometu, napose u našim velikim i prometno zagušenim urbanim središtima, ali to je – iako ne posve promašeno i neopravdano – naprosto krivo.

Naime, čak i najvećim sanjarima i zanesenjacima među nama biciklistima teško je zamisliti scenarij u kojemu bicikl odnosi prevagu i pobjedu u plemenitim ljudskim nastojanjima oko iznalaženja energetski učinkovitijega, pa time ujedno pravednijega i boljega, prijevoznog sredstva – jer čovjek, nerijetko i protiv svojega najboljega interesa, uvijek želi brže, više i jače – a bicikl nudi sve suprotno od toga.

Bicikl, međutim, ne postaje tek političkom temom u sve učestalijim raspravama i prijedlozima održivih i zelenih politika, o čemu će se svakako sve više raspravljati i u nas, već on zauzima i posve novo mjesto u antropologiji i filozofiji.

Djela nekih suvremenih autora, poput Marca Augéa ili Davida Le Bretona, svakako su dodatni razlog zbog kojega tvrdnje poput one iz prve rečenice ovoga teksta ne izgledaju ni redundantno ni pretenciozno.

Ubrzani tehnološki napredak i razvoj – kako piše Le Breton u uvodu svojoj knjizi En roue libre, toj svojevrsnoj sentimentalnoj odi biciklu – nesumnjivo je smanjio i ugrozio osjetnu i tjelesnu dimenziju našega iskustva.

Na posebnom je udaru upravo čovjekova mobilnost; naime, njegovo veličanstvo automobil – taj ”ugaoni kamen svakodnevice” i središnja os naših urbanih života – učinio je suvišnim samostalno kretanje za veliki broj naših suvremenika. Mogli bismo reći da nas je posvemašnje ubrzanje života učinilo takoreći – nepokretnima.

Ta druga Hrvatska, koja rijetko gostuje u večernjim terminima vijesti i nema svoje glasne tribune, divlja je, samoživa i daleko životnija od ove koja nam je znana. U njoj ljudske riječi vrijede upravo onako kako su i izgovorene: ako je odjeb, onda je odjeb; ako je radost, onda je radost

Kadgod mogu, putujem biciklom. Moje dosadašnje najdulje neprekinuto putovanje – od marokanskog Marakeša do Sidi R’bata, preko sjevernoafričkog planinskog masiva Atlas – trajalo je nekih sedam dana i iznosilo nešto više od 1.100 kilometara.

Također, sada već svakoga ljeta tradicionalno biciklom putujem na more, od Zagreba do Pelješca, a otkako bilježim prijeđene kilometre, već sam prešao udaljenost koja odgovara četvrtini duljine ekvatora, i ne kanim na tome stati.

To možda i ne izgleda mnogo, jer znam da postoje i daleko ozbiljniji biciklistički avanturisti od mene, ali čini mi se da zbog proživljenoga znam ponešto o biciklu i putovanjima.

Svoja zapažanja i spoznaje uvijek rado bilježim, što je znano i što većinom uveseljava moje prijatelje i poznanike s Facebooka, gdje često objavljujem svoje kratke putopisne crtice popraćene fotografijama i vlastitim zapažanjima iz susreta s različitim mjestima i ljudima.

Ali bicikl nije samo prometalo, već i oruđe samospoznaje i – čvrsto stojim kod te tvrdnje – jedan od najboljih alata socijalizacije. Na biciklu sam spoznao neke od najdubljih, ali jednako tako i najneugodnijih istina o samome sebi i svijetu u kojem živim.

Zahvaljujući biciklu, vidio sam i upoznao mjesta za koja nisam ni slutio da postoje, upoznao i drugovao s ljudima s kojima sam se smijao i s kojima sam plakao.

Bicikl me je poučavao poniznosti i strpljenju, daleko bolje i učinkovitije od bilo kojega samostana ili najskrušenije molitve, a putujući njime upoznao sam iznimno velike i značajne ljude, koji su redovito bili od onih malenih i najmanjih – koji na ovome svijetu nemaju ni kučeta ni mačeta, i za kojima se nitko neće ni osvrnuti jednom kada s njega odu, jer gotovo da nitko osim njih i nije svjestan njihova skromnoga postojanja.

Primjerice, nedaleko od manastira Rmanj kod Martina Broda, upoznao sam jednu predivnu žensku osobu. Nikada ne bih ni spomenuo da je Srpkinja, kada to za njezinu priču ne bi bilo od posebne i simbolične važnosti.

Naime, njezinog su supruga u minulome ratu pogubili Muslimani iz Velike Kladuše, iz kraja odakle je rođenjem i moj rahmetli djed Hasan, ali se ona nakon rata zagledala i zaljubila u jednoga udovca iz Cazina, po nesreći ili kismetu Bošnjaka, muslimana.

Pristojno me u svom domu pogostila, nahranila i napojila – a sve bez ijednoga dinara naknade! – poučivši me pritom i jednoj od najvećih životnih tajni i istina: ”Nije ti, moj sine, proklet onaj koji zulum iz neznanja čini, nego onaj kojemu je zlo u srcu i koji iz njega ne voli!” A ona svoju ljubav živi tiho, nenametljivo i bez himbe, baš kako ljubavi i dolikuje.

Ili, na polomljenoj klupi pred obnovljenom školom u srušenom selu Crni Lug, nedaleko od Bosanskog Grahova u pravcu Livna, kratio sam očaj i glad jednom pregrijanom konzervom tunjevine, kada mi je prišao Radovan – nazovimo ga zasad tako – i s neopisivom sjetom u očima pojašnjavao apsurd svijeta i zbivanja u kojemu se zatekao.

Naime, otkrio mi je kako je škola ispred koje sjedimo nakon rata obnovljena sredstvima Norveškoga vijeća za izbjeglice, ali da osim njega u selu nema niti jedne žive duše, nekmoli djeteta, i da škola služi samo kao izborno mjesto svake četiri godine.

”Dugo ti je ona bila i minovana. Ali unilazim ja anamo svakije drugi dan, otvorim malo prozore… i tako, puštam zrak da uniđe”. Kada ga priupitah zašto to čini, zagledao se u mene kao da ga pitam najveću moguću besmislicu. ”Kako, bolan, zašto? Ama, ako sjutra onde uniđu djeca, neću da ih smlati memla i ružan zrak!”

Iz toga sam naučio da smisao ljudskom djelovanju ne daju izvanjske okolnosti, već samo i jedino unutrašnji poriv; dobro je činiti dobro upravo onda, a možda i najviše onda, kada to nema nikakvog smisla.

Ili, pak, u jednoj kazbi nedaleko od Ouarzazatea u Maroku, upoznao sam berberskoga dječaka Iddera. Stajao je preda mnom s nebeski plavim očima, musav od pijeska i devina mlijeka. Netremice je gledao u moj bicikl i u moju smiješnu, pripijenu odjeću, kao da sam se upravo sada spustio s neke druge planete, dok je desnom rukom spretno vrtio šareni zvrk ovješen o koncu.

Dugo nismo mogli uspostaviti nikakvu smislenu komunikaciju (ja nisam znao ni berberski ni francuski, a on niti riječi engleskoga), a onda je među mojim stvarima ugledao i plavu putovnicu sa šahovnicom.

Licem mu se odmah rastegnuo ogroman i iskren osmijeh, upravo onakav kakav imaju samo šestogodišnjaci, a on je veselo i u sav glas povikao: ”Luka Modrić, Luka Modrić! Real Madrid!”

Činjenica da i najmanje dijete iz marokanske zabiti, koje možda ne zna ni za sladoled ni za čokoladu, savršeno funkcionira na univerzalnoj valuti nogometa ujedno me i prestravila i razgalila…

Mnogo je takvih i sličnih trenutaka ostalo upamćeno i nezabilježeno. Da nije bilo bicikla, vjerojatno ih nikada ne bih doživio, niti bih o njima mogao pripovijedati.

Za razliku od putovanja automobilom ili nekim drugim oblikom prijevoza, bicikl čovjeka usporava i vraća neposrednost perspektivi.

Čovjek na biciklu drukčija je vizija hominizacije. Često se o biciklu danas govori kao o alternativi konvencionalnom prometu, napose u našim velikim i prometno zagušenim urbanim središtima, ali to je – iako ne posve promašeno i neopravdano – naprosto krivo

Zato sam i napisao da je čovjek na biciklu drukčija vizija hominizacije. Jer, osim hodanja (koje je također oblik samostalnog kretanja u prostoru), samo bicikl nudi mogućnost slobodnog zastajanja; možeš stati gdje i kada ti je volja, iskoristiti trenutak kako bi uživao u rijetkom prizoru, ili razmijenio pokoju riječ s ljudima koje susrećeš.

Jednom sam se poigrao riječima i napisao da nemam ”otadžbinu” nego ”kotadžbinu”, misleći pritom na doživljaj vlastitoga porijekla i pripadanja, odnosno iskustva koje mi je podareno zahvaljujući putovanju biciklom.

U vremenu i ne baš toliko puzećega nacionalizma, a naročito na ovim našim stranama, putovanje biciklom je i svojevrsni kontrakulturni fenomen, jer putnika-namjernika približuje i otvara za susret s drugima i drukčijima, poučava suosjećanju i razumijevanju za njihove životne probleme i izazove.

Budući da je jedino čistoga srca moguće putovati i susretati se s ljudima, nije slučajno da sve svjetske religije i svjetonazori upravo cijene milosrdnost iskazanu putnicima. Putnik je slika Boga koji nam dolazi ususret.

Naime, Abraham i Sara – koji također bijahu putnici – kod hrasta Mamre sretoše trojicu tajanstvenih posjetitelja, koji im obznaniše da će postati roditeljima unatoč starosti i obamrlosti tijela (Post 18).

Istinska sreća stoga je uvijek posljedica susreta, pa ne iznenađuje da je i u našim slavenskim jezicima pojam ”sreća” tako usko i korijenski vezan sa susretanjem. Jer sretan je samo onaj koji susreće. Možda je i u nedostatku susretanja upravo jedan od razloga zbog kojih smo tako duboko i okorjelo nesretni?

Jedan od razloga zbog kojih sam htio napisati nekoliko riječi o biciklu krije se i u prošlotjednom Svjetskom danu bicikla (3. lipnja), što ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila u travnju 2018. godine kako bi istaknula ”jedinstvenost, dugovječnost i svestranost bicikla, koji se koristi već dva stoljeća kao jednostavno, pristupačno, pouzdano, čisto i ekološki održivo prijevozno sredstvo”.

Iz prigodne poruke generalnog sekretara Antónia Guterresa ističe se kako je bicikl simbol istinskog ljudskog napretka, jer ”(promiče) toleranciju, uzajamno razumijevanje i poštovanje i (olakšava) socijalnu uključenost i kulturu mira”. Bicikl je nadalje i ”simbol održivog prometa, prenosi pozitivnu poruku za poticanje održive potrošnje i proizvodnje, te pozitivno utječe na klimu”.

Tim riječima bih još svakako htio pridodati i onaj proročki epigraf Ivana Illicha, pretpostavljen njegovu (tada ali i sada) iznimno aktualnom eseju ”Energija i pravednost”, što ga je još 1973. godine objavio u pariškom Mondu.

Naime, pripovijedajući o nadolazećoj energetskoj krizi, koju je on još tih godina vidio jasno kao damaščansko sunce, svome je eseju superponirao izrijek Joséa Antonia Viera-Galloa, katoličkog socijalista i političara, kojega je kao jednoga od rijetkih suradnika Salvadora Allendea posredstvom ondašnjega apostolskog nuncija Angela Sodana (sjećate li se još međunarodnoga priznanja Hrvatske?) sklonio u Vatikan od Pinocheta.

Pod utjecajem Illichevih misli, Viera-Gallo napisao je 1972. kraći članak za čileanski dnevni list La Tercera, zagovarajući pritom tezu da je velika brzina automobila u suprotnosti s principom jednakoga prava na pristupačnost za sve, osim ako se sredstva javnoga prijevoza ne unaprijede.

Urednik je tome dao naslov: El socialismo sólo puede llegar en bicicleta (Socijalizam može doći jedino na biciklu), pa je u tom obliku završio i u ”Oksfordskom rječniku suvremenih citata”. Habent sua fata libelli.

Pa ipak, kada već spominjem Illicha, vjerojatno najdojmljiviji i osobno najutjecajniji zapis o biciklu što sam ga ikada pročitao potječe iz njegove višestruko zanimljive zbirke od pet eseja Toward a History of Needs, a koja obuhvaća i već spomenuti esej ”Energija i pravednost”.

U dijelu u kojem govori o biciklu i izumu kugličnoga ležaja, Illich piše iznimno strastveno i znalački:

”Kuglični ležaj nagovijestio je istinsku krizu, istinski politički izbor. Stvorio je mogućnost između veće slobode u kapitalu i veće brzine. Ležaj je jednako temeljni sastojak dvije nove vrste kretanja, koje simboliziraju bicikl i automobil. Bicikl je podigao čovjekovu auto-mobilnost u novi poredak, izvan kojeg napredak teoretski nije moguć. Suprotno tome, pojedinačna ubrzavajuća kapsula (= automobil, E. Š.) omogućila je društvima da se uključe u ritual progresivne paralizirajuće brzine”.

Sudjelovanjem u tom ritualu progresivne paralizirajuće brzine – složio bi se s tim i David Le Breton – čovjek zapravo osakaćuje i sputava, a ne unaprjeđuje vlastitu osjetnu i tjelesnu dimenziju.

”Bicikli omogućuju ljudima”, piše nadalje Illich, ”brže kretanje bez zauzimanja značajnih količina oskudnog prostora, energije ili vremena. (…) Svako povećanje motorizirane brzine stvara nove zahtjeve za prostorom i vremenom.

Upotreba bicikla je samo-ograničavajuća. Ona omogućuje ljudima da stvore novi odnos između svog životnog prostora i svog životnog vremena, između svog teritorija i pulsa svog bića, bez uništavanja njihove naslijeđene ravnoteže.

Prednosti suvremenog prometa s vlastitim pogonom su očite i zanemarene. Tvrdi se da se bolji promet odvija brže, ali to nikada nije dokazano. Prije nego što zatraže od ljudi da to plate, oni koji predlažu ubrzanje trebaju pokušati prikazati dokaze za svoju tvrdnju”.

Bilo kako bilo, ja sam i ove godine proslavio Svjetski dan bicikla onako kako i pristoji – na biciklu. Naime, nakon što sam toga jutra ispekao kruh za svoju obitelj, zaputio sam se preko savskog nasipa i Hrvatske bratske zajednice do pothodnika iza Lisinskog.

Na posebnom je udaru upravo čovjekova mobilnost; naime, njegovo veličanstvo automobil – taj ”ugaoni kamen svakodnevice” i središnja os naših urbanih života – učinio je suvišnim samostalno kretanje za veliki broj naših suvremenika. Mogli bismo reći da nas je posvemašnje ubrzanje života učinilo takoreći – nepokretnima

Zagreb je bio snen. Spajalo se. Ispred gradskog Poglavarstva željno se čekala primopredaja gradskih ključeva i kase nakon dovršenih izbora.

Na Glavnom kolodvoru sam se ukrcao na vlak za Rijeku, ali sam išao samo do Fužina, jer mi je nakana bila u dva dana prijeći od Fužina, preko Jelenja, Crnoga Luga, Risnjaka, Broda na Kupi, Severina na Kupi, Ogulina, Bosiljeva, Karlovca, Pisarovine, pa sve do Zagreba. To je nekih 220 kilometara unutar dva dana.

Kao i mnogo puta ranije, i ovaj put sam se osvjedočio u fenomen paralelnih svjetova, koji supostoje i koji nisu međusobno sumjerljivi i konkurentni, ali koje nije moguće upoznati drukčije osim na biciklu.

Cijelim putem sam razmišljao upravo o fenomenu dvije Hrvatske: jednoj koja je vidljiva, bučna, turistički i medijski sveprisutna, i jednoj koja je mahom nevidljiva, tiha, nenametljiva, zaboravljena i daleka.

Ta druga Hrvatska, koja rijetko gostuje u večernjim terminima vijesti i nema svoje glasne tribune, divlja je, samoživa i daleko životnija od ove koja nam je znana. U njoj ljudske riječi vrijede upravo onako kako su i izgovorene: ako je odjeb, onda je odjeb; ako je radost, onda je radost…

E, upravo takvu sam Hrvatsku otkrio u ta dva dana.

U grad sam se vratio preko Brezovice i Remetinca. Nisam vidio lica s naslovnica, ali sam na silasku s Jadranskog mosta s teškoćom spustio bicikl niz stepenište.

Naime, grad je pomoćne kanalice za bicikle postavio jedino na ulasku, ali ne i na silasku s Jadranskoga mosta. Vjerojatno se smatralo da ljudi iz Novog Zagreba biciklima dolaze skočiti u Savu. I više se ne vraćaju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako sam postao Zijo Nenametlija
• Krvopije kamarada Hruščova
• Lepe crkve lepo gore
• Mudonja moj
• Unutrašnji neprijatelj
• Dokle je ljubav, a odakle zločin
• Od pogleda, soka i keksa nije bilo boljeg seksa
• Ruka iz groba
• Vježbanje holokausta
• Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi

» Svi tekstovi ovog autora